Kad sam se za vrijeme rata zaposlila kao prevoditeljica u francuskoj humanitarnoj organizaciji "Handicap International" bila sam presretna jer sam u ratno doba uspjela naći dobro plaćen posao. Da sam znala da ću uz plaću dobiti i besplatno obrazovanje u domeni ljudskih odnosa, bila bi još i sretnija. Moj prvi posao bio je vezan za hendikepirane osobe izbjegle iz Vrlike, koje su u Splitu bile smještene u jednoj gimnastičkoj dvorani. To ruglo i sramota od smještaja je u to vrijeme bilo tema mnogih medijskih napisa, a svu stravu čovjek nije mogao zamisliti dok ne bi osobno nogom stupio u dvoranu u kojoj su te hendikepirane osobe spavale, jele i vršile nuždu.

Moj šef Luc mi je prije mog prvog ulaska u dvoranu rekao:

- Sad uđi unutra, pa odluči hoćeš li moći prihvatiti ovaj posao.

Mislila sam da pretjeruje, da je on samo jedna razmažena francuska dušica, pa zakoračim hrabro u dvoranu.

Prvo što me strefilo u mozak i želudac, bio je neopisiv, nesnosan smrad koji se širio dvoranom. Želudac mi se doslovno preokrenuo, pod naletom smrada kakvog nikada prije u životu nisam nigdje osjetila. To je bila mješavina svih izlučevina koje jedno ljudsko biće može proizvesti. Znoj, mokraća i izmet zajedno. Pa još i ne od jednog ljudskog bića, nego od njih četrdesetak. U gimnastičkoj dvorani.

Osjetila sam nagli poriv da istrčim vani, na zrak, na zrak. Ali ostadoh prikovana prizorom koji sam zatekla. Bilo je nešto groteskno u tom prizoru, kao da me je netko iznebuha spustio na neki nepoznati planet na kojem obitavaju bića slična ljudima, ali ipak potpuno različita od njih. Raspon godina tih ljudi je bio između 10 i 30, ali, kako sam poslije saznala, oni koji su izgledali mladi, bili su stariji, a oni koji su izgledali stariji.....Prizor koji sam gledala bio je kao scena iz nekog horor filma, bila sam zgrožena, zgađena, užasnuta. Zar ovako nešto postoji? Što je sa ovim ljudima? Kako se zovu bolesti koje su ih ovako užasno, okrutno deformirale?

U sekundi sam stvorila odluku: Ja ovo ne mogu.

Okrenem se na peti i istrčim vani, jedva kontrolirajući nagon za povraćanjem.

Ispred zgrade me čekao moj šef Luc.

- Rekao sam ti - prošapće gledajući u moje zeleno lice.

Naslonim se na zid, hvatajući zrak i usrkavajući ga u pluća strastveno.

- Odustaješ, dakle? - upita me Luc.

Šutjela sam.

- Ne brini, nema ničeg lošeg u odustajanju, ovakve stvari ne mogu često podnijeti ni neki kojima je bavljenje teško hendikepiranim osobama struka. Shvatit ću ako odustaneš.

U glavi mi se još vrtjelo od šoka koji sam doživjela u unutrašnjosti te jezive zgrade. Ipak, polako sam dolazila do zraka.

Zatim napravim nešto što ni sama sebi, nakon svih ovih godina, nisam uspjela objasniti. - Ne, ne odustajem.

Ostavim zaprepaštenog Luca i ponovo uđem u dvoranu. Udahnula sam duboko i ušla, taman na vrijeme da mi u lice doleti pljuvačka iz usta jednog od stanara te dvorane. Pljunuo me svojski, onako baš iz duše. Luc se stvorio kraj mene i objasnio:

- To je Petar. On stalno pljuca sve nepoznate osobe. Ponekad ih i udari. Ili ugrize. Morat ćeš pripaziti. Ali, kad te zavoli, više ti to neće raditi.

