MUMBAI - Neočekivani svjetski uspjeh filma “Slumdog Millionaire”, koji je iznenadio čak i producente, skrenuo je pažnju na jedan od najuzbudljivijih svjetskih gradova na početku novog milenija. Bombay, odnosno Mumbai, kako je poznat od 1996. kad je gradu vraćeno staro, tradicionalno ime, već je godinama jedan od onih svjetskih gradova koji Indijcima, nažalost samo onima koji pripadaju dobrostojećoj srednjoj klasi, i sve brojnijim turistima nudi pustolovinu grada koji diše punim plućima. S dvadesetak milijuna stanovnika koji nastanjuju gradsko područje Mumbai je jedan od najvećih gradova svijeta i zasigurno jedan od najegzotičnijih. Jer, nigdje kao u Mumbaiju ne miješa se toliko bogatstvo s onima koji žive na ljudskom dnu, na što je podsjetio i film “Slumdog Millionaire”.
Priča filma u režiji Dannyja Boylea po scenariju Simona Beaufoya (zapamćenog po scenariju filma “Skidajte se do kraja”) govori o marginalcu Jamalu, odraslom u Dharavi slamu, najvećem improviziranom naselju u Aziji sklepanom od dasaka i kartona, koji dolazi do finalnog pitanja u poznatom kvizu “Tko želi biti milijunaš”. Put do finala vodi ga u flash-back kroz djetinjstvo i odrastanje s bratom Salimom u slamu, ubojstvo majke u napadu Hindusa i upoznavanje djevojčice Latike koja će mu postati životna ljubav.
Elitni restorani i prosjaci
Dharavi slam, milijunski “grad” u samom centru Mumbaija, improvizirano je naselje beskućnika od kartona, komada ukradenog drva, dio grada koji policija ne može kontrolirati i u koji nerado ulazi. Dharavi je samo jedan od slamova Mumbaija, grada u kojem više od polovice stanovnika živi u ovakvim naseljima bez vode, struje i kanalizacije, u svakom slučaju najpoznatiji i najveći predstavnik takve azijske svakodnevice.
 |
 |
Enormne socijalne razlike i danas se u Mumbaiju osjećaju na svakom koraku. Na pločnicima uz elitne restorane u kojima za ručak treba izdvojiti iznos koji je ravan šestomjesečnoj plaći nekog manje sretnog stanovnika grada spavaju beskućnici, a na izlazu iz Insomnije, najpoznatijeg indijskog noćnog kluba, ravnog bilo kojem europskom klubu ovakvoga tipa, čekaju vas obogaljeni prosjaci, gladna djeca i ljudi koji doslovno umiru od gladi ili neke egzotične bolesti, primjerice gube. S jedne strane gradski elitni restorani i okupljališta puna su uspješnih poslovnjaka i bollywoodskih zvijezda, koje u Indiji imaju status božanstva i izazivaju pravi stampedo obožavatelja kad god se pojave, dok na ulicama neposredno iza njih žive i umiru oni kojima je sreća bila manje sklona, koji preživljavaju na ostacima hrane koja preostane na bogataškim tanjurima. Od svakovečernjih lokalnih fešti na plaži Chowpati preko neizdržljivog smrada slamova, kojeg bezuspješno pokušavaju opisati mnogi zapadni pisci, pa do elitnih vila na Nariman Pointu, Mumbai je šareni, ponekad veseo, često vrlo tužan kaleidoskop šarenih boja, mirisa i doživljaja, što su mnogi stranci koji su iskusili lošije strane ovoga grada spremni zvati traumama.
Grad koji spada u deset najjačih gospodarskih svjetskih centara sedmi je na popisu gradova u kojima živi najviše milijardera, pa je istovremeno postao meka za indijsku sirotinju koja ilegalno dolazi iz cijele Indije kako bi preživjela na ostacima bogatih, jer je čak i to često znatno više nego što nudi neko selo ili manji grad. Grad je toliko svoj i specifičan da čak ima i svoj jezik - mumbaiya, mješavinu marathija, jezika države Maharashtra, hindija, indijskog engleskog i sasvim originalnih kovanica.
