VESNA KRMPOTIĆ: Svijet treba drukčijega Čovjeka (Razgovarao Andrija Tunjić; nastavak)

Vjerujete li u zagrobni život? Vjerujem u nastavak života, u inkarnaciju.

Koliko stupnjeva reinkarnacije ima duh dok ne umre? Dok ne umre? Duh ne umire. Umire potreba da dalje uči, da napreduje do vrhunskog sebe. Kada će to biti, kada će se dogoditi ta matura, to ovisi o brzini učenja.

I što onda biva? Preporučujem meditaciju kao način pronicanja.

To vas pitam jer postoje ljudi koji bi htjeli vjerovati, a ne mogu… Htjeli bi, a ne mogu? To je zato što im smeta misao, um.

Znači i znanost? Naša znanost ustrajava na činjenicama, na njihovu povezivanju u propisanu sliku stvarnosti. Tada se čovjek osjeća udomljeno i donekle sigurno. Ali onda naiđe neko novo otkriće, koje zatrese tu sliku, i onda se brže-bolje traži zakrpa.

Einstein lijepo kaže da bez religioznog iskustva nema prave znanosti. Isto govore Eddington, Millikan, Capra, Tesla, Niels Bohr i naš Davor Pavuna.

Kako to promijeniti – tu ovisnost o propisanoj slici stvarnosti? Vidite li onih pet zbornika gore na polici? To su vaše knjige: Vrline istine, Vrline ljubavi, Vrline mira, Vrline nenasilnosti i Vrline ispravnosti. Sveukupno 4000 stranica. To je način i put i odgovor na vaše pitanje!

Jedini način da promijenimo svijet jest da mijenjamo čovjeka.

Kako ga promijeniti? Od mladih dana treba ga osloboditi straha od nepoznatoga, otvoriti ga za kreativni pristup i, što je najvažnije, za cjelinski i moralni stav.

To znači: da se ne dijeli matematika od filozofije, intuicija od prakse, da se povezuju različiti, naoko čak nespojivi prilazi. Pritom je najvažniji moralni odgoj, odgoj u duhu ljudskih vrijednosti.

Svaki od zbornika posvećen je jednoj bitnoj ljudskoj vrijednosti – počam od istine, do ispravnosti, do mira, ljubavi i nenasilnosti. Primjere u obliku basni, poslovica, anegdota, raznoraznih predaja, pokusa, igara, drama, skupljala sam godinama – od bušmanskih i sibirskih do Pančatantre i Ezopa, do zen-učitelja i Idrisa Shaha.

Skupljajući to širomsvjetsko blago shvatila sam da je čovjek svuda i uvijek znao što treba i kako treba, čak i u vrijeme kamenih sjekira.

Idu li te vrline uvijek tim redom – od istine do nenasilja? Da. Prva je istina. Ako ne znate istinu, ne možete postupati ispravno. Postupite li ispravno, mirna vam je savjest, u tom spokoju postajete osjetljivi (ja kažem sluhoviti) za jednu bitnu energiju u sebi, koja se čuje kad je mir u duši. To je energija ljubavi. Ona je stvaralačka. Ona povezuje. Kada se to doživi, onda čovjek ne može udariti na drugoga, nanijeti mu zlo, jer to bi bilo kao da bi vlastitom rukom ošinuo po sebi samu.

Ovakve škole ljudskih vrijednosti postoje već u pedesetak država i njihovi su rezultati nevjerojatni, čudesni. Ne samo u akademskom pogledu nego i u pogledu ponašanja.

Čija je to zamisao? Avatarova, čija bi bila? To je lijek za novo doba. Novi naraštaj već polako stiže na pozornicu. Avatarove su škole besplatne, besplatan je i Njegov univerzitet, jer je to dio Njegova obećanja da će tri stvari na svijetu za svakoga biti besplatne – voda, školovanje i liječenje. Stoga su i Njegove bolnice besplatne.

Zato je uspio navodniti sušna područja svoga kraja, kao i opskrbiti pitkom vodom 14-milijunski grad Chenai (Madras) – što je indijska vlada godinama bezuspješno pokušavala riješiti. Vratimo se istini, od koje naš svijet bježi.

Zašto bježi? Još su davno neki filozofi upozoravali na ograničenost propisanoga školovanja. Jeste li čitali Ortegu y Gasseta?

