Ako uporno nastojimo sa identifikacijom sa malim ja onda će ga drugi povrijeđivati, vrijeđati.. Ego se tako održava zahvaljujući zbirci emocionalnih uvrijeđenosti. Ego, kao lažno biće, nema kvalitetu stvarnosti, kao što ima volja.

Objasnimo to: Volja pripada onome što je stvarno. Preispitajte se, provjeravajući na sebi, ujutro nešto odlučite učiniti, a kasnije samo pređete preko toga, ne djelujući, ili donesete odluku «učinit ću to i to» a već sljedećeg trenutka učinite potpuno suprotnu stvar.
Volja u ovom kontekstu, znači da nema suprotstavljenosti u umu, volja je jedno, nema dvojnosti, za razliku od ega, koji je gomila, lažna građevina. Ispada da mi imamo mnogo lica, mnogo različitih ega i samim tim i mnogo volja, i zato je teško ispoljiti volju u odnosu na bilo što. Ti svi dijelovi -odluke, u nama se stalno izmjenjuju i tako nastaju sukobi. Drugim riječima, dio- odluka u nama koja je odlučila da se ne ljuti, nije dio koji je bio ljut. Tako se taj krug stalno vrti.
Poznata je usporedba da smo mi kao kuća u kojoj je gospodar zaspao, a sluga je mnogo, takva je priroda ega.
Ego je buka, tišina je Sebstvo. Većina ega se stalno brani, boji se da će izgubiti svoju osobnost, da će izgubiti nešto što nemaju. Svaki život unutar ego strukture je život koji nema veze sa tišinom. U egu je strah stvoren motivom, a prava tišina ne zavisi od okoline, ona nije povezana sa činjenicama, niti trenutnim okolnostima.
Tišina je unutarnje stanje, ona je u nama, unutra. Kakva god bila situacija, iznutra je uvijek tišina, sreća, mir.
Tišina i mir su stalna stanja, naše prave prirode. Na putu rada na sebi, okretanjem u sebe, ego nestaje ako se predamo i probudimo uspavanu volju, koja je odlika sebstva. Tada smo dotakli cjelinu, vlastitu dušu, i sve-postojanje, u kojem ego ne može egzistirati, jer je podijeljen. Ako su nam roditelji dali tijelo, društvo ego, a tko smo mi? Tijelo pripada roditeljima, ego društvu, a mi? Kome pripadamo?
Ono što ego ne pokušava je oprostiti, jer bi to značilo podrivanje samog njegovog postojanja. Oprostiti drugima uvrede, stvarne ili zamišljene, znači oslabiti granicu između sebe i drugih, rastopiti taj osjećaj odvojenosti između subjekta i objekta. I tako opraštanjem svjesnost teži osloboditi se ega i njegovih uvrijeđenosti i da se umesto toga vrati svjedoku, sebstvu koje vidi i subjekat i objekat na isti način.

Vrlo često govorite: "Oh, sve je Božija volja." Zbog čega onda molite i tražite ovo ili ono ili čak želite ili planirate? Morate koristiti razum i maštu kojom ste obdareni za najbolju svrhu; tada će stvoritelj biti zadovoljan i dati više. Suprotno tome, ukoliko zloupotrijebite razum i okrenete stvaralaštvo protiv vašega gospodara, stvoritelj će se naravno razbjesniti i kazniti će vas kako bi vas podučio lekciji.

Dok voljno ne otkrijemo Sebe (istinu-Atmu), rasipamo vlastiti život. Najvažnija je volja za iskrenu predanost, tada se sve događa u vama, nije bitno kome se predaje, već sama predaja. Jer, sve vanjsko nije stvarno.
Onaj tko odabire uvijek je um, a um onečišćuje, truje sve, zagađuje sve. Onaj tko odabire je ego, a sjena ega čini sve u mayi. 

Probuđeni ne odabire, on jednostavno živi bez odabiranja. On živi u potpunoj svijesti i dopusta da potpuna svijest djeluje i odgovara stvarnosti. Ako tada, s tom svijesti, dodirnete otrov, on će se pretvoriti u nektar.

Sve dok ne pronađemo «TO», mi uopće nismo unutarnje biće, već nam se život odvija negdje daleko na rubu. Taj rub postojanja naziva se Samsara-Svijet-Ovo. A unutarnje postojanje zovemo «TO». Do tog Izvora, Bića, Duše, treba doći.  Taj izvor jednostavno zovu «Tat» (To). «To» što je nerođeno, besmrtno, ono što jeste, i što mi Jesmo.