O tome govori biblijska priča o Adamu i Evi koji borave u rajskom vrtu, drevna kineska legenda o  planini K’un-Lun, boravištu besmrtnika gdje u visećim vrtovima raste čudesna breskva s plodovima besmrtnosti, ili pak islamsko vjerovanje da pravednici nakon smrti odlaze u raj, dženet, izraz koji dolazi od arapske riječi genne u značenju vrt ili perivoj.
Čini se da je u raznim vremenima i u različitim dijelovima svijeta upravo vrt bio najprikladnija metafora za cilj jedne općeljudske težnje povratka izgubljenog raja ili, kako to objašnjava Mircea Eliade, “želja da prirodnim putem nadvladamo ljudsku sudbinu i ponovo steknemo božansku“. Renesansa u tome nije bila izuzetak.

 

UMJETNOST I FILOZOFIJA

Oslanjanje renesanse na antičke uzore jasno je vidljivo u umjetnosti, osobito arhitekturi, ali to se oslanjanje nije odnosilo samo na preuzimanje vanjskih umjetničkih formi, nego i onog drugog, nevidljivog aspekta - ideje koja potiče nastanak umjetničkog djela. Ponovno buđenje interesa za djela antičkih filozofa i pisaca poput Platona, Pitagore, Vergilija i drugih, neminovno se odrazilo i na polju umjetnosti. Ono što je zajedničko i antičkom i renesansnom vremenu jest potreba prožimanja čitavog čovjekovog života umjetnošću koja je odraz viših, duhovnih sfera i težnji da se izgradi nešto što bismo mogli nazvati “umjetnost življenja”.
Počeci renesansne kulture vežu se uz Firenzu. Tamo je 1440. god., po uzoru na čuvenu Platonovu Akademiju, Cosimo Medici osnovao neoplatoničku Akademiju čiji su najvažniji predstavnici bili Marsilio Ficino i Pico della Mirandola. Iz ovog filozofskog kruga potekle su ideje koje su predodredile razvoj umjetnosti uopće, pa i vrtne arhitekture. Pojam lijepog za Platona i firentinske neoplatoničare bio je razumska kategorija i zato umjetnost ne nastaje slučajno, ona je plod razmišljanja i osvještavanja. Ljepota se doduše manifestira u materijalnom svijetu, ali je njezin istinski izvor izvan pojavnog. U potrazi za harmonijom forme renesansa je našla odgovor u apstraktnom, matematičkom konceptu – konceptu prirodne proporcije ili skupu matematičkih zakonitosti o kojima je još u antičko vrijeme govorio Pitagora.

U ovom kontekstu vrtna umjetnost predstavlja najviši oblik same prirode, uređene i harmonizirane čovjekovom rukom, gdje je promišljenost suprotstavljena spontanom, red neredu, a svjesno nesvjesnom. Zbog toga o renesansnom vrtu s njegovim obrezanim drvećem, pravilno oblikovanim živicama i geometrijskim parterom ne treba govoriti kao o suprotnosti prirodi, nego kao o jednom njenom aspektu. Jedan ovakav vrt u kojem su filozofi poput Platona podučavali svoje učenike, bio je sastavni dio firentinske Akademije.
Zahvaljujući filozofskom okviru kojeg su joj dali neoplatoničari, vrtna se umjetnost od vremena renesanse počela uže vezati uz ono misaono i simboličko. Vrt je postao umjetničko djelo, a ne samo ograđeni prostor u kojem su se uzgajale korisne biljke. Tijekom renesanse vrt se, kao i mnoge druge umjetničke forme, oslobodio imperativa korisnosti.

