Piše Sniježana MATEJČIĆ

Defektologinju koja 15 godina radi u jednom istarskom domu za starije i nemoćne osobe sve tri ravnateljice koje su se u to vrijeme izmijenile na čelu ustanove tjerale su (uostalom, kao i druge stručne radnike) da radi izvan radnog vremena, da te sate ne evidentira i da joj ne budu plaćeni. Prijetile su joj negativnim ocjenama stručnog rada ako bi se usprotivila, vikale na nju, kritizirale ju i ismijavale njene metode grupnog rada, privatni život i način prehrane. Sadašnja ju ravnateljica diskriminira jer se drznula podnijeti prijavu za spolno uznemiravanje protiv kućnog majstora. Tek su joj se u tom trenutku otvorile oči - shvatila je u kakvim uvjetima radi već 15 godina. Ne želi da joj se ime spominje u novinama, kao ni ime ustanove.
- Ne želim skandal ni da javnim iznošenjem svoje muke kaznim ravnateljicu. Želim samo da se iskreno posrami zbog onoga što mi je učinila i što je dopustila da mi učine. Neka još sto godina bude ravnateljica, ali neka u svakom trenutku bude svjesna tog srama pa da se tako ne ponaša prema nekom drugom, kaže naša sugovornica.

Seksualno zlostavljana

Visoko je obrazovana osoba, a ulagala je vlastiti novac u usavršavanje. Danas razmišlja o otkazu, ali tek nakon što joj se ispričaju zbog omalovažavanja i seksualnog zlostavljanja. Kaže da je u svakoj, pa tako i u ustanovi u kojoj radi, niz vidljivih i nevidljivih poslova koje treba obaviti. Kada dom koji je u mreži državnih socijalnih ustanova dobiva dotacije iz državnog proračuna jednake onima prije deset, možda i više godina, samo veće opterećenje zaposlenih može dati bolje rezultate nego desetljeće prije.
- Najbolje je skriveno ono što se dobro vidi pa je zato jako teško dokazati vrstu mobbinga i torture kojoj su izloženi zaposleni u ustanovama socijalne skrbi. Mediji rado pišu o izložbama ručnih radova, plesovima i drugim zabavnim večerima koje uvesele život seniora i nikome ne padne na pamet pitati - koliko je radnih sati toga dana defektolog ili socijalni radnik na poslu? Ima li pravo na slobodnu subotu i nedjelju? Od mene se traži da radim projekte koji će povezati dom sa zajednicom, ali mi ne smanjuju druga zaduženja, a prekovremeni rad ne priznaju, kaže naša sugovornica.
Kad duže vrijeme radite više od potrebnog, a umjesto pohvale dobijete podsmijeh ili prezir, i najčvršći karakteri popuštaju. Osobe koje su psihički slabe u ovom poslu ne mogu dugo izdržati jer su svakodnevno u kontaktu s osobama koje su zapravo u terminalnoj fazi. U domu za starije u kojem živi stotinjak korisnika godišnje ih umre 20 ili 30. Ljudi koji ondje rade suočavaju se svakodnevno sa slikom neumitne budućnosti i vlastitom smrtnošću. Pa ako ih onda još šefovi i kolege maltretiraju i ponižavaju, to je apsolutno ludilo. A upravo to čini ravnateljica jednog istarskog doma, prema vlastitim riječima objavljenim u Glasu Istre: »Ravnateljica je ponekad primorana dati usmenu ili pisanu opomenu pojedinim djelatnicima da bi ih potaknula na odgovorniji rad i uz rizik javne kritike, što se neutemeljeno smatra mobbingom, ali isključivo u svrhu boljeg iskorištavanja radnog vremena ili sredstava namijenjenih funkcioniranju doma da bi se maksimizirali efekti u vremenima ograničenih funkcija.«

