Piše: Borko Pusić
Foto: Borko Pusić
Naime, nakon dugog dogovaranja zaključili smo da svake godine ronimo po nekim egzotičnim morima, a naš Jadran pruža mnogo lijepih mjesta za ronjenje i jedrenje. Tako smo Tamara, Željka, Vlado, Ben, Zdore, Dino i ja unajmili katamaran Athena 38 i iz marine Kaštela krenuli na svoj izlet u plavo.
Usidrili smo se na Paklenjacima, u tirkizno zelenoj laguni uz otok Marinkovac, a Dino i ja smo već oko 9 krenuli na spavanje. Sljedeće jutro u 10 sati trebali smo biti na Lastovu, a to znači buđenje u pet. Nisam mogao zaspati i kada sam shvatio da su svi trikovi za uspavljivanje propali, izašao sam na krmu da barem uživam u noći. Iznenadio sam se ugledavši Bena kako peca na krmi. Samo me pogledao, kao da je najnormalnije da se nalazimo na krmi broda u jedan poslije ponoći, te izjavio “prelijepa je noć da bih propustio i sekundu”.
| Tijekom tjedna koji su proveli roneći i jedreći oko Lastova, Sušca, Visa i Brača ronioci iz kluba Pongo još su se jednom uvjerili da ne moraju roniti po egzotičnim morima kako bi se nagledali ljepote |
 |
Sve do 46 metara
Ujutro oko pet sati, mamuran, palim motore i polako po mraku izlazim iz labirinta Paklenih otoka. Uzimam kurs preko Korčule za Lastovo. Dino, profesionalni vatrogasac iz Rijeke i strastveni instruktor ronjenja, preuzeo je kormilo i nakon samo nekoliko minuta viknuo: “Dupini”! Desetak metara od prove našeg katamarana kružila je mala obitelj dobrih dupina, tata, mama i mladunče, kao da nas žele pozdraviti za dobro jutro.
Na Lastovu, svezavši se na mulo u Pasaduru, tik uz lokalni ronilački centar odmah smo dogovorili ronjenje za sljedećih nekoliko dana. Prvi zaron bio je na otočiću Bijelac. Skočili smo u kristalno čisto more i preko malog podvodnog zida došli na ulaz u pukotinu. Na početku pukotina izgleda kao mala špilja, ali iznenada se otvara kanjon koji presijeca cijeli otok. Kontrast svijetloplave boje i tamnih litica, koje se ruše sve do 46 metara dubine, impozantan je. Velike škarpine lijeno leže na izbočinama dok murine vire iz pukotina i zijevaju čim im se približimo. Barjaktaši lelujaju pod ritmom našeg disanja kojeg se boje, i šire svoje šarene peraje. Izranjamo sa smješkom na licu, a sretan je i naš voditelj jer smo mu našli izgubljeno sidro.Sljedeći je zaron na otočiću Crnac. S ruba platoa na oko 15 metara dubine ruši se zid daleko u modrinu. Crvene i narančaste gorgonije lelujaju na morskoj struji, šireći grane kako bi ulovile što više planktona. Odjednom zid puca i tvori podvodni usjek koji nas vodi kroz špilje i procjepe sve do plitkog zaljeva u kojemu nagomilane velike stijene čine idealno prirodno sklonište za razne vrste riba. Zavirujemo u svaku pukotinu, a ribe nervozno gledaju u svjetlo naših podvodnih lampi. Vraćamo se, jureći gumenjakom preko mirnog mora, kroz labirint otočića, k našem katamaranu gdje nas dočekuju s finim ručkom nakon kojega slijedi razgledavanje otoka na skuterima. Bolje nije moglo početi!
Podvodni zid i jezero
Sljedeći dan odlazimo na Lastovnjake, skupinu hridi i otočića na istočnoj strani Lastova. Zaranjamo na hridi koja jedva viri iznad površine i tijekom stoljeća je zapečatila sudbine mnogih brodova. O tome svjedoče ostaci razbijenih olupina posvuda oko nje. Stepenasto dno pada sve do 36 metara dubine gdje u pijesku leže ostaci amfora. U antičko doba ovdje je potonuo brod koji je prevozio amfore, a poslije 22 stoljeća izravno na njega potonuo je željezni brod na parni pogon.
