Svakodnevni teror reklama ubija naše psihičko blagostanje

Autor:
prof. Ljubica  Vranić

 

Postalo je, bojim se, uobičajeno ili moderno, pa mnogi misle i pametno, da se pod svaku cijenu želi život poput onog u reklamama. Treba li ikoga uvjeravati da to nije moguće? Nažalost, treba!

Dragi moji čitatelji, sigurno ste čuli: „Zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.“

Ova definicija Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) prekrasan je cilj ljudske zajednice. Ali to je daleko od toga da bude ostvareni cilj. Tko je po toj definiciji zaista zdrav? Svatko, sam za sebe, može odgovaratina to pitanje pa procijeniti svoje fizičko i psihičko zdravlje prema tome kako se osjeća. Neka je osoba možda veselija i poletnija od druge koja ima sličnu dijagnozu.

Marketinški stručnjaci nas nagovaraju, na duhovite i zgodne načine, uporno i strpljivo, pa nam dok gledamo film i po nekoliko puta ponove da nam to što imamo nije dovoljno i da moramo kupiti još nešto bez čega smo samo mislili da možemo. Stvarno imaju puno strpljenja s nama koji smo slijepi i tek sada, nakon tri-četiri propagandne poruke dnevno, za koji mjesec ili dva njihova strpljivog ponavljanja, uvidimo što nam je nužno da ne budemo gladni, bosi, goli, bolesni. Ako ne kupimo ove najnovije cipele – bit ćemo zapravo bosi jer su one cipele koje imamo takve da možemo slobodno računati kao da ih nemamo.

A tako je i za gotove sve odjevne predmete koji smo kupili prije koji mjesec ili možda još ranije. Gledajući reklame, prije ili poslije shvatimo da smo goli. Vi ste goli jer to što nosite se ne može nositi, govore nam s ekrana i iz drugih medija. Mi prije ili poslije prihvatimo taj nedvojbeni zaključak kao svoj. Vrlo je slično i s osjećajem psihičkog blagostanja.

Gledajući nasmijane ljude u svim medijima, naše nam se neraspoloženje čini ne kao dio našeg temperamenta, ne kao odgovor na momentalnu situaciju, ne kao nesreća zbog gubitka drage osobe koju treba oplakati, nego kao – bolest. Gdje je to blagostanje o kojemu govori Svjetska zdravstvena organizacija?

Gdje je to blagostanje koje bismo trebali, ma ne trebali, nego morali, imati? Kako povjerovati da nismo bolesni kad smo tužni? I zdrav čovjek ima promjenjivo raspoloženje pa je nekad veseliji, nekad miran, nekad tužan. Široki raspon naših emocija dio je našeg psihičkog blagostanja. Postalo je, bojim se, uobičajeno ili moderno, pa mnogi misle i pametno, da se na silu i pod svaku cijenu želi život poput onog u reklamama.

Treba li ikoga uvjeravati da to nije moguće? Nažalost, treba. Naša očekivanja su ne samo porasla nego stalno rastu. Tko će ispuniti sve te naše želje? Tko će nam konačno omogućiti da budemo bogatiji, sretniji i zdraviji nego što smo bili? Kako čeznemo za stanjem blagostanja, tako nas je i lako uvjeriti da se blagostanje može kupiti u dućanu ili osigurati poželjnim izbornim rezultatom.

Popraviti svoj život možemo samo upornim kreativnim radom, emocionalnim investiranjem i realnim očekivanjima jer poklonjeno, a pogotovo tek obećano, lako nas učini razočaranima. Meni to izgleda psihologično, a vama?

>>Drago dijete, ti samo uči – odavno je mit, jer posla u struci nigdje nema

http://www.vecernji.hr/