Brišući rukavom pljuvačku sa lica, promatrala sam Petra a glavom mi prođe misao:

- Zar ovako teško bolesna osoba može nekoga i voljeti? Kakve emocije uopće može imati teško mentalno hendikepirana osoba?

Iza Petrovih leđa klatarila se, da, baš klatarila, ljuljala naprijed-nazad jedna djevojčica. Bila je prelijepa, savršenih crta lica. Držala je svoj kažiprst visoko u razini nosa, i na njega namotavala pa zatim odmotavala nekakav konac. Upitno pogledam Luca.

- To je Helena. Ima 13 godina. Autistična je. S njom se ne može uspostaviti nikakva komunikacija. Nikada nije agresivna, samo se tako ljulja i namotava pa odmotava pa namotava taj konac na prst. Ljulja se uvijek u istom ritmu, i uvijek istim pokretima namotava konac. I nikada, ali nikada joj ne možeš uhvatiti pogled...

U danima koji su slijedili, postalo mi je normalno da u dvoranu ulazim opremljena papirnatim maramicama kojima sam brisala pljuvačku kad bi me Petar pljunuo, isto kao što mi je postalo normalno paziti na ugrize, potezanja i guranja od strane "štićenika", kako su nazivali ljude u toj dvorani. Međutim, kao što mi je Luc i rekao, Petar se ubrzo navikao na mene, pa me prestao pljucati i gristi. Umjesto toga, započeo je sa gestama koje su me u početku još više zbunjivale i plašile od pljuvanja i udaranja. Naime, počeo mi je pokazivati ljubav.

Kada me je prvi put zagrlio, onako nespretno i grubo, ja sam se ukočila i obamrla, a u meni su se miješali osjećaj gađenja i osjećaj ponosa. Čudne emocije, znam, ali baš tako sam tada osjećala. Sa jedne strane, bila sam jako svjesna njegovog mirisa, u stvari smrada, njegove prljavštine i svega ostalog što se nataložilo na njegovoj odjeći i koži u toj opskurnoj dvorani, a opet, osjetila sam i neku dragost, toplinu, oduševljenje.

Sve osobe koje su tu boravile imale su neku tešku dijagnozu, mentalno oboljenje, hendikep. Neki od njih su bili i fizički deformirani, na način potpuno nezamisliv i neshvatljiv, kao da se usud htio do kraja grubo našaliti sa njima, pa su takoreći likom pristajali uz svoje dijagnoze. Međutim, neki od njih su izgledali sasvim "normalno", kao da ne boluju od ničega. Upravo te osobe, upravo njihov hendikep me još teže pogađao.

Ipak, moram reći i ovo: Nije se kod mene radilo samo o mom altruizmu i nesebičnoj želji da pomognem. Postojala je i jedna sasvim osobna, sebična potreba da zavirim sa "one strane", da upoznam to nešto jezivo a ljudsko, bila je to potreba da shvatim i dođem do srži životnog apsurda, tragedije, da dodirnem lica koja su me gledala iz neke sasvim druge dimenzije. Željela sam, da, baš to. Dodirnuti, dotaći tu drugu stranu, prihvatiti te ljude sa onim što su nosili u sebi i na sebi u ovom našem kratkom i poprilično, na momente, besmislenom životu. Željela sam, dakle, shvatiti neshvatljivo. Koji je smisao njihovog postojanja? Zbog čega su "kažnjeni"? Što osjećaju? Osjećaju li išta uopće? Znaju li da su bolesni? Ili su možda sretni? Sretniji od nas?

Helena, autistična djevojčica, intrigirala me najviše od svih. Moj kolega je rekao da se s njom ne može uspostaviti nikakav kontakt, i ja sam se bila onako infantilno i laički zaintačila da ću doprijeti iza tog njenog ravnodušnog pogleda. Pa sam znala stati ispred nje i fiksirati je pogledom hvatajući njen pogled. Ona bi se samo ljuljala naprijed-nazad, namotavajući nit onog svog beskonačnog konca, i ničim nije pokazivala da je primijetila neki objekt u svom vidnom polju. Uh, kako me to frustriralo! Zašto, zašto me HELENA NE VIDI? Zapravo, zašto me vidi a ne registrira? Ili još bolje (ili gore), zašto me vidi, i registrira, ali baš je briga?

