Ove godine je trideseta obljetnica od govora nadbiskupa Lefebvrea koji je objasnio kako je masonerija prodrla u Crkvu,
pa se vi dobro zamislite: Povijest suvremenog sukoba u Kat. Crkvi.
 
 "...Postojali su izravni kontakti između kardinala Bea-e i masonske Lože
 ovdje u New Yorku i u Washingtonu, s B'nai -Brithom,
 židovskom ložom koja broji 75. 000 članova, te s ložama po cijelom svijetu.
 Zašto je dolazilo do tih kontakata? Zašto je kardinal Bea
 dolazio u ime Vatikana, u ime Rima, kakobi se sastajao s tim masonima?
 Zato da bismo mi usvojili ''prava čovjeka'' na Koncilu. Kako smo ih
 trebali usvojiti? Tako da usvojimo ''vjersku slobodu'',
 koja je jedno od ''prava čovjeka''. Dakle, usvajanje ''vjerske slobode''
 značilo je u načelu usvojiti ''prava čovjeka''unutar crkve.
 No, ali, crkva je oduvijek osuđivala te deklaracije o ''pravima čovjeka''
 koje su bile i načinjene protiv autoriteta Boga. (...)
 Eto, dakle, ti različiti zahtjevi, ''vjerska sloboda'' koju su zahtijevali masoni, promjena unutrašnjeg ustroja , promjena Konstitucija i liturgije što su ih zahtijevali protestanti, te neosuđivanje komunizma i smjena biskupa (u korist komunista!), što su zahtijevali komunisti - sa svime time se Crkva složila i tomu udovoljila. ..."

Konferencija na Long Islandu, država NY, koju je nadbiskup Lefebvre održao u studenom 1983. godine

izvornik: www.sspx.org/miscellaneous/
long_island_conference_1983.htm

Tiskano u časopisu Angelus u prosincu 1983.

Vjerujem da biste, poput svih tradicionalnih katolika, i vi danas
 voljeli čuti kako stvari stoje: u kojoj su fazi odnosi između
 Svećeničke Družbe Sv. Pija X (kod nas pogrešno prevođeno kao ''bratovština'', prim. prev.) i Vatikana u Rimu. Dat ću vam, dakle, o tome kratak presjek.

Zašto održavam odnose s Rimom? Zašto i dalje odlazim u Rim?
 Zato što mislim da je Rim središte katoličanstva, jer mislim
 da bez Rima ne može biti nikakve Katoličke Crkve.
 Iz toga proizlazi, ako je naš cilj naći načina da ponovno uspravimo Crkvu, onda upravo okrenuti ka Rimu, možda, s Božjom pomoću, možda ipak uspijemo ispraviti tu situaciju. No ne može to jedam biskup sam, poput mene, ne može jedan ispraviti cijelu situaciju u Katoličkoj Crkvi. Zato, eto, nastojim dalje odlaziti u Rim i zauzimati se za pitanje Tradicije. Uvjeren sam, naime, da će samo putem tradicije Katolička Crkva ponovno zadobiti svoj položaj, kako je to bilo prije II Vatikanskog Koncila,
 i da je to sredstvo njezina istinskoga napretka. Reći ću vam odmah, nemam nikakvih iluzija - situacija u Rimu je vrlo, vrlo teška. Izložio bihukratko cijelu situaciju, onako kako se odvijala na Koncilu i kakva,na nesreću,traje i danas, a to je da su, ustvari, postojale tri izdaje Crkve. Sveta Crkva bila je izdana na tri linije, i to
 na vrlo izravan i konkretan način.

Prva izdaja bila je izdaja sa slobodnim zidarima (masonima),
 druga je bila izdaja s protestantima, a treća je bila
 izdaja s komunistima.

Postojao je sporazum prije Koncila i tijekom Koncila,
 kroz ljude opunomoćene od Crkve a koji su bili
 instrumenti tih izdaja, naime, Tajništvo za jedinstvo kršćana,
 koje je bilo posebno za to i oformljeno, i koje je vodio kardinal Bea
 zajedno s mrgr. De Smedt-om, biskupom Brugesa, kao potpredsjednikom i msgr. Willebrandsom, koji je poslije postao kardinalom Nizozemske,kao tajnikom. To su bile osobe koje su poslužile kao instrumenti izdaje.
 Postojali su izravni kontakti između kardinala Bea-e i masonske Lože
 ovdje u New Yorku i u Washingtonu, s B'nai -Brithom,
 židovskom ložom koja broji 75. 000 članova, te s ložama po cijelom svijetu.

