http://www.youtube.com/watch?v=Blusg2pX2Po

Za obranu križarskih posjeda nije bila dovoljna služba križara. Zato su stvoreni duhovno-viteški redovi, prave vojne organizacije. Prvi takav red bili su Templari, osnovani 1119. god. Zatim slijede Hospitalci, a krajem 12.st. i Teutonski red, koji je predstavljao zajednicu njemačkih vitezova.

Početkom 12. stoljeća, prema tradiciji, Nijemci su u Jeruzalemu podigli bolnicu za njemačke hodočasnike, zajedno s pripadajućom kapelicom, posvećenu Djevici Mariji. Priča je slična tradiciji o osnivanju bolnice Svetog Ivana koju su u Jeruzalemu podigli Amalfitanci i kojoj se pripojila i njemačka bolnica. Nakon Saladinovog osvajanja Jeruzalema 1187. godine, nema više spomena o njemačkoj bolnici.

Tijekom opsade Acre u vrijeme Trećeg križarskog rata (vjerojatno 1190. god.), Nijemci iz Luebecka i Bremena, sagradili su novu poljsku bolnicu za njemačke vojnike ranjene u opsadi i upravo je to bilo jezgra viteškog reda.. Podignuta je na parceli pokraj vrata Svetog Nikole, od drva i jedara brodova kojima su križari došli do Svete Zemlje. Iako ovo utemeljenje nije imalo nikakve veze s prijašnjom bolnicom, njen primjer je možda inspirirao sve one koji su silno željeli ponovno uspostaviti kršćansku vlast u Jeruzalemu. Kasnije su vitezovi proglasili Svetu Elizabetu svojom drugom zaštitnicom (prva im je bila Djevica Marija), nakon njezine kanonizacije 1235. ali kao mnogi drugi viteški redovi također su poštovali Svetog Georgea, zaštitnika viteštva.

Na čelo nove institucije njemački vojvoda Frederick od Swabie, postavio je svoga kapelana Conrada, ubrzo pretvorivši organizaciju u religiozni red odgovoran lokalnom latinskom biskupu. Papa Clement III, bulom "Quotens postulatur" potvrdio je novi red pod nazivom “Fratrum Theutonicorum ecclesiae S. Mariae Hierusolymitanae”, 6. veljače 1191. god. pa se tijekom nekoliko slijedećih godina red razvio kao vjersko-vojna ustanova slična Hospitalcima i Templarima.

5. ožujka 1198. godine, na velikoj svečanosti na kojoj su sudjelovali jeruzalemski patrijarh i kralj, vodstvo križarske vojske i vođe Templara i Hospitalaca sv. Ivana, proslavljeno je osnivanje Vitezova Teutonaca kao vojničkog reda. Tada su jeruzalemski kralj i Frederick od Swabie u Teutonski red primili četrdeset vitezova. Bulom pape Innocenta III (1198.-1216.), od 19. veljače 1199, god., događaj je potvrđen ali je naglašeno kako će se Red brinuti o bolesnima, prema pravilima Hospitalaca, a ostale poslove vodit će prema templarskim pravilima. Teutonski vitezovi su tada u znak podređenosti Templarima nosili jednaki bijeli ogrtač, a od Templara ih je razlikovao samo crni križ. Vodstvo organizacije postalo je poznato kao Veliki Gospodar (magister hospitalis). Red je od Pape, kao i križari, dobio zapovijed da za zapadno kršćanstvo zauzme i zadrži Jeruzalem i brani Svetu Zemlju od muslimanskih Saracena. Za uprave Velikog Gospodara Hermanna von Salze (1209.-1239.), Red se potpuno transformirao iz bratstva koje je pomagalo hodočasnicima, u prvenstveno vojnički red.