MITOLOGIJA PRIRODE

Veliki utjecaj na renesansnu misao imala je antička mitologija. Vjerovalo se da likovi olimpskih bogova, ali i čudovišta sa životinjskim, ljudskim i božanskim obilježjima utjelovljuju izgubljena znanja filozofije prirode, da je tajna, zaboravljena mudrost antike skrivena u mitovima čiji junaci simboliziraju elementarne snage prirode. Skulpture nimfi i satira nezaobilazan su ukras renesansnog vrta, njihova prisutnost u vrtu osigurava djelovanje snaga prirode koje predstavljaju. Kao najvažniji lik u mitologiji prirode pojavljuje se Pan (rimski Faun), božanstvo ljudskog obličja s jarčjim kopitima, rogovima i ušima. Pan je izuzetno složeno božanstvo; zaštitnik je šuma, pastira i njihovih stada, ali je istovremeno personifikacija čitave prirode (grč. pan znači sve). Njegova domovina je šumovita zemlja Arkadija, a najčešće boravi u špilji, što objašnjava mnogobrojne umjetne špilje (grotte) u renesansnim vrtovima.

Jednostavni i prirodni život arkadijskih pastira postao je simbolom renesansne težnje za idiličnim životom u skladu s prirodom. Zato ne čudi ponovno buđenje interesa za bukoličku, pastirsku poeziju Teokrita i Vergilija, pod čijim je utjecajem u XVI.st. nastao čuveni idilički roman J. Sannazara Arkadija (pod utjecajem ovog romana Petar Zoranić je napisao prvi izvorni hrvatski roman Planine). Motiv Arkadije kao ostvarenja zemaljskog raja prisutan je ne samo u književnosti, nego i u drugim vrstama umjetnosti - slikarstvu i vrtnoj umjetnosti. Svaki renesansni vrt na svoj je način vizija arkadijskog raja na zemlji.

POVIJESNI RAZVOJ

U oblikovnom smislu renesansni je vrt arhitektonskog tipa. To znači da u njemu u velikoj mjeri nalazimo elemente arhitekture i geometrijske kompozicije, za razliku od pejzažnog tipa vrta, kao što je npr. engleski, koji se ne razlikuje mnogo od netaknutog pejzaža. Vrtna umjetnost renesanse na jedinstven je način povezala racionalnu, mjerljivu ljepotu s  prirodnom, koristeći prirodne elemente – zemlju, vodu, svjetlost, zrak i rast kao umjetničke elemente.
Ovakav arhitektonski tip vrta nije pronalazak renesanse, on svoje podrijetlo vuče još iz rimskih vremena, od vrtova rimskih ladanjskih kuća na selu, tzv. villa rustica. Ovakvi vrtovi danas naravno više ne postoje, ali je pomoću zidnih slika, iskopina u Pompejima i Herculaneumu, te opisa suvremenika rekonstruiran njihov izgled. Plinije mlađi ovako opisuje jedan takav vrt: “Iz blagovaonice se pružao veličanstven pogled. Pokriveni hodnik povezivao je atrij (unutarnje dvorište) sa solarijem (terasom za sunčanje). Prednju stranu hodnika u vidu otvorene galerije pratile su niše od formirane živice. Između glavne zgrade i niša prostirao se cvjetni parter četverokutnog oblika s malim četverokutnim bazenom u sredini. Tu su se presijecale dvije glavne staze obrubljene rezanim šimširom i natkrivene puzavicama. Jedna pravokutna staza zvana gestatio opasavala je parter. U stražnjem dijelu zgrade nalazio se peristil koji je, kao i atrij, bio ukrašen bazenima, fontanama i drugim vrtnim ukrasima.” U ovom kratkom opisu nabrojeni su gotovo svi elementi koji će se stoljećima kasnije pojaviti kao dio renesansnog vrta.

Propašću Rimskog Carstva nestale su i ladanjske vile s vrtovima, ali je tradicija rimskog vrta, doduše u bitno skromnijem obliku, ostala sačuvana u klaustarskim vrtovima srednjovjekovnih samostana. Oni su bili skromnih dimenzija, a najveći dio njihovog prostora zauzimao je voćnjak te nasadi ljekovitog i aromatičnog bilja. Bazen u sredini zamijenjen je vijencem bunara, često i jedinim izvorom pitke vode u okolici. Srednjovjekovni je vrt ograđen visokim zidom, zatvoren i utvrđen poput srednjovjekovnih gradova.

