Piše: Pero Zlatar
Foto: Skledar, Sunara, AFP
U srbijanskim medijima traju žustre raspre o nasljedniku patrijarha Pavla. Više se pisalo o tome nego o američkim predsjedničkim izborima.
Među 43 vladika znalci ističu najjače pretendente za duhovno prijestolje, i po njima budućega poglavara valja potražiti između: Amfilohija Radovića (70), vladike crnogorsko-primorskoga, izuzetno obrazovana, ali violentnoga temperamenta, koji uredno posjećuje srpske uznike na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Den Haagu; Irineja Bulovića (60), vladike bačkoga, utjecajnoga patrijarhova savjetnika, kojemu, međutim, upisuju kao grijeh što je bio blizak Slobodanu Miloševiću, pa su ga i zvali “crvenim vladikom”; Grigorija Durića (41), vladike zahumsko-hercegovačkoga, predvodnika mlađega vala; a njemu uz bok stoji i Fotije Sladojević (47), vladika dalmatinski, koji stoluje na hrvatskim prostorima, i rektor je bogoslovije Sveta tri jerarha u manastiru Krka.
U igri su još najstariji u Svetome sinodu Irinej Gavrilović (78), vladika niški; Hristozom Stolić (68), vladika žički; te Joanikije Mićević (49), vladika budimljansko- nikšićki. Dakle, svatko će od četrdeset trojice u Svetome saboru glasovati da trojica s najviše glasova zatim dočekaju odluku ždrijeba. Da su iznenađenja moguća pokazuje primjer Pavla Stojčevića kome su od svih nazočnih davali najmanje izglede, ali je on ipak iskočio i zavladao.
Sudeći po ovdašnjim kladionicama koje su se živo uključile u pogađanje ishoda za izbor 44. američkog predsjednika i daleko više 45. srpskog patrijarha - među potonjima kockari do sada najčešće ulažu oklade u Amfilohija Radovića i Irineja Bulovića.
Prije godinu dana, 13. studenoga 2007., patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle bio je primljen na liječenje u beogradsku Vojno-medicinsku akademiju, odakle još nije izašao.
Otada su krenula nagađanja o tome tko će postati njegov nasljednik. U borbi za prevlast, SPC se nepomirljivo podijelio na stariju konzervativnu struju, koja zastupa tvrdokornu liniju da ne postoje razlozi za približavanje Srbije europskome Zapadu i SAD-u sve dok taj dio svijeta ne odustane od priznanja neovisnosti Kosova; i mlađu, predvođenu vladikama podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, koja se protivi štetnoj izolaciji Srbije.
Među 43 vladika znalci ističu najjače pretendente za duhovno prijestolje, i po njima budućega poglavara valja potražiti između: Amfilohija Radovića (70), vladike crnogorsko-primorskoga, izuzetno obrazovana, ali violentnoga temperamenta, koji uredno posjećuje srpske uznike na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Den Haagu; Irineja Bulovića (60), vladike bačkoga, utjecajnoga patrijarhova savjetnika, kojemu, međutim, upisuju kao grijeh što je bio blizak Slobodanu Miloševiću, pa su ga i zvali “crvenim vladikom”; Grigorija Durića (41), vladike zahumsko-hercegovačkoga, predvodnika mlađega vala; a njemu uz bok stoji i Fotije Sladojević (47), vladika dalmatinski, koji stoluje na hrvatskim prostorima, i rektor je bogoslovije Sveta tri jerarha u manastiru Krka.
U igri su još najstariji u Svetome sinodu Irinej Gavrilović (78), vladika niški; Hristozom Stolić (68), vladika žički; te Joanikije Mićević (49), vladika budimljansko- nikšićki. Dakle, svatko će od četrdeset trojice u Svetome saboru glasovati da trojica s najviše glasova zatim dočekaju odluku ždrijeba. Da su iznenađenja moguća pokazuje primjer Pavla Stojčevića kome su od svih nazočnih davali najmanje izglede, ali je on ipak iskočio i zavladao.
Sudeći po ovdašnjim kladionicama koje su se živo uključile u pogađanje ishoda za izbor 44. američkog predsjednika i daleko više 45. srpskog patrijarha - među potonjima kockari do sada najčešće ulažu oklade u Amfilohija Radovića i Irineja Bulovića.