Još teže od pogleda na njihove deformacije bile su priče o tome odakle su u stvari, tko su i gdje su im roditelji i ostala rodbina. Neke od njih obitelj je posjećivala redovno, ali ti su bili u manjini. Većina njih zadnji put je vidjela roditelje onda kada su ih oni doveli u "ustanovu" i potom otišli da se nikada ne vrate.

Koliko god sam bila otvorila svoje srce ideji da i te hendikepirane, zaista teško hendikepirane osobe imaju osjećaje, ipak nisam bila spremna na prizor koji sam doživjela jednog od onih dana kada su roditelji dolazili u posjete. Toga dana posjetu je imao i Petar. Petar koji me je pljuvao, grizao i gurao. On, koji se samo besmisleno kreveljio, slinio, vršio nuždu po sebi i oko sebe. Taj Petar je imao posjetu, a kada je posjeta otišla, ugledala sam Petra kako skvrčen u uglu dvorane, držeći ruke grčevito stisnute u pesnice ispred lica, plače.

Istrčala sam vani, sakrila se iza jednog zida, i plakala dugo, dugo. Od svih prizora koje sam tu vidjela i od svih stvari koje sam tu doživjela, uplakani Petar je bila najbolnija scena za mene. Skoro pa da sam poželjela da me pljune ili ugrize, samo da ne vidim te suze. Bila sam čak i nekako ljuta na njega, ljuta jer mi je srušio tako udobnu predrasudu o tome kako takvi ljudi zasigurno ne mogu osjećati kao i mi zdravi, jel'. Što on tu ima osjećati? Ne želim da osjeća kao i ja, jer će me onda više gristi savjest što dopuštam da on i slični njemu pate više nego što trebaju zahvaljujći nama zdravima. Oni su bili bolesni, a mi, koji smo smjestili 40 teško hendikepiranih ljudi u gimnastičku dvoranu, da tu spavaju, jedu i doslovno se valjaju u svom izmetu, mi smo bili zdravi? Oni su bili jadni, a plemeniti crkveni ljudi koji su gradili crkvetine na svakom uglu ovoga grada umjesto da tim parama osiguraju prostore bolesnim ili siromašnim ljudima, oni su bili uzvišeni?

O da, bilo je ratno vrijeme, reći će neki. Kao da je danas puno bolje? Za crkvu ili državna orgijanja sredstva se nađu i u najtežim vremenima, ali za one kojima je najteže, teško se namaknu sredstva i u najboljim vremenima.

Sasvim sam lijepo ja to bila zamislila da sebi olakšam, zar ne? Sasvim sam se uredno iščuđavala Heleni i njenom ravnodušnom, tako rezolutno ravnodušnom pogledu, zaboravljajući koliko puta u životu me netko "zdrav" nije vidio, ili čuo, iako sam bila tu, ispred zdravih očiju zdrave osobe. Zaboravljala sam koliko puta sam i sama bila "autistična" u životu, koliko puta mi zdravi ne vidimo, ne čujemo, ne marimo...

Moja reakcija je bila normalna, jer, što sam više vremena provodila sa tim ljudima, sve sam ih manje doživljavala kao hendikepirane, a sve više kao samo... različite. Sa naše strane prozora to jest hendikep, ali tko nam može garantirati da, s njihove strane prozora, hendikep nismo mi? U početku su mi sve te osobe izgledale isto: Bolesno i jadno. Izazivale su mi sažaljenje. Kasnije, otkrila sam da imaju svoje sasvim specifične i jako suptilne osobnosti. Kad provedeš neko vrijeme s njima, naučiš ih poštivati. I voljeti. Nema tu neke strašno pametne ni uzvišene misli. Ljudsko biće je ljudsko biće, to je sve.

Slobodanka Boba Đuderija ; e-novine