Nova senzacija
Nije onda nikakvo čudo da su islamski teroristi zbog važnosti grada u više navrata napadali samo srce Mumbaija, koji im je očito u njihovoj borbi svim sredstvima značajniji nego glavni grad New Delhi. Posljednji teroristički napad potkraj prošloga studenoga na Mumbai koji je iza sebe ostavio više od 200 mrtvih ciljan je upravo na Colabu, srce Mumbaija, i ne slučajno bio je usmjeren na najpopularnija okupljališta dobrostojećih građana i stranih gostiju. Hotel Taj Mahal i restoran Leopold bili su glavni ciljevi, jer je prvi najpoznatiji hotel u kojem rado odsjedaju bogati, dok je Leopold najpopularniji restoran u gradu, mjesto okupljanja turista, čak i onih koji ne spadaju u bogate nego su obični putnici, ali i lokalne mafije i biznisa, gdje se sklapaju mnogi poslovi. Restoran je dodatno dobio na popularnosti 2005., nakon objavljivanja najvažnijeg romana o Mumbaiju, “Shantaram”, Gregoryja Davida Robertsa, Australca koji je pobjegao iz najstrože čuvanog zatvora u Australiji i deset se godina skrivao u Mumbaiju, obavljajući razne poslove, od priučenog liječnika u slamu u kojem je živio pa do poslova egzekutora za lokalnu mafiju. Iz boljih dijelova Mumbaija potekao je i Salman Rushdie, kojem je ovaj grad poprište događanja u nekima od najboljih njegovih romana.| Ponosni Englezi: Indijski glumci vratili su se u svoje slamove, no plaćena im je škola |
Vrtoglavi uspjeh filma “Slumdog Millionaire” skrenut će dodatnu pažnju na Mumbai i učiniti ga još omiljenijom destinacijom, a nema sumnje da će i “Shantaram”, najživlja slika suvremenoga Mumbaija, dobiti na svjetskoj popularnosti zahvaljujući uspjehu filma. Premda je izložen epidemijama kolere u slamovima, udarima mafije, kriminalu raznih vrsta, čak i terorizmu, Mumbai kao da iz svakoga ovog iskustva izrasta jači i uspješniji. Paradoksalno, umjesto da ga turisti, indijski i strani, izbjegavaju nakon posljednjega terorističkog napada, grad je samo postao još popularniji. Kad sam, boraveći potkraj siječnja po n-ti put u ovom gradu kojim sam i sam zaražen, otišao pogledati što se dogodilo s hotelom Taj Mahal, do njega se nisam mogao probiti od indijskih turističkih grupa kojima je on postao nova senzacija; skupu sobu u njemu sada treba rezervirati mjesecima unaprijed. U Leopoldu slična priča: u restoranu u kojem ni prije nije bilo lako naći mjesto sad se čeka na red za ručak ili pivo, kao da su teroristi ovim mjestima samo napravili dodatnu reklamu.
Sve za pravi iznos
Ovaj kozmopolitski grad i nakon terorističkih udara ostao je prožet duhom zajedništva, premda nad svim lebdi orwelijanski duh Velikog brata, osnovana je organizacija “Oči i uši”, koja se posvuda reklamira sloganom “Budite oči i uši našega grada”, prijavite sve što je sumnjivo na besplatni telefon, što stotine ljudi dnevno i rade. Zamjeri vam se susjed i eto vam prilike prijaviti ga za sumnjivo ponašanje. No uza svu pojačanu prisutnost vojske i policije, život u gradu i dalje je opušten, bez tenzija, živi svojim za Indiju neobično brzim ritmom. Dostavljači leda na svojim volovskim zapregama mimoilaze se na ulici s limuzinama, prodavači svega i svačega i prosjaci dodiruju se ramenima s bollywudskim zvijezdama skrivenima iza sunčanih naočala koji pokušavaju doći do omiljenog restorana, a ponuda hašiša ili nečeg jačeg jednako je česta kao dozivanje taksista, koji će vas u svoje vozilo ugurati čak i ako niste imali namjeru negdje otići.