Prije godinu dana, 13. studenoga 2007., patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle bio je primljen na liječenje u beogradsku Vojno-medicinsku akademiju, odakle još nije izašao.
Otada su krenula nagađanja o tome tko će postati njegov nasljednik. U borbi za prevlast, SPC se nepomirljivo podijelio na stariju konzervativnu struju, koja zastupa tvrdokornu liniju da ne postoje razlozi za približavanje Srbije europskome Zapadu i SAD-u sve dok taj dio svijeta ne odustane od priznanja neovisnosti Kosova; i mlađu, predvođenu vladikama podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, koja se protivi štetnoj izolaciji Srbije. Najjači kandidati za Pavlova nasljednika su vladika bački Irinej Bulović (dole) i vladika crnogorski Amfilohije Radović (gore)
Strasti su se napose uzburkale kad je vladika Irinej Bulović objavio da je patrijarh Pavle 8. listopada o.g. napisao i potpisao poruku kojom moli Sveti sinod SPC-a da ga na sljedećem skupu 11. studenoga oslobodi dužnosti zbog pogoršana zdravlja i izabere novoga duhovnog prvaka. No tome se usprotivio vladika šabački Lavrentije, koji najčešće posjećuje Pavla. Iznio je da u posljednjih mjesec dana patrijarh ne može pisati, osporivši tako vjerodostojnost njegove molbe o razrješenju. Založio se stoga da izbora ne bude dok je još živ. “Neka Pavle ostane doživotno na tronu. A u pitanju su tek tjedni!” nagovijestio je Lavrentije, zahtijevajući da Sveti sinod odluči o sljedećem patrijarhu na Saboru u svibnju sljedeće godine, nakon Pavlova očekivanog upokojenja.
Od svega je samo izvjesno da se patrijarhova svijeća neumitno gasi, a što je na naslovnici krupnim masnim slovima prisno najavio beogradski dnevni tabloid Kurir: “Ode Paja!”
Svađe vladika nisu ostale zataškane između zidova palače Patrijaršije, podignute preko puta Saborne crkve i najprostranijega beogradskog parka Kalemegdana; uzbuđuju i zbunjuju srpsku javnost zbog spoznaje da je i nedodirljiva i bezgrešna institucija, Srpska pravoslavna crkva - kakvom se prikazuje pred pastvom - razjedena trzavicama. Sve su glasnija nesuglasja, podjele i raskoli među nesložnim vladikama, koji čine Sveti arhijerejski sinod. Srušilo se njihovo prividno jedinstvo, koje je pred svijetom, svojim nedvojbenim autoritetom, dok je bio u snazi, promicao stari poglavar, patrijarh Pavle.
Rastom izrazito nizak starčić (156 cm) krhke građe i sokolova vida, tako da bez teškoća još čita bez naočala, rođen je na hrvatskome tlu 11. rujna 1914. u selu Kućancima kod Donjega Miholjca kao Gojko Stojčević. U ranom djetinjstvu ostao je bez roditelja. Otac mu je bio siromašni poljodjelac, a mati kućanica. Odrastao je u djedovoj kući, u rodnome selu, gdje je završio pučku školu. Nižu gimnaziju pohađao je u Tuzli, a maturirao je u Beogradu, gdje se upisao na Bogoslovski fakultet i diplomirao za njemačke okupacije 1942.
Gotovo je nepoznat bizaran podatak da je đakon Gojko Stojčević bio u istom naraštaju s kasnijim raspopom, Crnogorcem Svetozarom Miloševićem, ocem Slobodana Miloševića. Prvi posao dobio je kao vjeroučitelj u Banji Koviljači, u domu za djecu izbjeglu iz Bosne. Nakon što je u ljeto 1944. spasio dječaka, koji se utapao u hladnoj Drini, razbolio se i navukao tuberkulozu, a liječnici su mu predvidjeli brzi kraj. No istrgnuo se iz smrtonosnoga
Strasti su se napose uzburkale kad je vladika Irinej Bulović objavio da je patrijarh Pavle 8. listopada o.g. napisao i potpisao poruku kojom moli Sveti sinod SPC-a da ga na sljedećem skupu 11. studenoga oslobodi dužnosti zbog pogoršana zdravlja i izabere novoga duhovnog prvaka. No tome se usprotivio vladika šabački Lavrentije, koji najčešće posjećuje Pavla. Iznio je da u posljednjih mjesec dana patrijarh ne može pisati, osporivši tako vjerodostojnost njegove molbe o razrješenju. Založio se stoga da izbora ne bude dok je još živ. “Neka Pavle ostane doživotno na tronu. A u pitanju su tek tjedni!” nagovijestio je Lavrentije, zahtijevajući da Sveti sinod odluči o sljedećem patrijarhu na Saboru u svibnju sljedeće godine, nakon Pavlova očekivanog upokojenja.