Dok zavirujemo u olupinu, škarpine preplašeno šire svoje peraje pune bodlji, a male murine bježe u sigurnost rupa i pukotina. Kako krećemo na izron, obavija nas jato srdela koje odjednom bježe pred licama koje nas dolaze pogledati. Graciozno i bez vidljivog straha prolaze udaljene samo nekoliko metara, a nakon što su zadovoljile znatiželju, odlaze u plavetnilo. U plićaku nailazimo na mnogo šarenih vladika koje po običaju jure lijevo - desno s nekim jako važnim nevidljivim ciljem, podsjećajući na ljude u gradskoj vrevi.Nakon ronjenja prolazimo ispod litice koja se uzdiže iz mora do 100 metara visine gdje se smjestio svjetionik Struga. Ploveći kroz duboke zaljeve, uske prolaze i labirinte otočića, zamišljam kako su tim istim mjestima plovili gusari. U taj tren iza jednog rta izlazi veliki drveni jedrenjak koji plovi ravno prema nama. Ta slika mi se urezuje u pamćenje kao, vjerojatno, i mnogim nesretnim pomorcima, žrtvama lastovskih gusara prije 500 godina. Mi, srećom, samo prolazimo pokraj jedrenjaka s kojega nam mašu turisti, “gusari novog vremena”.
U samu zoru napuštamo Lastovo i uzimamo kurs prema Sušcu koji se ne vidi u jutarnjoj izmaglici. Na tom otočiću, u austrougarskom svjetioniku na vrhu litice, žive samo svjetioničari. Već pogled na navigacijsku kartu jasno govori da se obala Sušca strmoglavo obrušava u dubinu. Prolazimo katamaranom udaljeni samo nekoliko metara od obale, a ispod kobilice nam je više 50 metara kristalno bistrog mora.
Skačemo u more i tik uz obalu zaranjamo po stijeni punoj života. Vidljivost je toliko dobra da kada pogledate ronioca pokraj sebe, izgleda kao da lebdi u prostoru. I baš kada pomislite da ronjenje ne može biti puno bolje od ovoga, priroda opet iznenadi. Podvodni zid odjednom puca i ispred nas se otvara veliki ulaz u špilju. Oprezno ulazimo i nakon 25 metara dolazimo do proširenja u špilji gdje se, iznad nas, otvara malo jezerce. Tirkizno plava boja jezera s kontrastom drveća i litica koje se iznad njega nadvijaju oduzima dah. Tisuće šarenih kozica skrivaju se u tamnim predjelima špilje, a zvijezda, iznenađena našim mjehurićima, pada sa svoda. I najiskusniji ronilac, čak i profesionalac, ostaje iznenađen tom ljepotom. Ostajemo u špilji koliko god nam zrak u bocama dopušta i zatim polako izranjamo na površinu. Ostatak dana vozimo na motor po potpunoj bonaci prema Visu.
 |
Katamaran privezan na mulo u Pasaduru na Lastovu |
Olupina Fortunala
Već sljedeće jutro pristaje uz nas brod prijatelja Zorana koji vodi ronilački centar Dodoro u Visu. Krećemo do uvale Tvrdo zalučje i zaranjamo na samom rtu. Tu, nekoliko metara od obale, podvodni zid pada sve do 40 metara dubine. Uz njega leži olupina kočarice Fortunal koja je zbog pogreške u navigaciji udarila u obalu i potonula.
Nakon obilaska olupine pratimo obalu prema dnu uvale te se dižemo do samo nekoliko metara dubine gdje nas dočekuje Zoran i vodi u uski sustav špilja. Jedan po jedan provlačimo se kroz mrežu kanala. Zbog velikog broja ronilaca koji ovdje dnevno prolaze, nakupljaju se džepovi zraka u samom svodu špilje, tako da se može proviriti glavom i razgovarati. Dok krećemo prema izlazu, čujem Vladu kako mrmlja u svoj regulator - znam da nije ljubitelj tako uskih i tamnih prostora.
Sljedeće jutro, nakon druženja s prijateljima koji jedre oko Visa, Hrvoje me budi još prije izlaska sunca govoreći: “Ne drži nam sidro”. Oba su broda polako otplutala s mjesta gdje smo ih usidrili. Dižemo sidro, kuhamo kavu i krećemo prema zapadnoj punti Visa u uvalu Kamik. Danas ronimo na olupinama Vassilios i Teti.
