Tizian u Svetištu nikada nije sretno „sjeo“

Vladimir Marković*

Poštovani gospodine Biskupe, poštovana gospodo!

Jedan sam od sudionika obnove Svetišta. Bio sam uključen i kao istraživač. Htio bih podsjetiti na neke činjenice koje će plastičnije prikazati crno-bijelu sliku onoga što imamo sada i što je bilo te je relativizirati u nekim ocjenama.

Godine 1984. Igor Fisković i ja započeli smo s istraživanjem Biskupske palače u Dubrovniku. To je koincidiralo s radovima u Katedrali. Kako se bavim kasnim razdobljima (XVII. i XVIII. stoljeća), preuzeo sam obvezu dokumentirati nalaze u Katedrali. Prije nego vam iznesem ta opažanja koja sam objavio u konzervatorskom godišnjaku (Izvještaj o istraživanju u svetištu katedrale u Dubrovniku, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske br.12, Zagreb, 1986. str. 34-39), moram spomenuti barem neke društvene okolnosti tih događanja.

Msgr. Pernek nije dežurni krivac. Radovi na Katedrali i izmjena njezina Svetišta dogodili su se u specifičnoj situaciji kad su se Grad i Biskupija pokušali dogovoriti da što uspješnije provedu restauraciju same Katedrale. Time se, naravno, izlazilo i ususret msgr. Perneku. Biskup Severin je ovdje citiran uvijek u nekakvom negativnom svjetlu kao osoba koja je inzistirala na preuređenju apside Katedrale zaboravljajući na činjenicu da je u to vrijeme Biskupija učinila i vrlo važne ustupke službi zaštite spomenika, povijesti umjetnosti kao znanstvenoj disciplini, pa i svim ustanovama koje okupljaju stručnjake. Biskup je omogućio da se istraži podzemlje Katedrale i provedu arheološki radovi koji su otezali samu obnovu postojeće građevine.

Njemu se onda izašlo ususret logikom da sve iskopano, cijela arheologija podzemlja, vrijedi jedne oltarne menze. Izađimo ususret Biskupu, maknimo tu oltarnu menzu na kojoj on inzistira – on je želio sjediti u osovini glavnoga broda – pa ćemo dobiti na vremenu. Dobit ćemo i materijalna sredstva da se dovrše ona istraživanja koja su, na sreću, dobro provedena i sad smo na putu njihove prezentacije. Dakle, to je bio džentlmenski dogovor, ili ako hoćete grublje rečeno, određena trgovina između struke i Biskupije. To moramo respektirati.

Kad sam se prihvatio istraživanja Svetišta Katedrale, već je statička sanacija učinila korak dalje i uklonila oltarnu menzu. Oltarnu menzu se moralo ukloniti zbog statičke sanacije i postavljanja armiranobetonske ploče. Prema tome, zatekao sam se u situaciju da istražujem Svetište kad oltarne menze više nije bilo. Ta oltarna menza vjerojatno je bila pomicana kad je 1913. godine postavljen onaj teški mramorni okvir oko Tiziana.

Sada uzimamo zdravo za gotovo: vratimo se u strukturu Svetišta iz 1913.! Zato bih rekao nešto o kronologiji nastanka takvoga izgleda Svetišta, ali krećući obrnutim redom, od 1913. prema 1712. kad je Katedrala izgrađena.

Razlozi protiv vraćanja retabla iz 1913. Godine 1913. postavljen je mramorni okvir, a s njegovim se projektom suglasio nitko manje nego Max Dvořák (1874.–1921.) kao predsjednik Središnjega povjerenstva za zaštitu spomenika u Austro-Ugarskoj. Taj je okvir postavljen tako da respektira visinu korskih klupa. Korske klupe su iz XIX. stoljeća, iz 1867. Njihovim postavljenjem devastirano je Svetište tako što su pilastri u donjem dijelu odsječeni da bi se klupe mogle prisloniti uza zid. Znači, nemamo idealnu situaciju, nego imamo 1913. godinu s tim teškim okvirom koji apsolutno vizualno obezvrjeđuje iluzionističku snagu Tizianovih slika. Njih, posebno bočne slike, doživljavamo kao tamne mrlje. Stupovi su mramorni, puni, tamni – to je tamnocrvena boja, prošarana mramorom. Piktoralna snaga tih stupova i njihova plastička vrijednost, jaki kontrast svjetla i sjene, apsolutno obezvrjeđuje piktoralnu snagu Tizianova slikarstva. Znači, mi ne stojimo pred idealnim rješenjem, nego pred rješenjem koje je podignuto na konzole iznad oltarnih korskih klupa koje devastiraju arhitekturu Prvostolnice. Kad je postavljen taj okvir, miče se i oltarna menza prema naprijed. (Navodno je u njoj bio svitak koji ne znam tko je imao prigodu vidjeti – ja ga nisam nikad vidio – koji datira tu oltarnu menzu u početak XX. stoljeća. Taj svitak se vjerojatno odnosi na pomicanje te oltarne menze.)

