Piše: Tanja Rudež
Je li američki virolog Robert Gallo trebao također dobiti ovogodišnju Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju? Ovo pitanje u središtu je rasprave koja se vodi od 6. listopada kada je Nobelovo povjerenstvo priopćilo da su ovogodišnji dobitnici najvećeg priznanja za medicinu Harald zur Hausen, za otkriće da human papiloma virus (HPV) izaziva rak grlića maternice, te Luc Montagnier i Francoisse Barre-Sinoussi za otkriće HIV-a.
Luc Montagnier i Francoisse Barre-Sinoussi prvi su izolirali HIV iz limfnog čvora Frederica Brugiera, francuskog dizajnera oboljelog od AIDS-a, i o tome objavili rad u časopisu Science 1983. godine.
Velika svađa
Robert Gallo izolirao je HIV gotovo godinu dana kasnije, ali je sebi prisvojio otkriće pa je izbila jedna od najvećih svađa u znanosti 20. stoljeća. Vođen je sudski proces, a spor je poprimio čak i političke razmjere pa su 1987. godine arbitrirali tadašnji francuski premijer Chirac i američki predsjednik Reagan.
Naposljetku, Gallo je priznao prvenstvo otkrića Montagnieru i dvojica slavnih virologa su se 1994. godine pomirila te nakon toga zajednički objavila neke radove. No, Nobelovo povjerenstvo u svom priopćenju nije se nijednom riječju osvrnulo na Galloa.
Iako su Montagnier i Barre-Sinoussi prvi otkrili HIV, dio znanstvenika smatra da je Gallo dao velik doprinos u istraživanju fatalnog virusa te razvoju prvih testova za HIV/AIDS.
Čudne odluke
Odluka švedskih akademika, dakako, nije dobro dočekana u SAD-u gdje su neki komentatori specijalizirani za znanstvene teme optužili Nobelovo povjerenstvo za neobjektivnost i pristranost. Subjektivnost se švedskim akademicima obično pripisuje kod dodjele Nobela za književnost bez koga su ostali i velikani poput Tolstoja, Prousta, Čehova, Ibsena, Joycea, Čapeka i Brechta, no ugledni je Scientific American ustvrdio da je Nobelovo povjerenstvo bilo nepravedno prema nizu znanstvenih genija koji su ostali bez najvećeg priznanja.
Među onima koji su svakako zaslužili Nobela, a nisu ga dobili tri su velike znanstvenice: Lise Meitner, Rosalind Franklin i Jocelyn Bell Burnell. Austrijska fizičarka Lise Meitner 1907. godine počela je surađivati s njemačkim kemičarem Ottom Hahnom i njih dvoje su 1938. godine otkrili fisiju, proces cijepanja atomske jezgre. No, u strahu od nacističkog terora Lise Meitner, koja je bila Židovka, morala je napustiti nacističku Njemačku i pobjeći u Švedsku.
Meitner i Hahn nastavili su suradnju razmjenjujući pisma iz kojih se može vidjeti da je židovska znanstvenica imala ključnu ulogu kod otkrića. No, Hahn je objavio rezultate ne navodeći Lise Meitner kao koautora pravdajući to političkom klimom koja je tada vladala u Njemačkoj. Povjesničari znanosti tvrde da je Hahn namjeravao podijeliti autorstvo nad otkrićem s Meitner kada dođu sigurnija vremena, ali se poslije predomislio tvrdeći da je sam otkrio fisiju.
Seksist Watson
Otto Hahn 1944. godine dobio je Nobelovu nagradu za kemiju dok je Meitner nepravedno izostavljena. Lise Meitner poslije je 13 puta bila nominirana za najveće znanstveno priznanje, ali joj je Nobel uvijek izmakao.
Rosalind Franklin, “tamna dama DNK”, kako ju je nazvala njezina biografkinja Brenda Maddox, tragična je znanstvena heroina 20. stoljeća. Londonska Židovka Franklin priskrbila je ključni kristalografski dokaz za postojanje dvostruke uzvojnice DNK. Maurice Wilkins, kolega Rosalind Franklin, bez njezina je znanja rezultate pokazao Jamesu Watsonu i Francisu Cricku, što je naposljetku u veljači 1953. godine rezultiralo otkrićem strukture DNK, “molekule života”. Gurnuta na marginu epohalnog otkrića, Rosalind Franklin umrla je 1958. godine od raka jajnika u 38. godini života.