Neučinkovito Ministarstvo

Ravnatelji se koriste različitim metodama ne bi li u javnost lansirali idealnu sliku. Automati za evidentiranje dolazaka ne daju pravu sliku o radnom vremenu - subotom, nedjeljom i u večernjim satima ako niste dežurni nemate ih pravo koristiti premda ste na radnom mjestu. U jednom domu, saznajemo, inspekcija provjerava zloporabu radnog vremena zaposlenih propitujući ih ponaosob pred ravnateljicom jesu li radili prekovremeno bez evidencije. Tko će normalan reći da je radio?
- Nedostatak novca i nedovoljan broj zaposlenih ravnateljica rješava kažnjavajući one koji ne mogu ili odbijaju raditi kao robovi, jer savršenom i idiličnom slikom u javnosti treba opravdati ulaganje države i crkve u novu zgradu doma, priča nam sugovornica.
A zašto država dozvoljava takav tretman zaposlenih? Zašto kontrole Ministarstva nisu učinkovite? Možda zato što je u Hrvatskoj skrb za građane treće dobi i neizlječivo bolesne na razini samilosti, a ustanove su ustrojene kao šareno obojane i ulaštene ubožnice. Pretjerujemo? Evo što kažu podaci. Norme i standardi propisani su dvama pravilnicima – jednim iz 1999. godine o vrsti domova za djecu i odrasle te njihovoj djelatnosti, prostoru, opremi i potrebnim stručnim te drugim djelatnicima, a dopunjavan je tri puta; iz 2000. godine je Pravilnik o mjerilima za razvrstavanje domova za starije i nemoćne. Oni se dijelom preklapaju, dijelom su vrlo općeniti, a dijelom predetaljno propisani te, prema ocjeni jedne mlade stručnjakinje, uglavnom neprilagođeni današnjem vremenu.
Domovi u Hrvatskoj podijeljeni su u tri kategorije, a osnovni kriterij je broj jednokrevetnih soba. Dom treće kategorije može biti i u montažnom objektu, kao primjerice onaj u Lokvama, a spavaonica u kojoj su smješteni korisnici kojima je potrebna pojačana skrb ima pet postelja - pet teško bolesnih starih ljudi mora dijeliti jednu sobu. Za domove druge kategorije propisano je temeljito čišćenje stambenog dijela svakih 45 dana, a za domovima prve kategorije svakih 30 dana. U domovima druge kategorije korisnici moraju kolače i voće dobiti dva puta tjedno, a država izdvaja za prehranu po 15 kuna dnevno za svaku osobu koja tamo živi. U novom porečkom domu dnevna prehrana po korisniku košta 25 kuna pa zato porečki dom ne može u državnu mrežu, odnosno ne može dobiti subvencije iz državnog proračuna.

Stručni kadar odlazi

Stručna suradnica u Domu za starije i nemoćne u Poreču Sandra Čakić-Kuhar rekla nam je da lijep prostor i blistav namještaj ne vrijede ako ljudi koji rade u domu izgore na poslu.
- Ne znam kako je u drugim istarskim domovima, ali nama je važno zadržati solidne međuljudske odnose kakve gradimo od početka. Nakon godinu dana rada nastojim sa svakim zaposlenim obaviti motivacijski razgovor, provjeriti koliko su zadovoljni poslom i postignutim rezultatima. Važno nam je da zaposlenici stvarno znaju i osjete da se i za njih netko brine, rekla nam je Čakić-Kuhar. Je li to samo poza za novine? Vjerojatno nije, jer u drugim domovima i ne spominju zadovoljstvo zaposlenih.
U porečkom domu, po uvjetima smještaja neusporediv s onima u mreži državnih ustanova, živi 79 osoba, stalno je zaposleno onoliko radnika koliko propisuju pravilnici - jedan socijalni radnik, pet medicinskih sestara u tri smjene i sedam njegovateljica u tri smjene, a samo je nekoliko korisnika nepokretno. Niti u jednom istarskom domu državno umreženih nisu popunjena sva radna mjesta, kamo li u ustanovama za psihički bolesne odrasle osobe.
- Korisnici u domovima su zahtjevni, isišu vam energiju, a kad vas još i nadređeni iscrpljuju dodatnim poslom i prekovremenim radom, pa vas nagaze ako želite ograditi svoj privatni život, nije čudno da stručni kadar odlazi i da se teško nalaze novi radnici. U državnim ustanovama imate najčešće mješovite korisnike, pa u domu za starije imate i psihički bolesnih i obrnuto. Zakon obvezuje stručne radnike za izradu plana rada koji mora biti u skladu s kategorijom ustanove, veli Čakić-Kuhar. Ako korisnici pripadaju drugoj skupini, tko i kako s njima radi i kako se taj rad nadzire i valorizira, pitamo se.
- U državnim domovima kuha iznutra i to na visokim temperaturama. U horizontalnom i vertikalnom mobbingu i nasilju nerijetko se zloupotrebljavaju korisnici, a kada atmosfera postane neizdrživa, mora se naći neki krivac, otvara niz pitanja druga sugovornica koja, također, ostaje anonimna te prepričava slučaj kada je krivcem proglašena ravnateljica jednog istarskog doma, i to na temelju peticije koju je potpisalo 60 osoba.
Ravnateljica je smijenjena, no ostala je raditi u istoj ustanovi. Ne zadugo jer su joj se osvećivali, radili su joj ono što je ona radila njima, a nova ravnateljica i ustanova ubrzo su dobili i gradsko priznanje za rad jer je na površini sve izgledalo drugačije i bolje nego ranije. Ali, nasilje i mobbing ne nestaju, vrte se u krug u postojećim uvjetima te upozorava da, za razliku od domova za maloljetnike, u onima za odrasle nema supervizije stručnog rada.
Dobili smo uvid u značaj supervizije u Hrvatskoj od dr. sc. Silvije Rusac, više asistentice na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu.
- U Hrvatskoj smo još na početku u mnogo stvari, ali supervizija se odvija u mnogim ustanovama, od domova za stare i nemoćne do udruga, kaže Rusac. Većini osoba koje rade superviziju ona nije plaćena jer im je to dio obaveza u poslijediplomskom studiju budući da je riječ tek o prvoj generaciji poslijediplomanata obrazovanih za superviziju. U razvijenom svijetu superviziju naručuje i plaća ustanova. U Hrvatskoj 30-ak postdiplomanata radi u različitim ustanovama, a odabiru ih prema vlastitom nahođenju ili ako zaposleni procijene da im trebaju pa ih zovu. Riječ je, u pravilu, o 15-ak susreta u razmaku od tri do četiri tjedna.
- Supervizija je profesionalna intervencija koja je neophodna u profesionalnom razvoju onih koji neposredno rade s ljudima i jedan je od ključnih načina osiguravanja razvoja organizacija/ustanova i pružanja kvalitetnih usluga u području (psiho)socijalnog rada. Iako nije propisana zakonom, supervizija je kao oblik podrške profesionalcima jedan od načina zaštite mentalnog zdravlja, poboljšanja profesionalnih kompetencija i kvalitete usluga korisnicima. Naime, nedovoljna educiranost za specifičnu i raznovrsnu problematiku korisnika, nedostatni resursi za pružanje pomoći, neadekvatni uvjeti rada i preopterećenje mjestu otežavaju izvršavanje radnih zadataka, umanjuju kvalitetu usluge, a mogu negativno utjecati i na privatni život profesionalaca, veli Rusac.
Hrvatska ima profesionalne supervizore koji su educirani po europskim standardima, a osnovano je i Hrvatsko društvo za superviziju i organizacijski razvoj uz potporu Europskog udruženja nacionalnih organizacija za superviziju. Standardi za provođenje supervizije su postavljeni, educiran je dio stručnjaka koji je može kompetentno provoditi, samo država nije reagirala propisivanjem obaveze. U zemljama Europske unije supervizija predstavlja profesionalni standard i profesionalnu obavezu. Tamo je, možda, nevjerojatno da ravnateljica jedne državne ustanove socijalne skrbi tuži za klevetu socijalnu radnicu koja ju je tužila za mobbing.