Renesansa je donijela političku stabilnost, pa su se oslobađanjem gradova od bedema i vrtovi počeli oslobađati svojih zidova. Renesansni se vrt, kao i rimski, veže uz kuću, vilu. Isprva je vila bila sjedište zemljoposjeda i uz nju su se nalazile sve potrebne pomoćne zgrade – vinski podrumi, spremišta, žitnice, pa i vrt. Boravak vlasnika u vrtu bio je povezan s nadziranjem poljoprivrednih radova, no vremenom su napučenost gradova, stiješnjenost, kao i epidemije kuge sve više poticali gradsko stanovništvo na boravak na selu. Tako se vila iz sjedišta zemljoposjeda polako pretvarala u mjesto u kojem čovjek provodi svoje slobodno vrijeme, a vrt više nije samo voćnjak i povrtnjak, nego prostor koji oplemenjuje kuću i daje joj sasvim novu dimenziju.

Prvi vrtovi renesansnih obilježja pojavili su se u okolici Firenze. Njihov izvorni izgled poznat nam je iz niza slika flamanskog slikara Giusta Utensa. Oko 1598. godine Veliki vojvoda Ferdinando I. de Medici naručio je od njega slike svih vila u posjedu obitelji Medici i tako je nastalo četrnaest slika koje dokumentaristički, iz ptičje perspektive, prikazuju vile i njihove vrtove, pokrivajući vremenski raspon od XIV. do XV. stoljeća. Iako ovo nisu pravi renesansni vrtovi, već prijelazni oblik između gospodarskog i ladanjskog tipa vrta, na slikama je vidljivo da su podizani planski i da predstavljaju smišljenu i organiziranu cjelinu.

ARHITEKTURA VRTA

Jedno od glavnih obilježja renesansnog vrta jest da je on spona između vile i njene okoline, odnosno da je kuća vizualno i funkcionalno povezana s vrtom, a vrt s okolnim pejzažem. Upravo ta karakteristika omogućuje jasno razlikovanje renesansnog vrta od srednjovjekovnog hortus conclusus koji, ograđen visokim zidom, predstavlja utočište u nesigurnom i kaotičnom okolnom svijetu. U tom smislu, prekretnica u razvoju vrtne umjetnosti bio je vrt vile Medici u gradiću Fiesole nedaleko od Firenze. Vilu s vrtom je između 1458. i 1461. god. dao podići Cosimo Medici za svog sina Giovannija. Arhitekt Michelozzo u ovom je djelu po prvi put ostvario temeljne odlike renesansnog vrta – povezivanje kuće s vrtom, povezivanje vrta s njegovom okolicom i longitudinalni, simetrični koncept vrta. Kuća i vrt podignuti su na nizu terasa na padinama brežuljka s kojeg se pruža veličanstven pogled na Firenzu. Sastavni dio vile postaje i tzv. loggia, ostakljena prostorija u prizemlju koja vizualno i funkcionalno povezuje kuću i vrt.

Okosnicu tipičnog renesansnog vrta čini longitudinalna os čije je ishodište sama kuća, odnosno loggia, i terasa kao postupni prijelaz iz zatvorenog u otvoreni prostor. Uz ovu se os dalje simetrično nižu ostali dijelovi vrta. Velika pažnja posvećivala se oblikovanju partera koji je uglavnom pošljunčanim, a tek iznimno popločanim stazama za šetnju podijeljen u niz ozelenjelih četverokuta obrubljenih šišanim grmljem i pojedinačnim drvećem. U kasnijim vrtovima u okolici Rima često su se duž staza nalazile velike keramičke posude s cvjetnim grmljem i stablima limuna i naranče. Rezanog grmlja bilo je  i na površinama obrubljenim stazama gdje je tvorilo geometrijski, ornamentalni uzorak; ili je zasađeno u obliku labirinta, koji je općenito čest motiv renesansnih vrtova. Zanimljivo je da se u vrtovima rane i visoke renesanse nije značajnije koristilo cvijeće i cvjetno grmlje. Za renesansu je karakterističan jednostavniji, mirniji kolorit, a tek je kasnije, tijekom manirizma i baroka postalo uobičajeno formiranje tzv. cvjetnih sagova u oblikovanju vrtnog partera.