Čitao sam Pobunu masa. U toj knjizi Ortega y Gasset oko 1920. piše o znanosti, odnosno o sustavu i kroju toga područja. Znanstvenici (biolozi, psiholozi, fizičari, arheolozi) to su ljudi, kaže on, kojima je dano da kopaju na jednom određenom mjestu i da svoje otkopine slažu uokrug iskopne jame. Mnogo njih tako i radi. Rijetki pogledaju što je onaj dugi iskopao i to povežu sa svojim iznašašćima! Umjesto toga nudi se još uža specijalizacija. To je Ortega y Gasset prepoznao kao poraz cijeloga sustava.

Rekli ste negdje da napisano ne ispravljate. Je li to posljedica inspiracije, ili ima veze s prosvjetljenjem, s Bogom? Uglavnom ne ispravljam, pogotovo kad je poezija u pitanju. U kući u kojoj živim, iako mi je to radno mjesto, ne mogu pisati poeziju.

Gdje je pišete? U vlaku, avionu, autobusu. I, naravno, na daršanu. Ta sanskrtska riječ znači vidik na nešto sveto. Na daršanu ove godine, o blagdanu uštapa, za 18 dana napisano je oko 200 pjesama.

Jeste li otkrili zašto pišete poeziju baš tada? Da. Tada sam sama, tada mogu s Autorom ili sa sobom razgovarati. Taj razgovor je poezija. To jest, izravan dodir.

Da?! A što je to tako čudno?

Koje mjesto u vašem životu ima sebstvo, koje razlikujete od jastva? Uh, sebstvo je grozna riječ, guše je zdušno četiri suglasnika, sve jedan za drugim.

Kod Ujevića sam našla daleko ljepšu riječ: sobost. U jednom stihu Ujević samotnik kaže: „Idem ja i moja sobost“. Što se tiče jastva, rekla bih da ono definira individuu, posebnost i neponovljivost ličnosti. Dok sobost nema takve posebna obilježja, ona je svuda i uvijek isto. Sobost je atma.

Mnoge vaše priče, bajke, govore o idealnome, uče primjerima… Jedan od velikana naše civilizacije rekao je da su bajke čista metafizika, ispričana jezikom ljubavi. Govorimo o manama svijeta, a onda dođemo do zajedničkih vrijednosti.

Kako je to moguće? Pa valjda – kad voda dođe do guše, svi znamo viknuti. Što se tiče našega svijeta i vremena, uvjerena sam da je spomenutih pet vrijednosti nove edukacije upravo taj poziv za pomoć.

Svijet treba drukčijega Čovjeka. Evo jednog ljupkog primjera. Jedan nadareni fizičar, Tajlanđanin (otkrio zbog čega se svi oni skupi moduli za Mars stalno razbijaju u dodiru s tlom), još kao mlad profesor doživio je od svojih studenata ponudu da on, profesor, ode na teologiju, umjesto da njima predaje fiziku.

On je tada studentima predložio pravi znanstveni pokus. „Ako se pokaže da ste vi u pravu, ja dajem otkaz. Ako se pokaže da sam ja u pravu, tražim od vas samo da me slušate.“ Pristali su – kako i ne bi?

I što je bio eksperiment? U dvije gredice zasadili su istu biljku, pod istim uvjetima, na mjestima s istom količinom sunca, vlage i zraka. Razlika je bila u tomu, rekao je, „što ćemo jednu gredicu voljeti, tepati joj, dok ćemo kraj druge samo prolaziti“. Naravno da su obje gredice dobivale istu količinu vode.

I što je vrlo brzo pokazao pokus? Voljena gredica rasla je znatno brže i bujnije. U vrijeme cvjetanja imala je 48 posto cvjetova više od nevoljene. Studenti su se poklonili svom nastavniku. Upoznala sam tog čovjeka. Eh, da je takvih više!

U Brdu iznad oblaka opisali ste dio svoje tragične sudbine, smrt svoga sina… Da. Dugo nisam mogla ni pomisliti na pisanje te knjige, koja je zapravo reportaža o životu i smrti, isprepletena divnim susretima, kako nad oblakom, tako i ispod oblaka.

