Među tehnikama promjene svijesti istaknuto mjesto zauzima hipnoza. Definira se obično kao umjetni san praćen suženjem svijesti i pojačanom svjestibilnošću. Pred stotinjak godina, za objašnjenje hipnotičkih fenomena postojalo je nekoliko teorija. Jednu je zastupao njemački liječnik Franz Anton Mesmer, osnivač teorije animalnog magnetizma. Ona govori o prelasku fluida s organizma hipnotizera na organizam hipnotiziranog. Fluid, po Mesmeru predstavlja hipnotičku energiju, koja se može apsorbirati i prenositi.

 

Francuski neurolog i psihijatar Jean Charcot hipnozu smatra izmijenjenim fiziološkim stanjem živčanog sustava, koje može izazvati vanjski stimulans. Treća teorija kaže da su svi hipnotički fenomeni psihički efekti, efekti ideja koje više ili manje djeluju na hipnotiziranog.

 

Ovu teoriju zastupao je francuski psihijatar A. Liebeault i pripadnici njegove škole. Ovo je mišljenje zastupao i otac psihoanalize Sigmund Freud, mada je prihvaćao i Charcotovu teoriju. Sam Charcot je u početku bio protivnik Liebeaultove teorije, no kasnije je promijenio mišljenje, kada su njegovi studenti izveli pokus hipnotiziravši jednu normalnu ženu i doveli je do stanja histerije. Kada je ova žena probuđena, simptomi histerije su nestali i Charcet je morao dopustiti mogućnost i nefizioloških objašnjenja hipnoze. Uočivši sličnosti između ove tehnike promjene stanja svijesti i psihičkog poremećaja on je ustvrdio kako je «hipnoza samo umjetno izazvana histerija».

 

Freud je histeriju smatrao pokušajem potiskivanja poriva (najčešće seksualnih i agresivnih). Praktički, histerija (ili suvremeno, konverzivni poremećaj) predstavljala bi na neko način autohipnozu. Francuski psihijatar Pierre Janet (Charcetiv učenik) zastupao je tezu o hipnozi kao disocijaciji svijesti. Disocijacija bi bila proces izdvajanja skupine psiholoških aktivnosti i njihova funkcioniranja nezavisno od ostatka ličnosti.

 

O hipnozi i danas ne postoji dovoljno uvjerljivo i općeprihvaćeno objašnjenje, dakle naprijed navedene teorije iz 19. stoljeća i dalje dijela znanstvenike i obične ljude koji o hipnozi pokušavaju spekulirati. Slično je i sa vrlo srodnim fenomenom bioenergije. Fenomeni promjene svijesti ponekad se nazivaju i paranormalnim ili natprirodnim. Držim da je ovo pogrešno i da se radi o prirodnim fenomenima, no znanstveno neprotumačenima.

 

Budući da se te pojave odvijaju na vrlo suptilnim razinama, ne postoje dovoljno sofisticirane naprave koje bi ih mogle izmjeriti. Iz kvantne fizike znamo da je nemoguće izmjeriti točno u isto vrijeme položaj i brzinu subatomskih čestica (Heisenbergove relacije neodređenosti) i to zbog međuprožimanja subjekta i objekta mjerenja. Pitanje je dakle, hoće li se i u budućnosti iznaći mjerni instrumenti kojima će se mjeriti suptilne promjene ljudske svijesti. Teorija o hipnozi koja je možda najuvjerljivija po mom mišljenju ipak je ona Franza A. Mesmera.

 

Ovaj njemački liječnik je već svojom doktorskom disertacijom naslovljenom «Utjecaj planeta na ljudsko tijelo» uzburkao znanstvenu javnost, a od dobrog dijela kolega – znanstvenika bio je smatran šarlatanom. Po njegovoj teoriji animalnog magnetizma cjelokupni je svemir ispunjen univerzalnim magnetskim fluidom, koji se može apsorbirati i prenositi. Bolesti, po Mesmeru nastaju iz nedostatka razdiobe tog fluida u ljudskom tijelu, a ozdravljenje se postiže ponovnim uspostavljanjem ravnoteže. Dakle, u liječenju hipnozom (kao i bioenergijom) radi se o emanaciji energije. Ovo je mišljenje zastupao početkom 20. stoljeća britanski teozof Charles W. Leadbeater.

 

Pri hipnotiziranju, operator skuplja dio vlastitog magnetizma i prenosi na subjekt, jednovremeno odbacujući dio njegovog fluida, smatra on. «Ako je mozak primatelja lišen vlastitog magnetizma, a ispunjen operaterovim, tada prvi misli i djeluje samo onako kako to drugi želi.» Teozofi su svoja saznanja crpili dobrim dijelom iz budističke i hinduističke tradicije, no o kolanju energije ljudskim organizmom govori i taoizam.