Vassilios i Teti
Vassilios je trgovački brod koji ima velike hangare za teret. U najdubljem hangaru nalazi se veliki propeler koji nikada nije dočekao svoj brod. Kapetan Vassiliosa je početkom Drugoga svjetskog rata namjerno potopio brod kako ne bi dospio u ruke talijanske i njemačke vojske. Sada na njemu rastu žute spužve u kojima leže škarpine, a male ribe traže sigurnost u labirintu cijevi i metala. Izranjamo zadovoljni, niti ne sluteći što nas čeka. Dok prilazimo hridima na koje se nasukala olupina broda Teti, prevozeći kamene kocke za izradu ceste, odjednom ispred nas iskoči dupin. Jugo se diže, a valovi i morske struje se razbijaju o hridi. Zaranjamo izravno na olupinu i dok polako lebdim uz nju nošen strujom, najednom iz svake pukotine, rupe i cijevi izlaze ugori. Jedan mi prilazi sve bliže i bliže te ustima dotakne leću fotoaparata. Okreće se, a ja ga nježno uzimam u ruke i češkam po trbuhu. Ugori imaju koncentrirane osjetne stanice na nosu i usnama, tako da tek kad taknu objekt, znaju je li jestiv. Prilazi mi Ben i privlači ugore s malo kruha, a oni polako, oprezno ispitujući naše pokrete, izviruju i istražuju o kakvoj se hrani radi. Ugor ispred mene dopušta da ga češkam po trbuhu dok drugi znatiželjno dolazi i nudi svoj trbuh za češkanje. Takva interakcija čovjeka i divlje životinje događa se vrlo rijetko. Ovakvim bliskim susretima možemo mnogo doznati o međusobnim odnosima životinja, njihovoj naravi i navikama. Gofovi na svjetlu
Ujutro krećemo za Brač u posjet mom prijatelju Ivanu Gavrančiću i jednoj lijepoj podvodnoj špilji. Na izlazu iz viške luke susrećemo prve jedrilice na finišu Viške regate. Odjednom nam stotine njih dolaze u susret, sve s ciljem u viškoj luci iz koje smo mi upravo izišli. Kao ukleti brod koji se protivi većini koja doslovno ide “niz vjetar”, stežemo svoja jedra i okrećemo u orcu, u smjeru vjetra. U Lučice na Braču stižemo kasno poslijepodne, nakon dugog dana jedrenja. Prije nego što uspijevamo baciti sidro, prilazi nam ribarski brodić iz kojega nam veselo maše Ivan. Penjemo se kamenim puteljkom do njegove kuće s koje se pruža idiličan pogled preko zelene uvale sve do Hvara. Otvara se specijalno čuvana travarica, pa rakija od komorača… U potpunom mraku samotne uvale ložimo vatru i radimo roštilj.
Valjda već zbog profesionalne deformacije budim se prije svitanja, pa Ivan i ja na terasi ispijamo kavu i domaći maraskino uživajući u trenutku. Uskoro se svi bude i polako pripremaju na jutarnji zaron, a zatim nas Ivan vodi kako bismo našli točnu lokaciju špilje.Zaranjamo i na samo tri metra dubine nalazimo dva velika otvora koji izgledaju kao tamni otvori na gusarskoj lubanji. Špilja je veličine stambene zgrade s deset katova i u dnu se širi. Kao i uvijek, bitno je na početku zarona doći na maksimalnu dubinu i zatim polako kroz cijeli zaron smanjivati dubinu. Iako je ova špilja jednostavna i ne postoji šansa da se izgubite, treba paziti da perajama ne dignete mulj s dna jer se tada vidljivost drastično smanjuje. Dino, Ben i ja polako tonemo uz zid špilje i gledamo iznad sebe Tamaru i Vladu kako stoje u kontrastu jarkog plavetnila na samom ulazu. Kontrasti i igra svjetla u ovoj špilji podsjećaju na kazališnu predstavu. Ulazimo u najdublji dio špilje gdje iz mraka direktno pred naša svjetla dolazi jato gofova. Jato od oko pedeset riba jednake veličine u savršenoj harmoniji mijenja smjer kako bi nas zaobišlo i otišlo na suprotnu stranu špilje. Kruže oko nas izlazeći iz tame i bljeskaju se na zrakama sunca koje prodiru kroz dva otvora na svodu. Duboko u meni ostaju ta slika, atmosfera, kontrasti, gofovi i velebnost špilje kao amfiteatra.
Izranjamo puni dojmova, ali čim skinemo maske, osjetimo zov mirisa palačinki koje je Željka pripremila za nas. Još u ronilačkim odijelima mljackamo. Rastajemo se s Ivanom i krećemo put Splita kako bismo vratili katamaran. Došao je kraj našeg putovanja.
Kako prolazimo vrh Marjana, pokraj Oceanografskog instituta, razmišljam o tome koliko iznenađenja i ljepota skriva more ako smo za samo tjedan dana doživjeli toliko lijepih iskustava. Ronilački klub Pongo morat će češće organizirati ovakve izlete.
bglavac
edin.kecanovic