Pa ipak sam sve svoje dnevničke bilješke i sve zapise Igorovih snova nosila sa sobom u Afriku (moj muž, kojega sam upoznala u Indiji 1962, bio je diplomat prijašnje Jugoslavije). A u Gani je bilo stanje diplomatske utuljenosti zbog kojekakvih pobuna, policijskih satova i zabrana. Stoga više nisam imala izgovor da nemam vremena. Onda sam još dobila na dar električnu pisaću mašinu od prijateljice Indijke, pa sam sjela i napisala knjigu velikom brzinom, bez zastoja i ispravaka.

Ta je knjiga Igorov dar onima koji se inače plaše i zaziru od čitanja knjiga – ona progovara o čudu jezikom svakodnevlja. Imala je šest službenih izdanja, ali ne izdanja od tisuću primjeraka, već od petnaest tisuća i još dvaput toliko, koliko ja znam.

Koliko ste knjiga napisali? Dobrano preko stotinu, a objavila 97. Rijeka blaženstva koju sam zapisivala u ašramu 2002. tijekom tog jednog mjeseca, oko 250 pjesama, objavljena je u Zagrebu prošle godine kao moja 97. knjiga.

Napisali ste više knjiga nego velik broj hrvatskih pisaca zajedno. Ja kažem da nisam spisateljica, već olovka. Olovka koja juri pišući i ne misleći što i kako.

Kako ste postali olovka? Kada sam 1980. prvi put bila kod Babe, na odlasku sam Mu uručila papirić s molbom: „Daj mi Riječ.“ To se dogodilo bez razmišljanja, munjevito. Dotad sam imala objavljenih desetak tankih knjiga poezije, od kojih su jedna ili dvije bile sažetak prijašnjih, a za razdoblje od dvadeset i pet godina.

U sljedećem razdoblju od 25 godina napisala sam 79 knjiga poezije, romane, drame, knjige eseja, životopise! Tu vam je odgovor.

Ne osjećate umor od pisanja? Ne. Poslije Stoosmice, najveće knjige poezije u svjetskoj književnosti (11.664 pjesme, 5 kila i 3.000 stranica), mislila sam da ću zastati. Ali nisam. Stoosmica je posvećena Autoru. Kao što joj naslov kaže, stoosmica se sastoji od 108 knjiga. Ali brojimo je kao jednu. Inače Rijeka blaženstva ne bi bila 97. knjiga, nego 197.

Je li vas iznenadila nagrada HAZU za 108 x 108? Možda je kod nekih akademika bilo postiđenosti što sam napisala više od mnogih njih zajedno, a nisam članica te ustanove. U razloge ne ulazim, premda ih slutim. Možda je knjiga nagrađena naprosto zato što je njezin kvantitet nezaobilazan, i što se takva kvantna senzacija nije mogla ignorirati.

Akademici su posebni, užive se u svoj akademluk kao da je to kula u koju ne smije nitko osim njih. Često primaju ljude koji se fino ponašaju, a ne zato što nešto jesu. To je kriterij koji ne ugrožava one koji su već unutra. Ideologije odavno u čovjeku nastoje zaposjesti mjesto vjerovanja, religije, obuzeti ga.

Kako se danas oduprijeti ideologijama koje manipuliraju, lažu...? Prepoznavanjem istine, razlikovanjem istine od privida.

Vjeruju li vam ljudi kada im to govorite? Osjećam da vjeruju. Gdje god sam govorila, odziv je bio zanosan, iskren. Ti ljudi ne dolaze da bi ih se vidjelo, oni dolaze radi sebe, u ime svojega vlastitog puta.

A da se iz sfere duhovnosti vratimo u stvarnost? Da kažete kakva je stvarnost koja vas okružuje, ima li šanse da se ostvari duhovni dodir? Stanujem na ovom brijegu koji nosi milo ime: Miljakovac. Zahvalna sam mu. Ne smatram ovaj kraj Beogradom. Eto koliko već sjedimo i pričamo, a jeste li čuli neki auto, neku gužvu? To je mjesto kakvo mi trenutno odgovara.

No jednoga dana možda ću nešto slično naći u Zagrebu. U ovoj sam tišini dovršila još jedan svoj dug Bharat Mati, Majci Indiji. Knjigu bi trebala objaviti Školska knjiga. Knjiga se zove Portret Indije i ima 550 stranica.