Od svega je samo izvjesno da se patrijarhova svijeća neumitno gasi, a što je na naslovnici krupnim masnim slovima prisno najavio beogradski dnevni tabloid Kurir: “Ode Paja!”
Svađe vladika nisu ostale zataškane između zidova palače Patrijaršije, podignute preko puta Saborne crkve i najprostranijega beogradskog parka Kalemegdana; uzbuđuju i zbunjuju srpsku javnost zbog spoznaje da je i nedodirljiva i bezgrešna institucija, Srpska pravoslavna crkva - kakvom se prikazuje pred pastvom - razjedena trzavicama. Sve su glasnija nesuglasja, podjele i raskoli među nesložnim vladikama, koji čine Sveti arhijerejski sinod. Srušilo se njihovo prividno jedinstvo, koje je pred svijetom, svojim nedvojbenim autoritetom, dok je bio u snazi, promicao stari poglavar, patrijarh Pavle.
Rastom izrazito nizak starčić (156 cm) krhke građe i sokolova vida, tako da bez teškoća još čita bez naočala, rođen je na hrvatskome tlu 11. rujna 1914. u selu Kućancima kod Donjega Miholjca kao Gojko Stojčević. U ranom djetinjstvu ostao je bez roditelja. Otac mu je bio siromašni poljodjelac, a mati kućanica. Odrastao je u djedovoj kući, u rodnome selu, gdje je završio pučku školu. Nižu gimnaziju pohađao je u Tuzli, a maturirao je u Beogradu, gdje se upisao na Bogoslovski fakultet i diplomirao za njemačke okupacije 1942.
Gotovo je nepoznat bizaran podatak da je đakon Gojko Stojčević bio u istom naraštaju s kasnijim raspopom, Crnogorcem Svetozarom Miloševićem, ocem Slobodana Miloševića. Prvi posao dobio je kao vjeroučitelj u Banji Koviljači, u domu za djecu izbjeglu iz Bosne. Nakon što je u ljeto 1944. spasio dječaka, koji se utapao u hladnoj Drini, razbolio se i navukao tuberkulozu, a liječnici su mu predvidjeli brzi kraj. No istrgnuo se iz smrtonosnoga
| Najjači kandidati za Pavlova nasljednika su vladika bački Irinej Bulović (dole) i vladika crnogorski Amfilohije Radović (gore) |
zagrljaja, na čuđenje svih oko sebe. Zamonašio se 1948. u manastiru Blagoveštenje gdje je dobio duhovno ime Pavle. Dvije godine (od 1955. do 1957.) proveo je na poslijediplomskim studijama u Ateni.
Iz patrijarhova životopisa izdvajamo da je od 1957. i nadalje sljedeće 33 godine bez stanke bio vladika raško-prizrenski. Prvi put se šire čulo o njemu kad se 1974. obrušio na novi Ustav, koji su zvali Titovim, a po kojemu je Vojvodini i Kosovu bio priznat status autonomnih pokrajina. Tisak pod partijskom paskom najoštrije je napao Pavla nakon što je izjavio: “Srbi su postali manjina u svojoj zemlji. Iako su oni na vlasti, Kosovo, ustvari, drže Šiptari!” Prigovarali su mu da se nedopustivo miješa u državne poslove.