Četiri godine nakon njezine smrti Watson, Crick i Wilkins dobili su Nobelovu nagradu za medicinu za otkriće strukture DNK, koje analitičari nazivaju najvećim u biologiji 20. stoljeća. Iako je u svojoj knjizi “Dvostruka uzvojnica” posprdno i seksistički pisao o Rosalind Franklin, James Watson poslije je priznao njezine goleme zasluge za koje je svakako zaslužila Nobela.
Jocelyn Bell Burnell (65) bila je postdiplomandica na Sveučilištu Cambridge kada je 1967. godine otkrila pulsare, pulisirajuće izvore radiozračenja u svemiru. Zajedno sa svojim šefom Anthonyjem Hewishem mlada je znanstvenica rezultate objavila u časopisu Nature. Iako je njezin eksperimentalni rad bio ključan za otkriće, 1974. godine Nobelova nagrada za fiziku pripala je Antonyju Hewishu i Martinu Ryleu, a Jocelyn Bell Burnell je izostavljena.
Kažnjeni Hoyle
Zbog nepravde učinjene Jocelyn Bell Burnell Nobelovo povjerenstvo tada se našlo na udaru kritika mnogih poznatih znanstvenika, uključujući i slavnog britanskog astronoma Sir Freda Hoylea koji je umro 2001. godine. No, devet godina kasnije Fred Hoyle također je bio žrtva nepravedne odluke. Naime, 1983. godine Nobelova nagrada za fiziku pripala je Williamu Fowleru koji je zajedno s Fredom Hoyleom objasnio fuziju kemijskih elemenata u jezgrama zvijezda te zvjezdani evolucijski ciklus. Zašto je Nobelovo povjerenstvo izostavilo Hoylea koji je imao ključnu ulogu u zajedničkom radu s Fowlerom, još uvijek se nagađa. Neki smatraju da članovi Nobelova povjerenstva nisu zaboravili što je Hoyle izgovorio na njihov račun kad je Bell Burnell ostala bez nagrade. Drugi, pak, smatraju da se švedskim akademicima iz Karolinska Instituta nije svidjela Hoyleova teorija panspermija prema kojoj su “sjeme života” na Zemlju prenijeli kometi.
Povrijeđeni fizičar
Među velikim gubitnicima svakako je i Ralph Alpher, kojemu je najveće priznanje izmaklo čak dva puta, 1978. i 2006. godine. Ralph Alpher 1948. godine zajedno s Georgom Gamowom i Robertom Hermanom predvidio je postojanje kozmičkog pozadinskog zračenja emitiranog u ranom svemiru. Arno Penzias i Robert Wilson 1965. godine eksperimentalno su dokazali postojanje kozmičkog pozadinskog zračenja i za to otkriće 1978. godine dobili Nobelovu nagradu, dok su Alpher i Herman izostavljeni (Gamow je u međuvremenu umro).
Prije dvije godine Nobelovo povjerenstvo imalo je priliku ispraviti nepravdu jer je najveće priznanje dodijelilo dvojici fizičara koji su se također bavili kozmičkim pozadinskim zračenjem. No, nisu to učinili, a Alpher je umro u kolovozu 2007. godine priznavši prije smrti da je bio povrijeđen.
Luc Montagnier i Francoisse Barre-Sinoussi prvi su izolirali HIV iz limfnog čvora Frederica Brugiera, francuskog dizajnera oboljelog od AIDS-a, i o tome objavili rad u časopisu Science 1983. godine.
Velika svađa
Robert Gallo izolirao je HIV gotovo godinu dana kasnije, ali je sebi prisvojio otkriće pa je izbila jedna od najvećih svađa u znanosti 20. stoljeća. Vođen je sudski proces, a spor je poprimio čak i političke razmjere pa su 1987. godine arbitrirali tadašnji francuski premijer Chirac i američki predsjednik Reagan.
Naposljetku, Gallo je priznao prvenstvo otkrića Montagnieru i dvojica slavnih virologa su se 1994. godine pomirila te nakon toga zajednički objavila neke radove. No, Nobelovo povjerenstvo u svom priopćenju nije se nijednom riječju osvrnulo na Galloa.
Iako su Montagnier i Barre-Sinoussi prvi otkrili HIV, dio znanstvenika smatra da je Gallo dao velik doprinos u istraživanju fatalnog virusa te razvoju prvih testova za HIV/AIDS.