Tijekom prvih dvadeset godina svoga postojanja, institucionalna struktura Reda razvijala se i ustalila. Po uzoru na Templare i Hospitalce ustrojili su sustav provincija i hijerarhijski zapovjedni lanac. Provincije su bile dijelovi zemalja koje je Red ustrojio kao cjelinu. Valovi njemačkih vitezova i hodočasnika koji su partili Treći križarski art, donijeli su značajno bogatstvo novom redu. Iako se sjedište Teutonaca nalazilo u Acri, 1220. godine sagradili su dvorac Monfort (Starkenberg), sjeveroistočno od Acre, koji je branio komunikaciju između Jeruzalema i Sredozemnog mora, pa je Veliki Gospodar 1229. godine svoje sjedište preselio tamo. No već 1271. god. Montfort su zauzeli muslimani pa se vodstvo vratilo u Acru. Red je posjedovao i dvorac blizu Tarsusa u Maloj Aziji. Darovane su mu mnoge zemlje u Svetom Rimskom Carstvu, osobito u današnjoj Njemačkoj i Italiji, te u Grčkoj i Palestini. Iako u Svetoj Zemlji nikada nisu bili brojni kao Templari i Hospitalci, Teutonski vitezovi postajali su vrlo moćni.

Vidljiv njemački karakter novog Teutonskog reda i zaštita koju su im davali car i njemački vladari, omogućila im je da se postupno pozivaju na “de facto” neovisnost od Reda Svetog Ivana. Prvo carsko odobrenje u tom smislu došlo je od Otta IV. koji je Redu pružio svoju zaštitu 10. svibnja 1213.god., a ubrzo nakon toga, 5. rujna 1214. god., uslijedilo je odobrenje i od Fredericka II. Sredinom 14. st. ta neovisnost je bila potvrđena. Vitezovi novog bratstva morali su biti čistokrvni Njemci (premda se to pravilo povremeno zanemarivalo), što je bio poseban zahtjev kod križarskih redova u Svetoj Zemlji.

Uniforma Teutonaca sastojala se od plavog plašta na kojem je bio crni križ, te od bijele tunike, a potvrdio ju je papa 1211. god. Heinrich von Walpot (umro 1200.), koji je vodio vitezove u prvom desetljeću njihova postojanja i koji je došao iz Porajnja, počeo je sastavljati statute Reda, završene 1199.god. i potvrđene od strane pape Innocenta III. u Buli “Sacrosancta romana,” 19.veljače 1199. god. Statutima su Teutonci podijeljeni u dvije klase - vitezove i svećenike. Za razliku od vitezova, koji su od početka 13. st. morali dokazivati svoje “drevno plemstvo”, svećenici su oslobođeni te obaveze, a njihova je uloga bila služiti misu i ostale vjerske obrede. Poslije su se te dvije klase proširile i na treću klasu - ostalu braću, koja su nosila sličan plašt ali sive boje, dok je križ imao samo tri “grane” kako bi se vidjelo da nisu potpuni članovi tog bratstva. Vitezovi su živjeli zajednički i jednostavno, spavali su u spavaonicama na običnim krevetima, jeli su zajedno u blagovaonici i nikada nisu imali više od osnovnih potrepština. Odjeća i oklop bili su vrlo jednostavni ali praktični, a dnevne zadaće su uključivale trening za borbu i rad s konjima.

Posjedi i bogatstvo Teutonskog reda naglo su porasli pod vlašću Velikog Gospodara, već spomenutog Hermanna von Salze. Von Salza je bio uspješan u pridobivanju privilegija za Red jer je bio pouzdanik i njemačkog cara Frederika II. i pape. Teutonski red je bio pozvan u Grčku (1209.), Mađarsku (1211.) i Prusiju (1226.) od strane nekoliko vladara kako bi služili vojne obaveze u njihovu korist. Zauzvrat, dobivali su posjede u mnogim zemljama. 1221. god. Njemački red je od pape Honoriusa III. (1216.-1227.) dobio iste privilegije kao i Templari i Hospitalci, no oba starija reda borila su se protiv autonomije Teutonaca sve do oko 1240. god. Njemački red možda i nije imao takve posjede i bogatstvo kao ta dva starija reda, ali je bio njihov jedini mogući suparnik.