Pavle je postao medijski zanimljiv kad je Sveti arhijerejski sinod SPC-a 3. prosinca 1990. birao nasljednika onda još živoga patrijarha Germana (Đorića), što je bio presedan u njegovoj povijesti. Germana su vladike uklonili pod izlikom za javnu uporabu da je teško bolestan i nije kadar vladati Crkvom, ali su mu zapravo “zapržili čorbu” stoga što je, kako se govorilo, bio blizak Titovu režimu.
Po pravilu, među trojicom, s najviše dobivenih tajnih glasova nazočnih vladika na Sinodu, iz pladnja izvuče se ceduljica s imenom novoga poglavara. Ćudljivi “apostolski ždrijeb” - umjesto favoriziranih i neusporedivo istaknutijih vladika, šumadijskoga Save (sa 16 glasova) i žičkoga Stefana (13) - za 44. patrijarha, nasljednika prvoga srpskog poglavara Svetog Save - odredio je posvemašnjega autsajdera Pavla.
Tek u devetome ponovljenom glasovanju on je jedva skupio potrebni minimum i tako postao treći nategnuti kandidat. Pavle nije očekivao ni želio da postane patrijarh zbog lošega zdravlja, a i zbog autoriteta koji nije imao u crkvenim krugovima. Prisnažile su to i njegove riječi nakon izbora: “Moje snage su slabe, to vi svi znate. Ja se u njih ne nadam.”
Sada već 18-godišnji mandat Pavle je počeo upravo dok je Slobodan Milošević na vrhuncu nedodirljive moći kraljevao Srbijom i slavodobitno uživao u svesrpskoj masovnoj obljubljenosti. Svejednako, novi patrijarh se odvažio da se, doduše ezopovski umotano, dotakne “voždove” surove diktature. Međutim, putem svoga najratobornijeg jastreba, vladike
Atanasija Rakite, najizravnije mu je poručivao da Crkva nije uza nj.
Osobito je senzacionalno odjeknuo Atanasijev intervju u ljeto 1994. na televizijskoj postaji Studio B. Usred buktećeg rata u Hrvatskoj i Bosni, Miloševića je nazvao “najvećim zlotvorom i zloduhom srpskoga naroda” i na nj bacio anatemu. Pavle je donekle pokvario povoljan dojam o sebi kad se, na svekoliko zaprepaštenje oporbe, u ljeto 2000. nenadano pojavio na prijemu o Danu državnosti SR Jugoslavije, a koji su, u svojoj rezidenciji na elitnome Dedinju, upriličili najomraženiji srpski supružnici Slobodan Milošević i Mirjana Marković.
Mračni par tada su uspoređivali sa smaknutim rumunjskim vlastodršcima Nicolaeom i Elenom Ceausescu. Popravni ispit patrijarh Pavle je djelomično položio kad je, nedugo potom, bezrezervno stao uz koaliciju nazvanu Demokratska opozicija Srbije (DOS), koju su predvodili Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica, Vesna Pešić, Dragoljub Mićunović i Goran Svilanović, i koja je, poslije rujanskih drastično krivotvorenih predsjedničkih izbora, 5. listopada 2000. silom oborila Miloševića bacivši ga u povijesni otpad.
Kad je premijer Zoran Đinđić smogao hrabrosti da Slobodana Miloševića u zoru 28. lipnja 2001., o Vidovdanu, jednome od najvećih srpskih vjerskih blagdana, ulisičena otpremi helikopterom u Scheveningen, u zatvor Međunarodnoga suda za ratne zločine, patrijarh Pavle se nije oglasio.
Kao ni prije toga, dok su Miloševića 1. travnja uhitili Legijini komandosi i sproveli ga u ćeliju beogradskoga Centralnog zatvora. Da se samo riječju usprotivio, zasigurno bi došlo do narodne pobune i glavna haaška tužiteljica, željezna Švicarka Carla Del Ponte, ostala bi bez svoga najvećeg skalpa u karijeri. Patrijarh Pavle je nekoliko puta energičnim rezovima dokazao da je njegovo mišljenje neporecivo i da se nitko od političara u Srbiji ne može sučeljavati s njim.