Oltarna menza je osim toga prerađena; ona nije onakva kako je izgledala nakon postavljanja u XVIII. stoljeću; ima dijelova u plastičko-dekorativnim elementima koji pokazuju da oni ne potječu iz XVIII. nego iz XIX. stoljeća ili početka XX. stoljeća: donje palmine grane su sumnjive… Iz još nekih elemenata se vidi da je preslagivano iz samog karaktera građe. Znači, nemamo točnu povijesnu poziciju oltarne menze. Ono što možemo sigurno zaključiti, vraćajući se natrag u povijest u XVIII. stoljeće: Tizianov poliptih nikada nije bio vrjednovan kao retabl ove oltarne menze jer tip ove oltarne menze pokazuje da je ona samostojeća u prostoru. Kad je Tizian 1713. bio postavljen u Katedralu, već je morao biti izvađen iz svoga okvira. To je jednostavno premalena slikana površina za format apside u koji je ona unesena. U arhivskim spisima imamo dokumentirano da su te slike bile kombinirane s nekim baldahinima. To vjerojatno nisu bili štukobaldahini, nego efemerni aranžman vjerojatno s nekim tkaninama. Prema tome, u tom Svetištu taj Tizian nikada nije sretno „sjeo“. I mučilo se s njime stoljećima. Stupove iz 1913. ne možemo shvaćati kao sjajno rješenje kojem se treba vratiti iz jednostavnog razloga što je, prema mojem mišljenju, nemoguće vratiti korske klupe, a da se ponovno ne sijeku pilastri. Klupe bi trebalo raskrojiti, očuvati restaurirane pilastre sa svojim bazama i dobili bismo, da slikovito kažem, kolač: bijelu crtu, pa tamne klupe, pa opet bijelu crtu od pilastra i ponovno tamne klupe. Hoćemo li to? Kako će to izgledati? Bismo li klupe povukli iza oltarne menze? Sve su to pitanja koja treba ozbiljno raspraviti. Ne smijemo zatvoriti raspravu lapidarnim zaključkom da se vraćamo u stanje prije intervencije arhitekta Prtenjaka. Vidjeli smo koliko je varijanti imao taj projekt i kakav rezultat sada imamo. O njemu raspravljamo kao o invenciji koja je mogla biti i drukčija. I jest, ali je arhitekt nije mogao realizirati onako kao što je mislio. Htio bih da crnobijelu tehniku našeg razmišljanja malo ublažimo i da pokušamo vidjeti problem obnove tog Svetišta na način na koji je on stvaran.

Korska sjedala. Postavio bih pitanje: možemo li vratiti korske klupe? Po mojem mišljenju – ne. S malo imaginacije možemo ukloniti korske klupe. Ako bismo vraćali oltarnu arhitekturu iz 1913. na njezino povijesno mjesto, dobili bismo jaku bijelu crtu, s konzolama; silno teška plastika. Taj bi okvir puno teže izgledao nego kad je bio okružen korskim klupama, a on bi se uzdizao iznad vraćene oltarne menze iz XVIII. stoljeća, restrukturirane početkom XX. stoljeća. Bi li to optički izdržalo? Tim više što arhitektura toga okvira snažno zadire u arhitekturu same Buffalinijeve katedrale, ulazi u gređe, ima neriješene obrate; taj je okvir apsolutno inkompatibilan sa slikanim površinama, Tizianovim ili bilo čijim drugim.

To što se rigorozni, konzervativni konzervator Max Dvořák bio složio s rješenjem iz 1913. ja shvaćam kao potvrdu da i najveći umovi mogu griješiti.

Ne prejudiciram svoje pristajanje na vraćanje stanja postojećega prije potresa 1979., samo želim da budemo svjesni onoga što radimo.

Preskačemo Tiziana. U cijelom zahvatu treba voditi računa da restauratorski posao na Tizianu, koji su radili kolege iz Ljubljane, nije dobro obavljen. Retuši su krajnje nemarno napravljeni. Budimo iskreni, obavljena je loša restauracija koju bi apsolutno trebalo revidirati zajedno s intervencijom u obnovu Svetišta.

Prema zvučnom zapisu Okrugloga stola u Dubrovniku 17. veljače 2012.

akademik, rođen 1939. u Daruvaru, profesor povijesti umjetnosti novoga vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, voditelj izložbe Zlatno doba Dubrovnika (XV. i XVI. st.) 1987., koautor elaborata Sorkočevićeva (biskupska) palača u Dubrovniku

 

 

 

Veliki oltar dubrovačke Prvostolnice, naručen u Đenovi 1761., postavljen 1788., uklonjen 1983. Snimio Krešimir Tadić 1982. godine. U rješenjima Konzervatorskog odjela od 24. VIII. 2005. i 1. III. 2007. stoji da je prilikom rastavljanja glavnoga oltara 1983. godine u njemu je pronađen svitak papira prema kojem ga je 1855. godine izgradio ili pregradio Antun Paris.

 

 

Tlocrt glavnoga oltara na razini A (Ivan Tenšek, veljača 1983.)

 

 

 

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 80-81.

 

www.tonimir.hr/NasaGospa46.pdf