O molitvi, vjeri, očekivanjima

   „Proučavali su djelovanje molitve na osobe koje imaju zdravstvene probleme, te su utvrdili da pacijenti za koje drugi upućuju redovite molitve proživljavaju manje komplikacija i brže se oporavljaju, čak i kada nisu svjesni da netko za njih izgovara te molitve. To je neoboriv dokaz činjenice da je snaga molitve stvarna. No utvrdili su i još nešto. Utvrdili su da je najjača moguća molitva oblikovana ne kao zahtjev nego kao potvrda.

   Cilj istraživanja bio je ispitati dva tipa molitve. U prvom obliku čovjek od Boga, ili nekog božanskog bića, traži, moli ga, da se nekako umiješa, da nekako pomogne bolesnoj osobi. U drugom jednostavno potvrđuje, s vjerom, da će Bog tom čovjeku pomoći.

   Molitva kojom Boga molimo da nešto učini nosi pretpostavku da Bog može nešto učiniti, no samo ako odluči ispuniti našu molbu. Pod tom pretpostavkom, naša je zadaća samo zamoliti. U onom drugom obliku podrazumijeva se da je Bog pripravan i voljan, ali je zakone ljudskog postojanja postavio tako da ispunjavanje molbe u određenoj mjeri ovisi o našoj uvjerenosti u to da će se molba ispuniti. Stoga naša molitva mora biti potvrda koja izražava tu vjeru. Istraživanje je pokazalo da je upravo taj oblik molitve najučinkovitiji.

   Neki znanstvenici drže da ti rezultati govore o još nečemu, da ukazuju na nešto što ima neizmjernu važnost za svakog živog čovjeka. Oni tvrde da svatko od nas, ako ostvarivanje molitve ovisi o našim očekivanjima, o našim pretpostavkama punima vjere, u svijet isijava, zrači energiju molitve i to sve vrijeme, bili mi toga svjesni ili ne.

   Ako je molitva potvrda koja se temelji na našim očekivanjima, našoj vjeri, tada sva naša očekivanja imaju djelovanje molitve. Zapravo, sve vrijeme molimo se za nekakvu budućnost, za sebe i za druge, samo što toga nismo posve svjesni.“