Početak poboljšanja narušenih odnosa s političarima nazreo se kad se 2001. predsjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica u Vatikanu susreo s Papom; i osobito godinu dana potom kad se visoko izaslanstvo SPC-a, predvođeno vladikom crnogorsko-primorskim Amfilohijem Radovićem (koji je, usputno rečeno, stric Zorice Radović, žene tadašnjega srpskog premijera Koštunice), zaputilo u Rim i bilo primljeno u audijenciju kod Svetog Oca. Zatim se i predsjednik Marović obreo u Vatikanu i poručio Ivanu Pavlu II. kako bi ga volio pozdraviti u Srbiji i u Crnoj Gori.
Iz okružja SPC-a tada je potvrđeno da je Marović prethodno razgovarao s patrijarhom Pavlom, koji se, kako se čulo, s tim suglasio. A to, prevedeno s diplomatskoga na laički govor, znači da je Papa dobrodošao u dvostrukome svojstvu: i kao katolički vjerski poglavar i kao šef vatikanske države.
Da su stvari krenule nabolje najavio je Papin susret sa šefom savezne diplomacije Vukom Draškovićem i njegovom ženom Danicom. I odmah zatim Papino odličje okačeno novinaru
Iz patrijarhova životopisa izdvajamo da je od 1957. i nadalje sljedeće 33 godine bez stanke bio vladika raško-prizrenski. Prvi put se šire čulo o njemu kad se 1974. obrušio na novi Ustav, koji su zvali Titovim, a po kojemu je Vojvodini i Kosovu bio priznat status autonomnih pokrajina. Tisak pod partijskom paskom najoštrije je napao Pavla nakon što je izjavio: “Srbi su postali manjina u svojoj zemlji. Iako su oni na vlasti, Kosovo, ustvari, drže Šiptari!” Prigovarali su mu da se nedopustivo miješa u državne poslove.
Pavle je postao medijski zanimljiv kad je Sveti arhijerejski sinod SPC-a 3. prosinca 1990. birao nasljednika onda još živoga patrijarha Germana (Đorića), što je bio presedan u njegovoj povijesti. Germana su vladike uklonili pod izlikom za javnu uporabu da je teško bolestan i nije kadar vladati Crkvom, ali su mu zapravo “zapržili čorbu” stoga što je, kako se govorilo, bio blizak Titovu režimu.
Po pravilu, među trojicom, s najviše dobivenih tajnih glasova nazočnih vladika na Sinodu, iz pladnja izvuče se ceduljica s imenom novoga poglavara. Ćudljivi “apostolski ždrijeb” - umjesto favoriziranih i neusporedivo istaknutijih vladika, šumadijskoga Save (sa 16 glasova) i žičkoga Stefana (13) - za 44. patrijarha, nasljednika prvoga srpskog poglavara Svetog Save - odredio je posvemašnjega autsajdera Pavla.
Tek u devetome ponovljenom glasovanju on je jedva skupio potrebni minimum i tako postao treći nategnuti kandidat. Pavle nije očekivao ni želio da postane patrijarh zbog lošega zdravlja, a i zbog autoriteta koji nije imao u crkvenim krugovima. Prisnažile su to i njegove riječi nakon izbora: “Moje snage su slabe, to vi svi znate. Ja se u njih ne nadam.”
Sada već 18-godišnji mandat Pavle je počeo upravo dok je Slobodan Milošević na vrhuncu nedodirljive moći kraljevao Srbijom i slavodobitno uživao u svesrpskoj masovnoj obljubljenosti. Svejednako, novi patrijarh se odvažio da se, doduše ezopovski umotano, dotakne “voždove” surove diktature. Međutim, putem svoga najratobornijeg jastreba, vladike
Atanasija Rakite, najizravnije mu je poručivao da Crkva nije uza nj. Osobito je senzacionalno odjeknuo Atanasijev intervju u ljeto 1994. na televizijskoj postaji Studio B. Usred buktećeg rata u Hrvatskoj i Bosni, Miloševića je nazvao “najvećim zlotvorom i zloduhom srpskoga naroda” i na nj bacio anatemu. Pavle je donekle pokvario povoljan dojam o sebi kad se, na svekoliko zaprepaštenje oporbe, u ljeto 2000. nenadano pojavio na prijemu o Danu državnosti SR Jugoslavije, a koji su, u svojoj rezidenciji na elitnome Dedinju, upriličili najomraženiji srpski supružnici Slobodan Milošević i Mirjana Marković.