Ono što je važno, to je upravo onaj zanemareni dio povijesti, sve te iznimke i prvorođenosti koje nalazimo u civilizaciji Indije, sva ta prešućena čuda i otkrića. Među njima i jedno za nas najvažnije: Isusov boravak u Indiji, od njegove trinaeste do dvadeset i devete godine.

Tu su nadalje grob i crkva apostola Tome kod Madrasa, budistički zapisi o Isusovu druženju s nižim kastama, o Njegovu povratku u Indiju poslije raspeća, o Njegovu grobu u Kašmiru... naprosto o drugoj slici kršćanske tradicije. Onoj koja popunjava prazninu Isusova životopisa, prazninu koja se u nas tumači radom u Josipovoj tesarskoj radionici.

Osim tišine na Miljakovcu, čujete li buku širega društva? Naravno. Bolesnu buku.

Je li to ostatak rata? Ne, rat nije uzrok, nego posljedica bolesti.

A što je uzrok? U Beogradu se 1989. održavao internacionalni skup pisaca povodom 600 godišnjice Kosovske bitke. Svi srpski kolege veličali su taj datum, jedino je moj nastup zazvučao drukčije. Naslov moga priloga glasio je: Već je vrijeme da se historija ne ponovi. ( A ipak se poslije nekoliko godina ponovila!)

Nakon referata prišao mi je jedan izraelski pisac i zamolio da mu objasnim o čemu je zapravo riječ na skupu. „Zašto srpski kolege slave datum izgubljene bitke s Turcima nakon koje su postali turski vazali? Ili ja ne razumijem o čemu se radi? Budući da ste vi jedina koji niste sudjelovali u slavljenju toga datuma, pitam vas…“

Zbunilo me to, možda zato što takav domaći stav meni nije bio iznenađenje. Znala sam i za poniženje Lazareve obitelji – sin u janjičare, kći, nevjesta osvajača. Pogledala sam kroz strančeve oči i shvatila da je nijekanje gubitka i poraza ukorijenjena sklonost i praksa ove zemlje. Taj kompleks, koliko vrijedi za pojedinca, vrijedi za pleme i za narod. I taj kompleks uzrok je agresivnih pokušaja da se on kompenzira.

Mislite da je to glavna boljka? Da. To je ono što Adler naziva osjećajem manje vrijednosti. No tu su, hvala Bogu, mnogi sjajni i hrabri ljudi, koji ne pripadaju u spomenutu shemu. S mnogima od njih prijateljujem. Mnogi od njih promotori su mojih knjiga. Kad smo promovirali Stotinuiosmicu, koncertna sala na Kolarcu bila je puna. Zahvalna sam za takav dar.

Za vrijeme rata živjeli ste u Beogradu. Kakav je tada bio odnos prema vama? Ništa mi se nije dogodilo, ali su slali prijetnje da će me na konjskim repovima razapeti i poslati preko Drine. Često sam putovala u Zagreb, putovanje bi trajalo i do 15 sati, preko Mađarske. No tada sam se usudila svašta. Na televiziji sam dvaput po sat imala emisiju o Sai Babi. Tada je to bio dovoljan razlog da me upucaju. Također sam sudjelovala u demonstracijama protiv rata. No u to vrijeme premalo je ljudi znalo tko je koga napao – informacije su bile protuslovne.

Rijetki su Srbi koji će priznati da su oni pokrenuli taj rat. Da, ovdje se stalno zakovrtno govori o građanskom ratu. No nijedna puška, nijedna puška niodakle, nije zapucala na Srbiju.

Nedavno se u Hrvatskoj pojavila knjiga Jezik i nacionalizam, u kojoj autorica tvrdi da su hrvatski i srpski jedan jezik. Jesu li ta dva jezika jedan jezik? Iskreno govoreći, mislim da su ta dva jezika odveć slična jedan drugomu da bi mogli biti dovoljno različiti strukturom, zvukom, podrijetlom. Čak i unatoč brojnim turcizmima u srpskom, i unatoč srpskoj sklonosti da se usvajaju strane riječi, kao da su one dokaz širine kulture. Što se tiče bosanskog – sličnost ni ovdje ne možemo nijekati. No države odlučuju kako će imenovati svoj jezik i do koje će ga mjere smatrati posebnim i samosvojnim. Treba se sjetiti da svi ovi jezici (slavenski) potječu iz sanskrta.