Čudne odluke
Odluka švedskih akademika, dakako, nije dobro dočekana u SAD-u gdje su neki komentatori specijalizirani za znanstvene teme optužili Nobelovo povjerenstvo za neobjektivnost i pristranost. Subjektivnost se švedskim akademicima obično pripisuje kod dodjele Nobela za književnost bez koga su ostali i velikani poput Tolstoja, Prousta, Čehova, Ibsena, Joycea, Čapeka i Brechta, no ugledni je Scientific American ustvrdio da je Nobelovo povjerenstvo bilo nepravedno prema nizu znanstvenih genija koji su ostali bez najvećeg priznanja.
1962. Tragična znanstvena heroina Rosalind FranklinRosalind Franklin imala je ključnu ulogu u otkriću strukture DNK, no Nobelovu nagradu dobili su 1962. godine njezini kolege James Watson, Francis Crick i Maurice Wilkins. Četiri godine ranije Rosalind Franklin umrla je od raka jajnika u 38. godini. |
 |
1944. Nobela dobio Otto Hahn, a Lise Meitner izostavljenaLise Meitner zajedno s kolegom Ottom Hahnom otkrila je 1938. godine nuklearnu reakciju fisije. No, 1944. godine Nobelovu nagradu za fiziku dobio je samo Otto Hahn. Bečka Židovka Lise Meitner bila je čak 13 puta nominirana za Nobelovu nagradu, ali joj je najveće priznanje uvijek izmaklo. |
 |
1974. Jocelyn Bell Burnell bez Nobela za otkriće pulsaraIako je 1967. godine postidlomandica Jocelyn Bell Burnell na Sveučilištu Cambridge otkrila pulsare, pulsirajuće izvore zračenja u svemiru, sedam godina kasnije Nobelovu nagradu za fiziku dobili su njezin šef Anthony Hewish i kolega Martin Ryle, dok mladu fizičarku nisu ni spomenuli. |
 |
Među onima koji su svakako zaslužili Nobela, a nisu ga dobili tri su velike znanstvenice: Lise Meitner, Rosalind Franklin i Jocelyn Bell Burnell. Austrijska fizičarka Lise Meitner 1907. godine počela je surađivati s njemačkim kemičarem Ottom Hahnom i njih dvoje su 1938. godine otkrili fisiju, proces cijepanja atomske jezgre. No, u strahu od nacističkog terora Lise Meitner, koja je bila Židovka, morala je napustiti nacističku Njemačku i pobjeći u Švedsku.
Meitner i Hahn nastavili su suradnju razmjenjujući pisma iz kojih se može vidjeti da je židovska znanstvenica imala ključnu ulogu kod otkrića. No, Hahn je objavio rezultate ne navodeći Lise Meitner kao koautora pravdajući to političkom klimom koja je tada vladala u Njemačkoj. Povjesničari znanosti tvrde da je Hahn namjeravao podijeliti autorstvo nad otkrićem s Meitner kada dođu sigurnija vremena, ali se poslije predomislio tvrdeći da je sam otkrio fisiju.
Seksist Watson
Otto Hahn 1944. godine dobio je Nobelovu nagradu za kemiju dok je Meitner nepravedno izostavljena. Lise Meitner poslije je 13 puta bila nominirana za najveće znanstveno priznanje, ali joj je Nobel uvijek izmakao.
Rosalind Franklin, “tamna dama DNK”, kako ju je nazvala njezina biografkinja Brenda Maddox, tragična je znanstvena heroina 20. stoljeća. Londonska Židovka Franklin priskrbila je ključni kristalografski dokaz za postojanje dvostruke uzvojnice DNK. Maurice Wilkins, kolega Rosalind Franklin, bez njezina je znanja rezultate pokazao Jamesu Watsonu i Francisu Cricku, što je naposljetku u veljači 1953. godine rezultiralo otkrićem strukture DNK, “molekule života”. Gurnuta na marginu epohalnog otkrića, Rosalind Franklin umrla je 1958. godine od raka jajnika u 38. godini života.
Četiri godine nakon njezine smrti Watson, Crick i Wilkins dobili su Nobelovu nagradu za medicinu za otkriće strukture DNK, koje analitičari nazivaju najvećim u biologiji 20. stoljeća. Iako je u svojoj knjizi “Dvostruka uzvojnica” posprdno i seksistički pisao o Rosalind Franklin, James Watson poslije je priznao njezine goleme zasluge za koje je svakako zaslužila Nobela.