1226. godine Teutonce je pozvao Konrad I, Vojvoda Masovije u zapadnom dijelu središnje Poljske, kako bi obranili granice njegove zemlje i pokorili poganske baltičke Pruse, dozvolivši im da pokrajinu Chelmno koriste kao bazu za svoje operacije. Nakon više od pola stoljeća krvavih borbi, Red je pokorio pogane i uspostavio teokratsku vladavinu. Oni koji nisu htjeli prihvatiti kršćanstvo, ubijeni su ili protjerani. Postupci prema Prusima bili su vrlo okrutni i nemilosrdni i tu je možda začetak kasnijih glasina koje su teutonske vitezove povezivale s krvavim obredima i ljudskim žrtvama.

Pozicija vitezova u Baltičkoj regiji ojačala je 1237. kada se Livonijski (današnje Estonije i Latvija) red “Nositelji mača,” pridružio Teutoncima i osnovao ogranak poznat kao Livonijski Red. Teutonci su u to vrijeme nominalno vladali Prusijom, Livonijom, Semigalijom i Estonijom. Slijedeći cilj bio je obratiti ortodoksnu Rusiju na rimsko katoličanstvo, no nakon što je Red doživio katastrofalan poraz u bitci kod jezera Pepius (1242. g.), od strane princa Alexandra Nevskog od Novgoroda, taj je plan napušten. Povijest Njemačkih vitezova u Prusiji i Livoniji puna je padova, poraza, osvajanja, pobjeda… Tijekom 14. st. Teutonci su u Prusiji podigli desetke gradova i oko 2000 sela. Red je bio uspješan i u trgovini.

Nakon neuspjeha u Rusiiji, okrenuli su se Latviji, osobito nakon pada Jeruzalemskog kraljevstva u bitci kod Acre 1291. god. Tada su sjedište preselili u Veneciju, gdje su planirali povratak izgubljenoga. Rat protiv poganskih Latvijaca bio je izuzetno brutalan. Zarobljeni protivnici služili su kao robovi za teške poslove, a suvremeni austrijski pjesnik Peter Suchenwirt opisao je okrutni postupak prema poganima, kojemu je svjedočio. Takvi postupci Teutonaca rasplamsavali su mržnju pokorenih naroda i doprinosili daljnjem širenju priča o njihovim zvjerskim obredima. Pričalo se kako tijekom obreda na oltaru leži gol svećenik, a žrtvu, također golu, okrenu prema istoku i tada dolazi do spolnog odnosa za kojega žrtvi biva presječena vratna žila, pa krv oblijeva svećenika i žrtvu. Svećenik popije malo krvi, a onda ostali svećenici opće sa žrtvom sve dok ne umre. Navodno nisu kao žrtve upotrebljavali djecu mlađu od dvanaest godina i bilo je svejedno je li žrtva ženskog ili muškog spola.

Početkom 14. stoljeća Red je zauzeo i neka područja Poljske, a 1309. godine sjedište je iz Venecije preseljeno u Marienburg (Malbork) na rijeci Nogat, izvan dosega svjetovne vlasti. Uslijedilo je razdoblje njihove najveće moći i uspjeha. 1337. god. car Louis IV navodno je odobrio Redu carsku privilegiju da pokori čitavu Latviju i Rusiju. Za uprave Velikog Gospodara Winricha od Kniprode (1351.-1382.), Red je dosegao vrhunac međunarodnog ugleda i ugošćivao brojne europske križare i plemiće. 1407. godine Red je imao najveći teritorijalni opseg i pod svojom je vlašću ujedinjavao mnoge zemlje.

No, Poljska i Latvija, vječni neprijatelji Teutonaca, sve su više jačali krajem 14. i početkom 15. st., pa je Red 1410. god. u bitci kod Grunwalda (također poznata i kao bitka kod Tannenberga) poražen protiv njihovih ujedinjenih snaga, što se vrlo loše odrazilo na njihovo novčano poslovanje i vojnu snagu i to je zapravo bio početak opadanja njihove vojne i političke, pa i materijalne moći. Uslijedio je niz nepovoljnih okolnosti u kojima su Teutonci gubili bitke i teritorije, što je kulminiralo ratom s Poljskom (1431.-1435.) u kojem su vitezovi pretrpjeli poraz. 1454. protiv njih je ustala Pruska konfederacija, povevši rat što je potrajao trinaest godina. Drugim mirom u Torunu, 1467. godine, Teutonci su poljskoj kruni priznali pravo nad zapadnom Prusijom, a i istočni dio morao je nominalno priznati suverenitet poljskog kralja. Bez istočne Prusije Red je ostao nakon što se Veliki Gospodar Albert od Brandenburga nakon još jednog neuspješnog rata s Poljskom, obratio na luteranstvo i 1525. godine proglasio ostatke teutonskih teritorija u Prusiji svjetovnima, postavši vazalom poljskog kralja.