Duž glavne osi vrta nalazio se niz manjih središta naglašenih arhitektonskim i skulptorskim elementima, ili vodom. Renesansni vrt nezamisliv je bez vode, bilo stajaće, koja u ribnjacima i bazenima formira tzv. vodena zrcala, ili tekuće vode u fontanama, kaskadama i vodoskocima. Čini se da je voda kao sastavni dio vrta bila najveći izazov graditeljskoj mašti graditelja, a za realizaciju njihovih ideja često su bili potrebni opsežni hidrotehnički radovi, no u svakom pojedinom slučaju golemi trud bio je vrijedan veličanstvenog konačnog ugođaja. U nekim je vrtovima, zbog obilja tekuće vode koja je isparavala, temperatura zraka bila i nekoliko stupnjeva niža negoli u okolici, što je za vrijeme vrelih mediteranskih ljeta značilo izuzetnu prednost.

Longitudinalna os kuća-vrt često je završavala nimfeumom, svetištem nimfi. Nimfeum (ili nimfej) još je jedan element iz antičke mitologije. Prvobitno je to bila špilja s izvorom koja je u renesansnom vrtu dobila arhitektonsku formu sa stupovima i nišama koje su krasili kipovi nimfi. Kod terasastih vrtova glavna os je završavala i istaknutom polukružnom terasom s koje se pružao pogled na čitavu okolicu.
Zbog ljepšeg pogleda vile su se često gradile na padinama brežuljaka. U tom se slučaju izrada vrta prilagođavala topografskim uvjetima na terenu, a vrt se formirao kao niz terasa različitih nivoa koje su i dalje bile podređene strogoj geometrijskoj koncepciji vrta. Terase su međusobno povezivane monumentalnim stubištima i rampama isprepletenim s vodenim kaskadama i fontanama.

Unutar vrta nalazile su se i manje pojedinačne građevine – vrtni paviljoni i sjenice za odmor i osvježenje šetača. Važan dio vrtnog dekora bila je skulptura kao dodatak fontanama, nimfejima, paviljonima i drugim dijelovima vrta, ali i kao samostalna skulptura. Svojim motivom ona je morala odgovarati mjestu u kome se nalazi, a bila je i simbolički vezana za svoj zeleni okvir. Isprva su se za dekoraciju koristili originalni antički kipovi, no vremenom su suvremeni kipari počeli na svoj način interpretirati antičke teme. Kao što su talijanski renesansni vrtovi najčešće djela slavnih arhitekata svog vremena, poput Michelozza, Bruneleschija, Michelangela, Peruzzija ili Bramantea, tako su i gotovo svi renesansni kipari ostavili pokoje svoje djelo u nekom od čuvenih vrtova.
S renesansom je vrtna umjetnost ponovo zadobila sjaj koji je imala za vrijeme rimskih careva. U samo nekoliko desetljeća nastali su vrtovi koji će još stoljećima utjecati na vrtnu arhitekturu čitave Europe. Za kraj napomenimo da je ovaj segment renesansne kulture dotaknuo i naše krajeve. Dubrovački su plemići u okolici grada podizali ljetnikovce u čijim su vrtovima, skromnijim doduše od talijanskih, ali ne i manje lijepim, humanisti, filozovi i književnici poput Držića, Sorkočevića i Gundulića u skladnom i nadahnjujućem okruženju stvarali temelje hrvatske kulture.

