Velika većina ljudi nije svjesna svoje misije, a možda im je upravo to i misija, da proživljavaju život kao jedna kapljica vode, kao dio nekog mora, kao jedna ovca nekog velikog stada. Nitko ne može reći da je jedna kapljica vode nevažna u sklopu postojanja ovog Svijeta. Tvrdnja je, rekli bismo malo "nategnuta". Mogli bismo možda reći jedna kapljica ne znači ništa. Pa i ne znači. Pristupimo sada logičnoj spekulaciji i postavimo pitanje: Jesu li dvije kapljice važne za postojanje ovog Svijeta? ... Jesu li tri kapljice važne za postojanje ovog Svijeta? ... četiri ... pet ...šest ... i tako dalje. Jasno nam je da će u jednom trenutku n+1 kapljica postati važna za postojanje ovog Svijeta.

Priča je sasvim jasna, posebno za pojedince koji se još nešto malo sjećaju diferencijalnog računa iz srednje škole. Zaključak se sam nameće. Niti jedna kapljica vode, niti jedna ovca u stadu nije nevažna. Kao jedinka možda i ne znači suviše, ali u zajednici s ostalim jedinkama znači sve. Što dobivamo osvješćivanjem svog bivstvovanja na ovom Svijetu (a možete reći i misije)? U prvom trenutku veliku nevolju. Pa zar je nešto ugodno spoznati činjenicu "svoje nevažnosti", svoje nemoći i ništavnosti?

Koliko puta smo sami doživjeli ili bili prisutni, kada je netko, prilikom hoda po duhovnoj stazi u trenucima nekih spoznaja i uvida, imao jake reakcije u obliku smijeha, plača, pa i ostalih naizgled neprimjerenih reakcija. To su razlozi zašto će pojedini pauni ili purani u ljudskom obliku sve učiniti da ne moraju spustiti svoj prekrasan rep ili jarko crvenu resu iznad kljuna. U tom nastojanju svesrdno im pomažu nešto malo manji pauni ili purani u njihovoj blizini, koji se ustvari svojim divljenjem dive svojim vlastitim repovima i resama. I da ta idila seoskog dvorišta nije naša svakodnevnica, sve bi još bilo i zabavno. Da stvari nisu pretužne, bile bi zaista vrlo smješne.

To sve što nam se događa (smijeh, plač i druge reakcije) posljedice su spoznaje činjenice o našoj "nevažnosti", odnosno posljedica su rušenja naše prenapuhane slike o našoj važnosti i veličini.

Kada osvjestimo do kraja našu "nevažnost", stigli smo tek do početka, do trenutka kada u ovisnosti od dobivenih datosti našem biću možemo pristupiti stvarnoj i plodonosnoj djelatnosti na našem dugom i zaista teškom putu duhovnog sazrijevanja.

Pogledajmo jednu drugu priču iz svakodnevnog života.

Sjećate li se, kada ste gledali kako kočijaš upravlja sa zaprežnim kolima? Kočijaš u jednoj ruci drži bič, a u objema rukama nalaze mu se uzde koje su na drugom kraju pričvršćene na žvale, a koje se pak nalaze u ustima konja. Kočijaš pucne bičem i kola krenu. Zašto? Konj dobro zna da ukoliko ne krene naprijed idući udarac biča puca po njegovim leđima. Kola "veselo" idu naprijed. U jednom trenutku kočijaš želi da kola krenu ulijevo. Što čini? Poteže lijevu uzdu. Sila iz kočijaševe ruke preko lijeve uzde prenese se na lijevi kraj žvale i ona počne konju stvarati nepodnošljivu bol u lijevom kraju usta. Kako bi konj smanjio bol na ustima, on okreće glavu ulijevo, okreće cijelo tijelo, a kroz to okreće i čitava kola. Identična stvar se događa kada kočijaš potegne desnu uzdu. Kola se zaustavljaju potezanjem obiju uzda odjednom. O bolovima konja na oba kraja usana govori njegovo gotovo sjedanje na cestu, a kako on stane, tako se i kola zaustavljaju. Toliko o konjima i kočijašima.