S. MATEJČIĆ

 

Državna tajnica Dorica Nikolić - sve je pod kontrolom

Nakon približno dva mjeseca i ponovljenog pitanja glasnogovornici u resornom ministarstvu, konačno su stigli odgovori Državne tajnice za socijalnu skrb Dorice Nikolić. Potpisana novinarka poslala je pitanja i kao mogući okvir za razgovor uživo, ostavljajući državnoj tajnici odluku o načinu komuniciranja s obzirom na kompleksnost teme.

 

Na pitanje kako je u ustanova socijalne skrbi uređeno pitanje odnosa ravnatelja prema zaposlenima, ali i zaposlenima među sobom, pogotovo u svjetlu priča o maltretiranju, spolnom i drugom uznemiravanju i mobbingu, Nikolić kaže da u sklopu »stručnog nadzora prema potrebi se provode ankete, intervjui sa zaposlenima i na osnovu toga daju se upute za uklanjanje eventualne poteškoće«, odnosno da upućuju zaposlene na zakonska rješenja vezana za zaštitu dostojanstva radnika.

 

Kada je riječ o vrstama domova i standardima u njima, odnosno broju zaposlenih stručnjaka, Nikolić kaže da su podzakonskim propisima utvrđeni minimalni standardi, ali i da nema zapreke da osnivači povećaju standarde, ako za to imaju novca. Državna tajnica usput napominje da je, u trenutku kada je država prenosila osnivačka prava nad domovima za starije i nemoćne na županiju u tim domovima bilo zaposleno dovoljno radnika za zadovoljenje minimalnog standarda.

 

Pitali smo državnu tajnicu i o stručnoj superviziji i dobili odgovor da ona sada nije obavezna jer najprije treba stvoriti uvjete za provođenje supervizije, odnosno obrazovati stručnjake. Ministarstvo posljednjih godina, kaže državna tajnica, financira projekt uvođenja supervizije u sustav socijalne skrbi, ali i »specijalistički studij za određeni broj stručnjaka – supervizora socijalnog rada«, nakon čega će, prema Nikolić, biti moguće propisati superviziju kao obavezu.

 

Iz odgovora državne tajnice saznajemo da je u proračunu za ovu godinu predviđen rast materijalnih rashoda u ustanovama kojima je država osnivač, za 6,2 posto, pa se to odnosi i na maksimalni trošak za hranu po štićeniku dnevno. Kojeg li cinizma - to nije niti kuna dnevno po osobi! I na kraju, zapravo očekivano, državna tajnica odgovara da »ovo ministarstvo nema informacija« o eventualnim slučajevima teških nepravilnosti u radu u ustanovama socijalne skrbi kojima je država osnivač, ali veli, tko ima takve informacije dužan ih je prijaviti nadležnim tijelima. I potom posao tražiti u Italiji, kao mnoge stručne istarske radnice.

www.glasistre.hr