Vila d'Este u Tivoliju

Ovaj je vrt jedan od najslavnijih terasastih vrtova talijanske renesanse. Kardinal Ipolitto d'Este, sin Lukrecije Borgia, unajmio je oko 1550. godine arhitekta Piera Ligoria da izradi projekt za kuću i vrt. Gradnja vile i vrta trajala je više od dvadeset godina pa je tijekom vremena došlo do mnogih promjena u izvornom projektu, no osnovna je zamisao arhitekta ipak dosljedno sprovedena.
Vrt je jasno podijeljen u tri dijela – jedan niži nivo na razini okolnog terena i dvije povišene terase bliže samoj vili. Oblik koji čini osnovnu strukturu vrta i koji se ponavlja u mnogim njegovim detaljima jest četverokut.
Iako se danas u vrt ulazi iz vile, prema izvornoj zamisli u vrt se ulazilo iz nižeg dijela, kroz vrata uz koja su se nalazile dvije fontane. Ulazni dio vrta podijeljen je pregolom u obliku križa na četiri jednaka četverokuta u čijim se središtima nalaze maleni paviljoni iz kojih posjetitelj može promatrati vrt. U središtu križa nekada se nalazila drvena ljetna kućica, a danas je tu rotonda s vjerojatno najstarijim čempresima u Italiji. Uz ulazni kompleks trebala su biti po dva labirinta od zimzelenog grmlja sa svake strane osi, ali je završen samo jedan, te na strani prema vili četiri ribnjaka, od kojih su ostvarena tri. U nastavku prve poprečne osi kroz ribnjake koja dijeli donji od središnjeg dijela vrta, na strani koja gleda prema dolini, planirana je polukružna panoramska terasa, dok su na drugom kraju osi, na dijelu koji leži na padini, čuvene vodene orgulje. U njihovim vješto konstruiranim cijevima zrak komprimiran vodenim kaskadama proizvodi zvukove i pomiče figure.
Preko središnjeg dijela vrta tri paralelna niza stepenica obrubljena kaskadama vode prema gornjoj terasi vrta. Središnji se niz stepenica razdvaja kako bi zaobišao ovalni prostor Zmajeve fontane, zamišljene kao središte čitavog vrta.

Druga poprečna os vrta koja dijeli srednji vrt od gornjeg naziva se Aleja stotinu fontana. Ovdje voda iz bezbroj kamenih kipova teče u kanal iz kojega se kroz lavlje glave slijeva u drugi, niži kanal. Među znamenitosti ovog vrta mogu se ubrojiti i fontana Ovato, umjetno podignuta stijena s pećinama i alegorijskim skulpturama, te fontana Rometta, minijaturna reprodukcija Rima. Vrt je prepun skulptura koje su dijelom radovi suvremenih kipara, a dijelom antičke starine vjerojatno donesene iz ostataka obližnje Hadrijanove vile.

Palazzina Farnese u Capraroli

Oko 1540. godine kardinal Allesandro II. Farnese povjerio je arhitektu da Vignoli gradnju obiteljske palače i vrta. Nešto iznad same palače podignuta je Palazzina, intimna privatna rezidencija kardinala Farnesea koja s vlastitim malim parkom tvori nezavisnu cjelinu.
Pristup vili iz palače je s istočne strane, kroz danas posve zarasli šumarak cedrova i pinija. Vrt je malen, koncipiran strogo osno simetrično, s kućom koja se nalazi otprilike na sredini uzdužne osi. Na samom ulazu u vrt nalazi se četverokutna tratina u kojoj je smješten okrugli bazen s fontanom. Otuda široko stepenište, podjeljeno po sredini vodenom kaskadom vodi do prekrasnog ovalnog vrta s bazenom ukrašenim skulpturama koje prikazuju riječna božanstva. Po jedan niz stepenica sa svake strane bazena penje se do parternog vrta uz samu vilu. Ovaj dio vrta s tri je strane ograđen niskim zidom koji služi kao klupa. Na ovom zidu se na svakih nekoliko metara nalaze kipovi Karijatida koje na glavi nose posude s vodom; ukupno ih je 28 i sve su različite. Unutar parternog vrta nalaze se i dvije manje simetrično smještene fontane.

Uz samu kuću još se dva niza stepenica markirana vodenim kaskadama penju do najviše terase iza kuće. Tu se nalazi travnjak s malim kružnim bazenom u sredini. Pod oko njega čini prekrasni osmerokutni mozaik od oblutaka. Cvjetni parter najzapadnijeg dijela vrta danas više ne postoji, ali je ostala sačuvana polukružna terasa s nišama kojom je završavala središnja os vrta, a koju još i danas krase kameni kipovi.

Suzana Dobrić
Iz: časopisa NIVA AKROPOLA, broj 23

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Arhitektura/Detail.aspx?Sifra=2120236250