Jocelyn Bell Burnell (65) bila je postdiplomandica na Sveučilištu Cambridge kada je 1967. godine otkrila pulsare, pulisirajuće izvore radiozračenja u svemiru. Zajedno sa svojim šefom Anthonyjem Hewishem mlada je znanstvenica rezultate objavila u časopisu Nature. Iako je njezin eksperimentalni rad bio ključan za otkriće, 1974. godine Nobelova nagrada za fiziku pripala je Antonyju Hewishu i Martinu Ryleu, a Jocelyn Bell Burnell je izostavljena.
Kažnjeni Hoyle
Zbog nepravde učinjene Jocelyn Bell Burnell Nobelovo povjerenstvo tada se našlo na udaru kritika mnogih poznatih znanstvenika, uključujući i slavnog britanskog astronoma Sir Freda Hoylea koji je umro 2001. godine. No, devet godina kasnije Fred Hoyle također je bio žrtva nepravedne odluke. Naime, 1983. godine Nobelova nagrada za fiziku pripala je Williamu Fowleru koji je zajedno s Fredom Hoyleom objasnio fuziju kemijskih elemenata u jezgrama zvijezda te zvjezdani evolucijski ciklus. Zašto je Nobelovo povjerenstvo izostavilo Hoylea koji je imao ključnu ulogu u zajedničkom radu s Fowlerom, još uvijek se nagađa. Neki smatraju da članovi Nobelova povjerenstva nisu zaboravili što je Hoyle izgovorio na njihov račun kad je Bell Burnell ostala bez nagrade. Drugi, pak, smatraju da se švedskim akademicima iz Karolinska Instituta nije svidjela Hoyleova teorija panspermija prema kojoj su “sjeme života” na Zemlju prenijeli kometi.
Povrijeđeni fizičar
Među velikim gubitnicima svakako je i Ralph Alpher, kojemu je najveće priznanje izmaklo čak dva puta, 1978. i 2006. godine. Ralph Alpher 1948. godine zajedno s Georgom Gamowom i Robertom Hermanom predvidio je postojanje kozmičkog pozadinskog zračenja emitiranog u ranom svemiru. Arno Penzias i Robert Wilson 1965. godine eksperimentalno su dokazali postojanje kozmičkog pozadinskog zračenja i za to otkriće 1978. godine dobili Nobelovu nagradu, dok su Alpher i Herman izostavljeni (Gamow je u međuvremenu umro).
Prije dvije godine Nobelovo povjerenstvo imalo je priliku ispraviti nepravdu jer je najveće priznanje dodijelilo dvojici fizičara koji su se također bavili kozmičkim pozadinskim zračenjem. No, nisu to učinili, a Alpher je umro u kolovozu 2007. godine priznavši prije smrti da je bio povrijeđen.
Dvostruka Nobelovka Curie u središtu skandala zbog veze s oženjenimMarie Curie je 1903. godine zajedno sa suprugom Pierreom i Henryjem Becquerelom dobila Nobelovu nagradu za fiziku. Kada je Pierre 1906. godine preminuo nakon što ga je pregazila kočija, Marie je nastavila istraživanja i 1911. godine dobila je Nobelovu nagradu za kemiju. No, baš u to doba u Francuskoj je izbio skandal jer se otkrilo da je Marie u ljubavnoj vezi s Paulom Langevinom, oženjenim kolegom i ocem četvero djece. Švedski su akademici tada poslali pismo Marie Curie i savjetovali joj da ne prihvati Nobelovu nagradu. No, ona se nije predala nego je otišla u Stockholm. Nobelova nagradu za kemiju 1987. pripala je Donaldu J. Cramu, no švedski su akademici zabunom kontaktirali Donalda O. Crama, koji se bavio čišćenjem tepiha. Kada je čuo za pogrešku, pravi se laureat smijao. - Polaskan sam. Istina, u čišćenju tepiha ima kemije, ali to je drugi brand - rekao je Donald J. Cram. Richard Feynman, jedan od najgenijalnijih fizičara 20. stoljeća, bio je poznat i po svom osebujnom smislu za humor. Kada su ga 1965. godine jedne noći nazvali iz Stockholma da mu kažu da je dobio Nobelovu nagradu za fiziku, Feynman je rekao da ga puste na miru jer spava i spustio slušalicu. |
bglavac
irida
edin.kecanovic