Unatoč gubitku svih pruskih teritorija, Teutonci su još uvijek posjedovali zemlje unutar Svetog Rimskog Carstva i Livonije, iako je livonijski ogranak zadržao priličnu autonomiju. Tzv. Seljački rat vođen od 1524. do 1525. godine, nanio je daljnje štete teutonskim posjedima, pa su nakon Livonijskog rata 1561. god., ostali i bez tog teritorija koji je također dopao poljskoj kruni.

Nakon svih tih gubitaka Teutonci su se usredotočili na posjede u Svetom Rimskom Carstvu, razvivši poseban upravni sustav na tri razine. Posjedi su spajani u tzv. komanderije kojima je upravljao zapovjednik (komtur). Nekoliko komanderija činilo je svojevrsni okrug na čelu s landkomturom (zemaljski zapovjednik). Kompletno vlasništvo vitezova bilo je podređeno Velikom Gospodaru sa sjedištem u Bad Mergentheimu. Postojalo je dvanaest njemačkih okruga: Thuringia, Alden Biesen (današnja Belgija), Hessen, Saxonia, Westphalia, Franconia, Koblenz, Alsace-Burgundy, Tyrol, Utrecht, Lorraine i Austria. Izvan Njemačke nalazili su se okruzi Sicilija, Apulija, Lombardija, Bohemia (Češka), 'Romania' (Grčka) i Armenija-Cipar. Red je postupno gubio i ova područja sve do 1810. god. kada su se u njihovom posjedu nalazili još samo Austria i Tyrol.

Od 1555. godine članstvo u redu omogućeno je i protestantima, iako su i dalje glavninu članstva činili katolici. Teutonske vitezove tako su činili pripadnici triju denominacija:katolici, protestanti i reformisti, pa su prema tome podijeljeni i njihovi okruzi.

Veliki Gospodari koji su uvijek bili pripadnici najjačih njemačkih obitelji (a poslije 1761. to su bili članovi obitelji Habsburg-Lorraine), nastavili su predsjedavati teutonskim posjedima u Njemačkoj. Vitezovi iz Njemačke, Austrije i Češke služili su u vrijeme ratova Habsburške monarhije s Turcima kao vojni zapovjednici, predvodivši odrede plaćenika. Vojna povijest Teutonaca završila je 1809. god., kada ih je raspustio Napoleon Bonaparte. Nakon tog događaja Red se zadržao samo u Austriji, gdje je 1834. god. ponovo službeno nazvan Deutscher Ritterorden (Njemački Viteški Red).

1929. god. Teutonski vitezovi postali su isključivo duhovni katolički vjerski red, preimenovan u Deutscher Orden (Njemački Red). Nakon njemačke aneksije Austrije red je ukinut, iako su se nacisti služili njihovom srednjovjekovnom teutonskom tradicijom u propagandne svrhe. Red je, međutim, preživio u Italiji pa je 1945. god. ponovo uspostavljen u Njemačkoj i Austriji. Suvremeni Teutonci bave se karitativnim radom, sponzoriranjem turističkih i znanstvenih projekata u Izraelu i Palestini itd. Današnje sjedište, baština i arhivi tog starog reda nalaze se u Austriji, u Beču.


 
Literatura:
http://superzona.hatona.org/teutonskivitezi.htm
http://www.bhcroatia.com/povijest/teutonci.htm
http://en.wikipedia.org/wiki/Teutonic_Knights
http://www.the-orb.net/encyclop/religion/monastic/opsahl2.html
http://www.newadvent.org/cathen/14541b.htm
http://en.wikipedia.org/wiki/Monastic_State_of_the_Teutonic_Knights

Napisao/la Nazgul_rulez, Freya , 17.02.2008.

www.fantasy-hr.com