“Slumdog Millionaire” gledao sam krajem siječnja, dan nakon indijske premijere koja je bila puna indijskih celebrityja, bollywoodskih zvijezda, političara i uglednih članova lokalne mafije. Potonji jako dobro surađuju s policijom, ipak je riječ o zemlji u kojoj je korupcija i dalje glavni izvor preživljavanja državnim službenicima, političarima i policiji, ali i mnogi drugi funkcioniraju na principu mita, pa je tako moguće dobiti baš sve što vam treba, nema veze koliko tako nešto izgledalo nedohvatno, pod uvjetom da u pravu ruku stavite pravi iznos novca. Sljedećih dana projekcije filma nisu bile previše popunjene, dijelom jer je 11 kuna, koliko u pristojnoj kinodvorani u centru košta ulaznica, iznos kojim će se prosječna mumbaijska obitelj hraniti nekoliko dana, a još više jer su film, koji se i prije nedavne američke premijere počeo ovdje prodavati na ulici kao piratski DVD, zapravo svi već vidjeli.
Brza adaptacija grada
Poseban je doživljaj gledati film u dvorani koja se nalazi u neposrednoj blizini slama Dharavi o kojem govori, a kao i uvijek u indijskim kinima projekcija počinje nakon intoniranja nacionalne himne. Naravno, slika Mumbaija iz “Slumdog Millionairea” nije privlačna tamošnjim stanovnicima, a film je izazvao i prosvjede, prije svega stanovnika slama, ali i brojnih Hindusa koji su uvrijeđeni načinom na koji je predstavljen bog Rama. No, ta činjenica djeci iz slama ne smeta da pred kinom trguju, prose, nude se kao vodiči ili vam pokušavaju prodati hašiš. Muslimani, o kojima film govori, nisu se oglasili, ali da se njihova oglašavanja posebno boje indijske vlasti govori i činjenica da policija vrlo pažljivo kontrolira torbe na ulazu i da nitko ne smije napustiti dvoranu prije kraja filma.
Film koji je koštao 15 milijuna dolara zaradio je dosad gotovo 200 milijuna, a deset nominacija za Oscara jamči mu siguran daljnji uspjeh. Paradoksalno, kad su vidjeli film, producenti su se preplašili za svoj novac, pa su čak planirali izbjeći distribuciju filma po kinima, te ga plasirati ravno na DVD. Nakon što je film osvojio 4 Zlatna globusa, sedam BAFTA-inih priznanja i pet Critics Choice nagrada, a čeka ga po svoj prilici i lijepa žetva Oscara, producenti su naglo promijenili mišljenje. Što se tiče DVD-a, zahvaljujući efikasnoj indijskoj piratskoj industriji film je odavno na ulici.
Scenarij je inače nastao po sjajnoj knjizi “Q and A” (2005.) Vikasa Swarupa, indijskoga pisca i diplomata , a Englezi su bili brži od Indijaca u kupnji filmskih prava. Tri dana nakon indijske premijere filma kupio sam novo izdanje romana od uličnog prodavača i knjiga se sada zove po filmu. Indijci, ako su i izgubili prava na film, što je vjerojatno korisno za njegovu uspješnost, očito imaju nos za trgovinu.
Mumbai je još jednom pokazao da je spreman na brzu adaptaciju: turističke agencije tri dana nakon terorističkog napada već su počele voditi ture u obilazak hotela Taj Mahal, a ovih su se dana pojavile s novom ponudom koja je postala hit: paket-aranžman po Dharavi slamu koji uključuje ručak i susret s malim protagonistima filma! Mumbai, ma što mu se dogodilo, ide dalje!
Sve za pravi iznos
Ovaj kozmopolitski grad i nakon terorističkih udara ostao je prožet duhom zajedništva, premda nad svim lebdi orwelijanski duh Velikog brata, osnovana je organizacija “Oči i uši”, koja se posvuda reklamira sloganom “Budite oči i uši našega grada”, prijavite sve što je sumnjivo na besplatni telefon, što stotine ljudi dnevno i rade. Zamjeri vam se susjed i eto vam prilike prijaviti ga za sumnjivo ponašanje. No uza svu pojačanu prisutnost vojske i policije, život u gradu i dalje je opušten, bez tenzija, živi svojim za Indiju neobično brzim ritmom. Dostavljači leda na svojim volovskim zapregama mimoilaze se na ulici s limuzinama, prodavači svega i svačega i prosjaci dodiruju se ramenima s bollywudskim zvijezdama skrivenima iza sunčanih naočala koji pokušavaju doći do omiljenog restorana, a ponuda hašiša ili nečeg jačeg jednako je česta kao dozivanje taksista, koji će vas u svoje vozilo ugurati čak i ako niste imali namjeru negdje otići.
