Sveti je Vlaho (Blaž) vrlo čašćen u cijelome hrvatskom narodu, ali iz njegova doba imamo malo vijesti o njemu. Znamo da se rodio u Sebasti u Armeniji (danas Sivas u Turskoj, grad na 1278 metara nadmorske visine s tristo tisuća stanovnika) i da je svoju ljubav prema bližnjemu dokazivao mnogim izvanrednim djelima duhovnoga i tjelesnog milosrđa i stoga su ga svi poštovali i voljeli te naposljetku izabrali za biskupa u njegovu rodnom mjestu.

U rimskoj je carevini tada na zapadu vladao Konstantin Veliki koji je priznao kršćanima slobodu, a na istoku poganin Licinije. U boju kod današnjih Vinkovaca godine 314. svladao je Konstantin svoga suparnika Licinija, a ovaj za osvetu stade nemilice progoniti kršćane, osobito biskupe. U Sebastu dođe Licinijev namjesnik Agrikolaj s nalogom da satre kršćane. Biskup Vlaho stane svoje duhovne sinove nagovarati na postojanost: sve treba pretrpjeti, pače i sam život prije dati nego se Isusu iznevjeriti! Potaknut naročitim Božjim pozivom i ganut molbama svećenstva skloni se Vlaho u brdo Argej, gdje se u špilji bez prestanka molio za duhovnu ustrajnost svoga puka. I doista, ni jedan se kršćanin u Sebasti nije odmetnuo od vjere.

U osamu u kojoj je boravio, Vlahu su dolazile ptice, srne i druge životinje. Ljudi iz okoline dovodili su mu bolesnike i on bi ih ozdravljao znakom svetoga križa.

Nakon nekoga vremena Agrikolajevi službenici pronašli su Vlahovo sklonište i javili to namjesniku koji zapovjedi da se Biskup dovede u grad. Na putu su neki ljudi pred Vlaha izveli dječaka, jedinca majke udovice, kojemu je kost od ribe u grlo tako zapela da se bilo bojati dječakove smrti. Sveti Vlaho pogleda na nebo i blagoslovi djetetu oteklo grlo. U času dječaku ispadne kost iz grla. Odatle je nastao običaj da na Dan svetoga Vlaha svećenik stavi vjernima pod bradu dvije unakrst svezane blagoslovljene voštanice i izmoli nad njima: „Po zagovoru svetoga Vlaha biskupa i mučenika oslobodio te Bog bolesti grla i svakoga drugoga zla. U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen.“

U Sebasti su Vlaha bacili u smradnu tamnicu. Bolesnici su dolazili onamo da ih Vlaho iscijeli.

Agrikolaj je nastojao pridobiti Vlaha najprije laskanjem, a onda prijetnjama, ali kad mu je Vlaho dokazao lažnost i ništavost njegovih bogova, osudio ga je na batine. Za nekoliko dana ponovio se pokus i svršio time da su tijelo sv. Vlaha raščešljali željeznim češljevima. Sedam pobožnih žena idući za mučenikom skupljale su na platno krv što je curila iz tijela. Namjesnik ih je dao uhvatiti i nakon groznih muka odsjeći im glave.

Po treći put je izašao sveti Vlaho pred Agrikolaja. „Prinesi bogovima žrtvu, jer ako to ne učiniš, ne ću te više trpjeti živa.“ – „Čudim se što ne vidiš svjetlo koje je bjelodano. Kad bi ti vidio pravo svjetlo, ne bi se klanjao lažnim bogovima“, odgovori sveti biskup. „Ne bojim se tvojih prijetnji, jer me krijepi Krist. Moje tijelo imaš u vlasti, ali nemaš moju dušu. Onaj, komu služim, može, ako hoće, izbaviti i moje tijelo iz tvojih ruka.“ – „Da vidimo hoće li te Krist izbaviti kad te bace u duboko jezero?!“

I bace svetoga Vlaha u jezero. On blagoslovi vodu i ode po njoj kao po zemlji, i stane propovijedati ljudima istine kršćanske vjere. Namjesnik, bijesan, zapovjedi da biskupu odsijeku glavu. Bilo je to godine 316. Pobožna žena Oliva pokopala je mučenikovo tijelo na samom stratištu.

Početkom drugoga tisućljeća, osobito za križarskih ratova, donesene su moći sv. Vlaha u Europu i po njegovu su zagovoru mnogi bolesnici čudesno ozdravili. Čašćenje svetoga Vlaha, biskupa i mučenika, širilo se po svem kršćanstvu.

Kršćanski pisac Tertulijan (III. stoljeće) kaže: „Na svakome koraku i putu, kod ulaska i izlaska, kod ustajanja i odijevanja, kad idemo k stolu ili spavati, znamenujemo čelo znakom križa. Svetim križem ispovijedamo svoju vjeru i iskazujemo pouzdanje u neizmjerne zasluge Isusove muke i smrti.“ Mi se Hrvati križamo velikim križem, tj. prelazimo desnom rukom s čela na prsa i s lijevoga ramena na desno.

Nažalost, danas ima kršćana koji se stide znaka svetoga križa. Takvi neka se sjete Kristovih riječi: „Tko se mene stidi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kad dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela“ (Luka 9, 26). Sveti Ivan Zlatousti kaže: „Kad se znamenuješ svetim križem, tada naoružaj čelo velikim pouzdanjem. Ne pravi križ samo rukom na tijelu, nego prije svega velikom vjerom na srcu. Ako na taj način sebe obilježiš križem, nijedan od zlih duhova ne će imati snage boriti se s tobom gledajući ono koplje (križ) kojim je smrtno ranjen.“

Sveti je Vlaho činio čudesa znakom svetoga križa, pa neka taj sveti znak i nas prati na svim našim životnim putevima.

Jakov de Spinis iz Orleansa: kip sv. Vlaha na Tvrđavi sv. Ivana, oko 1570. Snimio Božo Gjukić.