Tomislav Ladan jednom je rekao da se hrvatski 70 posto razlikuje od srpskoga. No ipak Srbi ne žele priznati Hrvatima posebnost njihova jezika? Je li i to posljedica spomenutoga kompleksa manje vrijednosti? Mislim da jest. Svojatanje tuđih vrijednosti već smo doživjeli u slučaju Ruđera Boškovića i Ivana Gundulića, Dubrovnika i još koječega. Ima još fantazmagorija da je Aleksandar Veliki bio Srbin, da je perzijski Kir bio Srbin, i da je srpski jezik stariji od sanskrta, i da su Srbija i Indija jedine dvije zemlje na globusu koje se bore za opći mir. Nemojmo se onda čuditi zbog svojatanja.

Koliko imate dodira s današnjom hrvatskom književnosti i što o njoj mislite? To su me nedavno pitali u Zagrebu. Ja pamtim davne dane kad sam se oduševljavala Ujevićem, A. B. Šimićem, Cesarićem, djelomice Kaštelanom, prvom zbirkom Vesne Parun… Uživala sam u hrabrosti Gotovca, u samosvojnosti Stanka Šimića.

U Beogradu, prije ratnog ludila, objavljen je moj izbor Ujevića Ojađeno zvono, s predgovorom o kojemu mi mnogi iz Hrvatske rekoše da je među najboljima što je o Ujeviću napisano. Radila sam izbore i A. B. Šimića i Vesne Parun, a onda me vjetar žeđe za iskonima jezika i doživljaja otpuhao daleko...

Mogla bih ovako reći: ja se ne bavim književnošću: ja pišem. Tim stavom nikoga ne podcjenjujem. Tim stavom ja samo kažem da i dalje stanujem u pustinjačkoj kolibi pisanja-i-zapisivanja.

Živjeli ste u Indiji, Egiptu, Americi i Africi. Razlike su velike, ali vjerojatno ima i sličnosti? Razlike su zapanjujuće, a onda ispod njih prokulja sličnost. Ono bitno o čemu smo govorili – ljudska spoznaja o vrijednostima – to je manje-više osovina svake od ovih kultura. Uključujući, naravno, i one gdje je nepismenost stanje nacije.

Jedno takvo nepismeno pleme u Sibiru ima priče istovjetne s našima (snaha ide na vodu da bi je zahvatila sitom). Afrika još nije dovoljno istražena. Uživala sam rujući po svim tim baštinama..

Jedna od naj-najljepših priča na koju sam u toj tražnji nabasala jest naša bajka Mala vila.

S obzirom na sve što ste govorili, ima li globalizacija šanse uspjeti? A što je globalizacija? Sve više diktat i monopol velikih i moćnih nad slabijima. Ako je tako, onda se ne bi trebalo globalizirati. No ja vjerujem da će se stvari promijeniti, da će se pojaviti jedna opća i svesrdna suradnja, shvaćanje da će tebi biti dobro samo ako je i drugima dobro.

Dakle, nova vizija, novi odnosi. O tome smo već govorili. Sada smo očito još svi zaraženi virusom materijalne dobiti. I zato nam je ponuda EU privlačiva. Zato smo i mi privlačivi EU. No to nije valjan razlog za istinsku slogu.

U Hrvatskoj su mnogi nezadovoljni šutnjom inteligencije, koja malo mari za narod. Što vi mislite o tom nezadovoljstvu? Sigurno da ima mjesta sumnji ili upitu, pa i strahu. Uvijek ima razloga sumnjati u one koji vladaju, dirigiraju i odlučuju u jednoj velikoj zajednici. Koliko je toga prisutno u koncepciji EU, to ne znam.

Euroskeptik ste? Ako je materijalna korist glavni razlog, tada to nije dovoljno za pravu slogu. Prava sloga bila bi kada bismo izbrisali velike razlike, prepoznali i otkrili ljudskost, kada bismo se razumjeli. Nisam sigurna da je EU sposobna prihvatiti različitost kao obogaćenje, kao radost, u to nisam sigurna.

Što onda mislite o ulasku Hrvatske u EU? Čekam da svane doba bez virusa, doba kad će se razlike smatrati bogatstvom.

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac438.nsf/AllWebDocs
/Svijet_treba_drukcijega_Covjeka