Mračni par tada su uspoređivali sa smaknutim rumunjskim vlastodršcima Nicolaeom i Elenom Ceausescu. Popravni ispit patrijarh Pavle je djelomično položio kad je, nedugo potom, bezrezervno stao uz koaliciju nazvanu Demokratska opozicija Srbije (DOS), koju su predvodili Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica, Vesna Pešić, Dragoljub Mićunović i Goran Svilanović, i koja je, poslije rujanskih drastično krivotvorenih predsjedničkih izbora, 5. listopada 2000. silom oborila Miloševića bacivši ga u povijesni otpad.
Kad je premijer Zoran Đinđić smogao hrabrosti da Slobodana Miloševića u zoru 28. lipnja 2001., o Vidovdanu, jednome od najvećih srpskih vjerskih blagdana, ulisičena otpremi helikopterom u Scheveningen, u zatvor Međunarodnoga suda za ratne zločine, patrijarh Pavle se nije oglasio.
Kao ni prije toga, dok su Miloševića 1. travnja uhitili Legijini komandosi i sproveli ga u ćeliju beogradskoga Centralnog zatvora. Da se samo riječju usprotivio, zasigurno bi došlo do narodne pobune i glavna haaška tužiteljica, željezna Švicarka Carla Del Ponte, ostala bi bez svoga najvećeg skalpa u karijeri. Patrijarh Pavle je nekoliko puta energičnim rezovima dokazao da je njegovo mišljenje neporecivo i da se nitko od političara u Srbiji ne može sučeljavati s njim.
Početak poboljšanja narušenih odnosa s političarima nazreo se kad se 2001. predsjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica u Vatikanu susreo s Papom; i osobito godinu dana potom kad se visoko izaslanstvo SPC-a, predvođeno vladikom crnogorsko-primorskim Amfilohijem Radovićem (koji je, usputno rečeno, stric Zorice Radović, žene tadašnjega srpskog premijera Koštunice), zaputilo u Rim i bilo primljeno u audijenciju kod Svetog Oca. Zatim se i predsjednik Marović obreo u Vatikanu i poručio Ivanu Pavlu II. kako bi ga volio pozdraviti u Srbiji i u Crnoj Gori.
Iz okružja SPC-a tada je potvrđeno da je Marović prethodno razgovarao s patrijarhom Pavlom, koji se, kako se čulo, s tim suglasio. A to, prevedeno s diplomatskoga na laički govor, znači da je Papa dobrodošao u dvostrukome svojstvu: i kao katolički vjerski poglavar i kao šef vatikanske države.
Da su stvari krenule nabolje najavio je Papin susret sa šefom savezne diplomacije Vukom Draškovićem i njegovom ženom Danicom. I odmah zatim Papino odličje okačeno novinaru
| Na kraju patrijarhova mandata sve su očitiji razdori u samome SPC-u, koji je razjeden nesuglasicamai podjelama nesložnih vladika |
Darku Tanaskoviću, tadašnjem veleposlaniku SCG-a pri Svetoj Stolici.
A onda, vratolomni zaokret. U ime, nazovimo ga tako, “politbiroa” SPC-a vladika Amfilohije izjavljuje kako “još nije sazrelo vrijeme za Papin dolazak”, a gotovo s istovjetnim obrazloženjem složio se i vladika niški Irinej. Ti komentari, zacijelo izrečeni uz patrijarhovu suglasnost, oduševljeno su dočekani u oporbenim ultranacionalističkim partijama, a pogotovo u Šešeljevoj Srpskoj radikalnoj stranci.
A onda, vratolomni zaokret. U ime, nazovimo ga tako, “politbiroa” SPC-a vladika Amfilohije izjavljuje kako “još nije sazrelo vrijeme za Papin dolazak”, a gotovo s istovjetnim obrazloženjem složio se i vladika niški Irinej. Ti komentari, zacijelo izrečeni uz patrijarhovu suglasnost, oduševljeno su dočekani u oporbenim ultranacionalističkim partijama, a pogotovo u Šešeljevoj Srpskoj radikalnoj stranci.
