Imam osjećaj da će mi srce puknuti od tuge. Tužna sam. Pretužna. Svaku večer si govorim: sutra ću početi jesti i prestat ću s izglednjivanjem. Ali drugo jutro sve se ponavlja, nikad ne uspijem, kao da se nalazim u začaranom krugu iz kojeg ne mogu van.

Kad me liječnici ili roditelji natjeraju da pojedem, u glavi mi nastane potpuni kaos, imam grižnju savjesti, osjećam se kao da ću poludjeti! Obuzme me užasan strah. Zato skrivam hranu, stavim je u usta pa ispljunem, lažem da sam pojela.

Ne znam hoću li se ikada izvući iz ovog pakla, kao da imam vraga pokraj sebe – priča 27-godišnja djevojka iz sjeverne Hrvatske koja se s anoreksijom bori više od deset godina, a koju ćemo nazvati Lana.  Nakon desetljeća izbjegavanja hrane, ovo proljeće shvatila je da ima iskrivljenu sliku o sebi te da sa 39 kilograma na svojih 165 centimetara nije debela.

Juha i jogurt
–  Kad sam nedavno postala toga svjesna, pala sam u tešku depresiju jer znam da mi život ovisi o tome hoću li se udebljati, a nisam sigurna bih li podnijela normalne obroke. Zato sam postala ravnodušna, ništa me ne zanima. Iako sam po prirodi vedra osoba, više se ne smijem, kad iziđem s prijateljicama, rano se vraćam kući jer nemam snage dugo biti na nogama. Posao i hobiji koje sam obožavala sada mi ne znače ništa.

Sve je počelo u srednjoj školi. Mediteranski je tip građe pa je imala istaknute bokove i stražnjicu. Svi joj govorili da je lijepa i ženstvena. Vjerovala je da je s 53 kilograma debela. Sa 16 godina počela je živjeti sama u većem gradu, bez obitelji. Iako je dnevno jela samo juhu ili jogurt, to joj je razdoblje života bilo najdraže. Imala je puno prijatelja, stalno je izlazila, škola i fakultet išli su joj od ruke, mijenjala je mladiće. Roditeljima je tek lani priznala da ima anoreksiju.


Poremećaj u prehrani vidi se i u pretjeranoj debljini

– Dobijem dvije, tri kile, ali onda se vratim na staro – kaže. Psihijatri smatraju da pravi uzrok Lanina izgladnjivanja leži u tragičnom podatku da je ju je kao 12-godišnju djevojčicu pokušao silovati bliži rođak.  Iako se o anoreksiji i bulimiji mnogo govori, većina smatra da je riječ samo o nerealnim željama djevojaka da izgledaju poput manekenki. No problem je mnogo dublji.

Kontrolirati svijet
Gotovo sve djevojke koje boluju od poremećaja hranjenja u ranoj dobi doživjele su neko traumatsko iskustvo, najčešće u vlastitim obiteljima. Kako ne mogu kontrolirati svijet oko sebe, kontroliraju ono što mogu, svoje tijelo. Prema internoj statistici “Nade”, Udruge roditelja djece oboljele od poremećaja hranjenja, bolesnih u Hrvatskoj ima oko 90 tisuća, a svaki tjedan jedan od njih umre!

Većinom je riječ o mladim ljudima, najviše djevojkama u dobi od 15 do 25 godina.
Unatoč ovim zastrašujućim podacima, mjerodavne državne institucije u Hrvatskoj ponašaju se kao da problem ne postoji. U Hrvatskoj ne postoji centar za multidisciplinarno liječenje, pa čak ni poseban odjel za poremećaje prehrane ni u jednom kliničkom centru. Djevojke se smještaju na  psihijatriju gdje su u sobi s teškim psihičkim bolesnicima. Čak ni udruga “Nada” od Grada Zagreba još nije dobila prostor za rad.

Liječi u kafićima
Od Grada i Ministarstva zdravstva svih tih godina dobili su ukupno oko 200 tisuća kuna. Prije tri mjeseca tajniku Udruge i ocu djevojke s anoreksijom Hrvoju Renduliću isključili su mobitel i internet zbog neplaćanja računa. – Svakodnevno dobivam hrpu mailova od očajnih djevojaka i roditelja koje vape za pomoći.



Odgovaram im u internet kafeima u gradu. S roditeljima koji dolaze iz svih krajeva zemlje nalazim se u kafićima – priča. Potresnu ispovijest o životu s bulimijom podijelila je i 25-godišnja apsolventica jednog zagrebačkog fakulteta. Kao i Lana, i ova djevojka – nazvat ćemo je Nina –  potpuno je svjesna svoje bolesti.

Vjerovala sam majci
– Moja majka ima shizofreniju. Od rane mladosti me maltretirala. Govorila mi je: “Kravo debela, pogledaj se kako izgledaš?! Tko će te htjeti takvu?” Jela sam točno onoliko koliko mi je odredila. Nisam se mogla maknuti od stola dok sve nisam pojela. Nikad nisam bila debela, bavila sam se sportom, u školi sam bila odličan đak – priča. Prvi put povratila je hranu u drugom srednje na Božić.

 – Mržnja koju osjećam prema sebi počela se razvijati u 3. razredu osnovne škole nakon razvoda mojih roditelja. Nisam vjerovala da se sa mnom netko druži zato što sam mu draga, već zato što sam se slučajno našla u toj situaciji. Vjerovala sam majci kada je govorila da sam odvratna. Mislila sam da samo ona poznaje pravu mene – priča. Nina se pokušava izliječiti godinama. Čak se sama s 15 godina prijavila na liječenje. Liječnici ne znaju što će s njom jer ima normalnu kilažu.

Opširnije o anoreksiji:

Klik.hr: Anoreksija pogađa i žene zrele dobi

Wikipedia

Forum.hr: Anoreksija i bulimija

Blog o anoreksiji

Roditelji, mijenjajte se!