Zašto je dolazilo do tih kontakata? Zašto je kardinal Bea
 dolazio u ime Vatikana, u ime Rima, kakobi se sastajao s tim masonima?
 Zato da bismo mi usvojili ''prava čovjeka'' na Koncilu. Kako smo ih
 trebali usvojiti? Tako da usvojimo ''vjersku slobodu'',
 koja je jedno od ''prava čovjeka''. Dakle, usvajanje ''vjerske slobode''
 značilo je u načelu usvojiti ''prava čovjeka''unutar crkve.
 No, ali, crkva je oduvijek osuđivala te deklaracije o ''pravima čovjeka''
 koje su bile i načinjene protiv autoriteta Boga.

Druga izdaja bila je izdaja s protestantima. Msgr. Willebrands
 bio je posebice zadužen za jačanje odnosa s
 Ekumenskim vijećem crkava u Ženevi.Otišao je u Ženevu sklopiti
 pomirbu s protestantima, i protestanti su mu rekli, dobro, pomirit ćemo se s vama, možemo se svi ujediniti i raditi zajedno, no morate odstraniti sve u liturgiji i u konceptu crkve što se ne slaže s protestantskim načelima. Dakle, kompletna liturgija i kompletna struktura Crkve trebala je biti modificirana i trebalo je donijeti novi Kanonski zakon kako bi se uspostavila i počela provoditi ta nova struktura Crkve, demokratska struktura. To je bilo ono što je obavio msgr. Willebrands.

 Treća izdaja bila je isto tako preko msgr. Willebrandsa, i kardinala Bea-e, kroz njihove sastanke s delegatima iz Moskve, u Konstantinopolu, te u Grčkoj,s predstavnicima Pravoslavne Crkve,
 patrijarhom Pimenom iz Pravoslavne crkve koga je delegirala Moskva.
 Što je trebalo učiniti da bi se udovoljilo komunistima? Komunisti su zahtijevali da na Koncilu ne bude nikakve osude komunizma, to prvo, a drugo, da se maknu svi biskupi koji su se suprotstavljali
 komunističkom režimu i da budu zamijenjeni biskupima suradnicima režima.

Eto, dakle, ti različiti zahtjevi, ''vjerska sloboda'' koju su zahtijevali masoni, promjena unutrašnjeg ustroja , promjena Konstitucija i liturgije što su ih zahtijevali protestanti, te neosuđivanje komunizma i smjena biskupa, što su zahtijevali komunisti - sa svime time se Crkva složila i tomu udovoljila. Crkva je rekla, da, u redu, prihvatit ćemo ''vjerske slobode'', i upravo je msgr. DeSmedt, potpredsjednik Tajništva za kršćansko jedinstvo, iznio na Koncilu shemu
 o ''vjerskoj slobodi'', zajedno s kardinalom Bea-om, koji je stajao
 iza njega i pružao mi podršku.

Pet puta su bili pokušaji da se tu shemu odbije,
 pet puta su je oni donosili natrag, i najzad su uspjeli u tome
 da je ''vjerska sloboda'' bila izglasana.

To je značilo, ponajprije, laicizaciju katoličkih država,
 što je vrlo, vrlo teška stvar. Protestantima se također dalo
 što su željeli, i vidjeli ste protestante nazočne
 pri liturgijskoj reformi. Bili su ondje: šest protestantskih pastora
 bilo je nazočno kod liturgijskih reformi, i pitali su te pastore,
 što bi ih to možda moglo smetati u Katoličkoj Crkvi, i papa Pavao VI
 učinio je sve što je mogao ne bi li im udovoljio. I tako, oni su
 promijenili našu Misu kako bi udovoljili protestantima,
 i to je ono što oni nazivaju ''ekumenizam''. A komunistima je bilo obećano, neće biti osude komunizma na Koncilu, i komunizam nije bio osuđen.