Jeste li nekad pomislili da se i ljudima upravlja sa sličnim uzdama i bičem? Samo taj bič i uzde su nešto rafiniranije. Koliko puta ste čuli da će netko zauzdati nečije ponašanje? I sama slikovitost izjave govori sama za sebe. Pogledajmo i osvijestimo uzde kojima smo u raznim odnosima zauzdani. Neke uzde su nam nažalost vezane za temeljnu egzistenciju (radno mjesto, okolina gdje živimo i sl.), a neke dobrovoljno prihvaćamo često i nesvjesno (društvo u kojemu provodimo slobodno vrijeme, neka nebitna okolina i sl.). Osvještavanjem naših odnosa s okolinom i spoznajom koje uzde ne možemo otkloniti ili ublažiti približava nas mogućnosti da poslušamo onu izreku:

Bože, pomozi mi da promijenim ono što mogu promijeniti,

i da prihvatim ono što ne mogu promijeniti.

Bože, pomozi mi da to dvoje razlikujem.

Radom na sebi i poboljšavanjem sebe raznim metodama ustanovit ćemo da se bitno smanjuje količina "onog što ne mogu promijeniti" i što moramo prihvatiti pod bilo koju cijenu. Dovoljnom količinom uloženog rada na sebi možemo "ono nepromjenjivo" smanjiti na minimum, to jest na sasvim prihvatljivu mjeru. To znači da ćemo najveći broj nepoželjnih iskustava promijeniti u prihvatljiva. Mijenjanje neprihvatljivih iskustava u prihvatljiva možemo i smijemo obavljati samo radom na sebi uz obvezu da novostvoreno iskustvo bude povoljno za sve sudionike iskustva, a ne samo za nas. Toliko o iskustvima koja su nas zatekla.

Velik broj iskustava nastaje temeljem naših ponašanja i donesenih odluka, što znači da smo ih mi u velikoj mjeri i kreirali. Ljudi koji čitaju mračne knjige, pune teških događaja, gledaju "teške" filmove ili kazališne predstave često imaju i život vrlo sličan likovima iz gledanih filmova, kazališnih predstava ili knjiga. Pojedinci takve "teške" komade proglašavaju velikom i dubokom umjetnošću, dok se djela koja nisu obojana teškim tonovima proglašavaju frivolnima. Taj stav naprosto nije istinit, te mazohisti, kako bi opravdali svoje životno opredjeljenje, jednostavno sve ono što njima nije po volji (ono što im ne podhranjuje njihov težak i mučan život) proglašavaju ništavnim, bezvrijednim i frivolnim. Svi se sjećamo bajke "Carevo novo ruho", gdje je jedna notorna laž bila postavljena na razinu državne istine.

Imajući navedeno u vidu, očito je, da mi sami u trenutku dok nam se nesvjesno u glavi roje misli i stvaraju nove ideje, od velikog mnoštva ideja odabiremo one ideje i programe koji nisu povoljni za nas. Korištenjem raznih tehnika na sebi možemo načiniti da naše nesvjesno od izrojenih novih misli odabire misli čiji ishod u materijalnom svijetu u kojemu živimo, donaša rezultate povoljne po nas i našu okolinu.

U ovom trenutku je teško reći koja će od mnogobrojnih postojećih tehnika donijeti rezultat u materijalnom svijetu povoljan po nas i našu okolinu, no treba isprobati razne tehnike rada na sebi (redovna i svakodnevna molitva, NLP, autogeni trening, ekskalibur, reiki, PEAT, razne vrste joge i druge) i ustanoviti koja tehnika u nekom periodu života za nekog pojedinca daje optimalne rezultate. To znači da se ne smije niti jedna tehnika unaprijed odbaciti kao nevaljala, nego ih treba isprobati, pa u samoj praksi utvrditi što nekom pojedincu odgovara.

Članovi udruge "Zlatna Dob", razmišljajući kako poboljšati svoj život došli su do spoznaje da bi bilo potrebno osnovati jednu sekciju Udruge, kojoj bi glavna zadaća bila upoznavanje članova kako što bolje funkcionirati u okolnom (materijalnom) svijetu. U tu svrhu, svaki novi stanovnik našeg naselja mora završiti seminar na kojemu će naučiti i izraditi vlastiti projekt starenja. To je jedan dokument u kojemu će tehnikom "vihorenja mozga" svaki pojedinac iskreirati svoju vlastitu budućnost , a naučit će i kako to provesti u stvarnom životu.

Tijekom života u našem naselju savjetujemo našim članovima da i dalje "rade na sebi", jer samo realizirana i osjveštena osoba može imati ispunjen i sretan život.

http://www.zlatna-dob.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=12&Itemid=15