“Slumdog Millionaire” gledao sam krajem siječnja, dan nakon indijske premijere koja je bila puna indijskih celebrityja, bollywoodskih zvijezda, političara i uglednih članova lokalne mafije. Potonji jako dobro surađuju s policijom, ipak je riječ o zemlji u kojoj je korupcija i dalje glavni izvor preživljavanja državnim službenicima, političarima i policiji, ali i mnogi drugi funkcioniraju na principu mita, pa je tako moguće dobiti baš sve što vam treba, nema veze koliko tako nešto izgledalo nedohvatno, pod uvjetom da u pravu ruku stavite pravi iznos novca. Sljedećih dana projekcije filma nisu bile previše popunjene, dijelom jer je 11 kuna, koliko u pristojnoj kinodvorani u centru košta ulaznica, iznos kojim će se prosječna mumbaijska obitelj hraniti nekoliko dana, a još više jer su film, koji se i prije nedavne američke premijere počeo ovdje prodavati na ulici kao piratski DVD, zapravo svi već vidjeli.
Brza adaptacija grada
Poseban je doživljaj gledati film u dvorani koja se nalazi u neposrednoj blizini slama Dharavi o kojem govori, a kao i uvijek u indijskim kinima projekcija počinje nakon intoniranja nacionalne himne. Naravno, slika Mumbaija iz “Slumdog Millionairea” nije privlačna tamošnjim stanovnicima, a film je izazvao i prosvjede, prije svega stanovnika slama, ali i brojnih Hindusa koji su uvrijeđeni načinom na koji je predstavljen bog Rama. No, ta činjenica djeci iz slama ne smeta da pred kinom trguju, prose, nude se kao vodiči ili vam pokušavaju prodati hašiš. Muslimani, o kojima film govori, nisu se oglasili, ali da se njihova oglašavanja posebno boje indijske vlasti govori i činjenica da policija vrlo pažljivo kontrolira torbe na ulazu i da nitko ne smije napustiti dvoranu prije kraja filma.
Film koji je koštao 15 milijuna dolara zaradio je dosad gotovo 200 milijuna, a deset nominacija za Oscara jamči mu siguran daljnji uspjeh. Paradoksalno, kad su vidjeli film, producenti su se preplašili za svoj novac, pa su čak planirali izbjeći distribuciju filma po kinima, te ga plasirati ravno na DVD. Nakon što je film osvojio 4 Zlatna globusa, sedam BAFTA-inih priznanja i pet Critics Choice nagrada, a čeka ga po svoj prilici i lijepa žetva Oscara, producenti su naglo promijenili mišljenje. Što se tiče DVD-a, zahvaljujući efikasnoj indijskoj piratskoj industriji film je odavno na ulici.
Scenarij je inače nastao po sjajnoj knjizi “Q and A” (2005.) Vikasa Swarupa, indijskoga pisca i diplomata , a Englezi su bili brži od Indijaca u kupnji filmskih prava. Tri dana nakon indijske premijere filma kupio sam novo izdanje romana od uličnog prodavača i knjiga se sada zove po filmu. Indijci, ako su i izgubili prava na film, što je vjerojatno korisno za njegovu uspješnost, očito imaju nos za trgovinu.
Mumbai je još jednom pokazao da je spreman na brzu adaptaciju: turističke agencije tri dana nakon terorističkog napada već su počele voditi ture u obilazak hotela Taj Mahal, a ovih su se dana pojavile s novom ponudom koja je postala hit: paket-aranžman po Dharavi slamu koji uključuje ručak i susret s malim protagonistima filma! Mumbai, ma što mu se dogodilo, ide dalje!
bglavac
irida
edin.kecanovic