Osobno sam donio 450 potpisa u tajništvo Koncila, sa svrhom da se osudi komunizam. Osobno sam ih donio! Četiri stotine i pedeset potpisa biskupa bilo je odloženo u ladicu i pokopano u tišini, dok se je katkad slušao zahtjev jednog jedinog biskupa. 450 biskupa bilo je ignorirano.
 Ladica je bila zaključana, ne, ne, rekli su nam, ne znamo ništa o tome,
 neće biti nikakve osude komunizma. I smijenili su antikomunističke biskupe: kardinala Midszentyja su zamijenili kardinalom Lekai-jem, kardinala Berana u Čehoslovačkoj zamijenili su kardinalom Tomasecom. Isto se dogodilo u Litvi,
 i u Čehoslovačkoj: svi biskupi postali su svećenicima Pax- pokreta,
 suradnici komunističkoga režima. MOžete pročitati u knjizi ''Moskva i Vatikan'', kako su litvanski svećenici napisali svojim biskupima jedno pismo u kojem kažu:
 ''Više ništa ne razumijemo: ranije, naši su nas biskupi
 podržavali u borbi protiv komunizma i umirali su kao mučenici, neki su još po zatvorima, drugi su mrtvi, mučeni jer su nas podržavali protiv komunista kako bismo ispunili svoju dužnost kao svećenici, a sada nas vi biskupi osuđujete, vi nam govorite kako se nemamo pravo oduprijeti, ispuniti naše poslanje, jer je to protivno komunističkim
 zakonima, protivi se vlastima.''

Kako je to moguće? To je situacija u crkvi. To su te prave izdaje
 koje su se dogodile!

Dakle, možete razumjeti da kada idem u Rim i kada odbijam
 sam princip ''vjerske slobode'' koji je proglašen na tom Koncilu, oni mi
 kažu ''moraš prihvatiti Koncil, moraš prihvatiti
 liturgijske reforme''. I onda, ja odbijem. To nisu stvari
 za šaliti se. ''Vjerska sloboda'' nije na Koncilu
 bila izglasana tek tako. To je cijeli program. I kao posljedica toga,
 zadnjih šest godina odlazio sam u Rim, svaki put da ih pokušam pridobiti na reformu tog Koncila, da reformiraju sheme Koncila koje nisu u redu, poput one o ''vjerskoj slobodi''.
 Očigledno, susrećem se sa stalnim odbijanjem sa strane Vatikana, premda, kada sam se osobno susreo s Papom krajem 1978., on se složio da imenuje jednog posredovatelja između njega i mene, kardinala Šepera. Onda je kardinal Šeper umro i Papa je imenovao kardinala Ratzingera.
 No, mi se i dalje sudaramo s istim problemima. U zadnjem pismu
 koje sam primio iz Rima, Papa i dalje iskazuje žaljenje što
 nisam voljan prihvatiti sve akte Koncila, što nisam voljan prihvatiti
 liturgijske reforme u Svetoj Crkvi. No, tu obrnutog smjera nema.
 I zapravo, postoji još i dodatna prepreka, a to je novi
 Kodeks Kanonskog zakona, načinjen u istome duhu o kojem sam vam
 upravo govorio, u duhu Koncila, a to je loš duh. Očito, dakle,
 ulazim u velike poteškoće. No, budući da su oni voljni sjesti
 i razgovarati, tko zna? Svemogući Bog je svemoćan, - da im dade
 osobito prosvjetljenje, i možda nam jednoga dana pođe za rukom
 nagovoriti ih da prihvate ispravke Koncila, da se vrate Tradiciji
 u liturgiji i Tradiciji u Crkvi. Dakako, posve sam svjestan
 da će to biti to vrlo teško, jer evo je sada već šest ili
 sedam godina kako idem u Rim da bih postigao taj cilj, a još uvijek smo na početnoj točki. Kada, dakle, kažu da tražim kompromis s Rimom, nema govora da bih ja oko ma čega pravio bilo kakve kompromise s Rimom - ja jednostavno tražim povratak na Tradiciju, a što je jedini način da Crkva istinski ponovno zadobije svoju savršenost i svoju svetost, kao prije.