Na kraju patrijarhova mandata sve su očitiji razdori u samome SPC-u, koji je razjeden nesuglasicamai podjelama nesložnih vladika
Visoka dužnosnica Gordana Pop-Lazić najavila je da će radikali zatražiti smjenu predsjednika Marovića ako se usudi pozvati Ivana Pavla II. Zanimljivo je, međutim, objaviti da se mišljenje Socijalističke partije Srbije, koju je utemeljio Slobodan Milošević, stubokom razlikovalo od radikalskoga. “U Srbiju su dolazili i manje prihvatljivi od Pape. Ako može Javier Solana (u Srbiji izrazito omrznut poslije NATO-ova bombardiranja 1999., op. a.), zašto ne bi mogao doći i Papa.
On je kao državnik dobrodošao, bez obzira na stajališta Vatikana prema događanjima u Hrvatskoj 1991.”, rekao je Zoran Anđelković, glavni tajnik SPS-a. Svetozar Marović je ustuknuo pred promjenom smjera SPC-a. “Poziva Papi neće biti ako protiv njega budu demokratski predstavnici svjetovne vlasti Srbije i Crne Gore, kao i predstavnici Pravoslavne crkve! zaustio je kratko.
Uz podsjećanje da su Ivan Pavao II. i Pavle bili najbliže tome da se upoznaju i razgovaraju kad su Papu dočekali u Banjoj Luci, ali je taj dijalog, premda diskretno čvrsto dogovoren, otpao, kako je bilo suho priopćeno, “iz tehničkih razloga” - ostaje činjenica da je u nadmetanju s državnim prvacima patrijarh tada poveo sa 3:0.
Svaka njegova, ispostavilo se, bila je - konačna!
Visoka dužnosnica Gordana Pop-Lazić najavila je da će radikali zatražiti smjenu predsjednika Marovića ako se usudi pozvati Ivana Pavla II. Zanimljivo je, međutim, objaviti da se mišljenje Socijalističke partije Srbije, koju je utemeljio Slobodan Milošević, stubokom razlikovalo od radikalskoga. “U Srbiju su dolazili i manje prihvatljivi od Pape. Ako može Javier Solana (u Srbiji izrazito omrznut poslije NATO-ova bombardiranja 1999., op. a.), zašto ne bi mogao doći i Papa.
On je kao državnik dobrodošao, bez obzira na stajališta Vatikana prema događanjima u Hrvatskoj 1991.”, rekao je Zoran Anđelković, glavni tajnik SPS-a. Svetozar Marović je ustuknuo pred promjenom smjera SPC-a. “Poziva Papi neće biti ako protiv njega budu demokratski predstavnici svjetovne vlasti Srbije i Crne Gore, kao i predstavnici Pravoslavne crkve! zaustio je kratko.
Uz podsjećanje da su Ivan Pavao II. i Pavle bili najbliže tome da se upoznaju i razgovaraju kad su Papu dočekali u Banjoj Luci, ali je taj dijalog, premda diskretno čvrsto dogovoren, otpao, kako je bilo suho priopćeno, “iz tehničkih razloga” - ostaje činjenica da je u nadmetanju s državnim prvacima patrijarh tada poveo sa 3:0.
Svaka njegova, ispostavilo se, bila je - konačna!
| Jede malo i živi kao svetac Jede vrlo malo, vegetarijansku biljnu i mliječnu hranu, a osim vode pije jedino sok od rajčice. Odbijao je tjelohranitelje, i dok nije otišao na put bez povratka u Vojno-medicinsku akademiju, često su ga viđali u gradskome prijevozu, tramvaju, autobusu i trolejbusu, a najčešće dok je pješačio. Sam je popravljao kvarove u kući, ličio je i tesao drvenariju. Nije slušao radio, nije gledao televiziju, a od tiskovina čitao je samo pravoslavne listove i časopise. Da je bio čudesno izdržljiv Pavle je dokazao u ožujku 2006., nakon što je poslije desetodnevne nadasve naporne turneje po Australiji (zanemario je savjete liječnika da mu visoka dob ne dopušta 20-satni let samo u jednom smjeru i krstari s kraja na kraj kontinenta), i poslije samo jedne noći predaha u Beogradu, s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem odletio u trodnevni posjet Moskvi! |
bglavac
edin.kecanovic