Danas je situacija takva kakva je, i moram priznati, u ovome trenutku,
 ne vidim neke velike nade. Jedini mali uspjeh koji se možda nazire je
 taj famozni dekret koji je još na čekanju, još se odlaže,
 dekret da se omogući svim svećenicima da služe staru Misu, da im se
 ostavi tu slobodu i da ih se više ne proganja. Eto, taj dekret se trebao pojaviti, i već tri godine oni o tome pričaju i tri godine se on
 ne objavljuje. Jer, to morate shvatiti, sadašnja situacija u Rimu
 je vrlo problematična. Modernizam je još svemoćan u Rimu.
 Modernisti i progresisti kardinali su u većini: pa tako,
 čak i ako ima jedan-dvojica kadinala koji su manje ili više
 tradicionalisti i koji imaju barem želju vratiti se Tradiciji,
 no, njih odmah zaustave petorica - šestorica kardinala koji imaju
 svu moć i koji naprave pritisak na Svetoga Oca da zaustavi svaki
 povratak Tradiciji. Oni sprječavaju i objavljivanje toga dekreta.
 Oni govore papi: ''Ako objaviš taj dekret, ako daš slobodu stare Mise,
 tradicionalne Mise, onda će sve što smo učinili od Koncila do danas
 biti nepovratno izgubljeno''.

U Rimu se odvija prava borba između tih nekoliko kardinala-tradicionalista - kardinala Oddija, kardinala Ratzingera, kardinala Pallazinija s jedne strane, te svih ostalih kardinala progresista s druge - kardinala Casarolija, kardinala Pironija, kardinala Baggija; i svi koji su u Kongregaciji za bogoslužje: kardinal Casoria, s msgr. Virgiliom Noe-om, te u Kongregaciji Vjere, msgr. Hamer, dominikanac, svi oni su modernisti i svaki put kada se vide s papom oni kažu: ''a iznad svega, nikakvog okretanja unazad, nikakvog povratka na Tradiciju, to ne dolazi u obzir''.

A onda, Papa nije čovjek od ''jake volje''. On izgleda čvrstim, no nije,
 slab je. Vidio sam to kada sam bio kod njega u audijenciji. Bio je spreman potpisati papir kojim mi daje slobodu, govoreći da ja i Svećenička Družba smijemo celebrirati Tridentinsku Misu. ''O, pa nije važno, vi više volite tu Misu, o, ako tako volite, nije važno, to je disciplinarno pitanje''. I tada, pozvao je kardinala Šepera da mu kaže kako će biti posredovatelj između Pape i mene,
 i kada je rekao kardinalu Šeperu: ''Na koncu konca, zapravo i nema mnogo poteškoća u slučaju msgr. Lefebvrea. Možemo mu dati pravo da celebrira Tridentinsku Misu sa Družbom..''. ''O, ne! povikao je kardinal Šeper,
 ''o, ne, Sveti Oče! Oni su tu Misu pretvorili u borbeni stijeg!
 MI ne možemo prihvatiti.''A Sveti Otac bio je poput neposlušnog djeteta uhvaćenog na djelu, izgledalo je da se uplašio, i rekao je , ''U redu, u redu. Slušaj, ti popričaj s Monsinjorom,ja imam puno posla. Kardinal Baggio me čeka. Ima puno posla.'' I onda je Sveti Otac otišao. To nije ponašanje jednoga pravoga pape!
 Papa koji zna što radi. Trebao je reći kardinalu Šeperu. 'Slušaj, ja sam glavni,znam što radim, i hoću potpisati takav i takav dokument za msgr. Lefebvrea. Imam punu slobodu to učiniti!''
 (............................................)
 Važno je da uvijek ostanemo povezani s Rimom ako želimo ostati katolicima, čak i
 kada se ne slažemo sa svime što se u Rimu čini. I mislim da je ta veza apsolutno nerazrješiva.

prijevod: beatrice; na slobodno raspolaganje javnosti

http://pollitika.com/tekst-msgr-lefebvrea-prigodom-otvaranja-kapelice-sspx-na-long-islandu-1983