Trčala sam za tramvajem. Veoma mi je važno izbaciti čekanje iz života. Jer, čekanje je – prazan hod. Po rasporedu vožnje sljedeća četrnaestica trebala bi stići za sedam minuta, a to je cijela vječnost.

   Danas sam u pauzi odjurila na tržnicu Dolac i na brzinu „uhvatila“ dva mala brancina. Ljuske su im se još ljeskale. A žena koja mi ih je prodala nije ni morala reći da je iz okolice Zadra. Naprosto, osjetilo se to po načinu kako je vagala povrće.

   Kad iziđem iz tramvaja na „svojoj“ stanici, najprije svratim u samoposluživanje. Ne smijem se uspeti na moj treći kat bez da kupim vrhnje jer Mariju je to najbolji desert.

   Bilo bi mudro odmah podići i haljinu iz kemijske čistionice. Dosjetila sam se da na mjesto koje je izgrizao moljac prišijem zgodne ukrasne trakice. Tako ću se, kad uletim u kuhinju, moći prepustiti spravljanju juhe od celera. Uh, ne volim ribati celer, bojim se za nokte. A strojno me ribanje užasno živcira. Puna mi je glava zujanja. Nemam strpljenja ni da nasjeckam peršin. To sam prepustila njemu. Nema boljeg posla za cjepidlake. Iskoristim prigodu dok sjedi zavaljen u naslonjač, pa mu uguram u ruke daščicu, stručak peršina i najoštriji nož.

- Zar opet? Ne pretjerujemo li s vitaminima? – uvijek pita. Kao da je peršin sjeckao jučer, a ne prošlog tjedna.

   Volim kad me pohvali kako kuham. Sigurno će to reći i danas kad mu pripravim brancine.

- Ovo je najbolje dosad. Riba ti nikad nije tako uspjela! – znam da će me pohvaliti.

- To je zbog peršina! – probat ću umanjiti važnost komplimenta. Smijat ćemo se.

   Brancini će biti odlično pečeni, jer ću ih ispeći u duguljastoj teflonskoj tavi. Sjećam se, kad sam je ugledala na polici trgovine, učinila mi se preskupom. A onda sam si rekla „Nek´ košta što košta!“ Toliko je koristim da joj se već i drška klima!

   Druge četrnaestice još nema. Krajičkom oka primijetim kako je gospodin u veži Draškovićeve okrenuo glavu. Oho, ima snježnobijeli ovratnik. Mora da je danas izvadio košulju iz celofana. Smješka se. Sigurno nekog čeka. Pa to je on! Sivi zalisci odlično mu pristaju, a ona brazgotina na licu više nije upadljiva kao nekad.

- Bože, koliko je godina otad prošlo! – pomislih.

   Ugurala sam se među nervozne putnike. Samo bi mi još trebalo da me prepozna. Zbog njega nisam nikada otišla u posjet bolesnicima na Svetom Duhu. Bojala sam se da njega, svoga doktora, ne sretnem u kakvom hodniku. A sada da me vidi s vrećicom blitve i osjeti miris brancina, umjesto Nine Ricci. Nimalo reprezentativno!

   Uspjela sam opaziti da je na stanicu stigao moj tramvaj. Nisam se gurala, pa što ako mi opet zbriše! Osjećam se jadno! Moram li ga već sresti, zašto to nije kad sam počešljana i vedra, s čistim rukavicama i podignutim ovratnikom novog kaputa. Istina, otplaćivat ću ga cijelo proljeće, ali u njemu se osjećam kao netko tko je uspio u životu. Dobro, barem malo uspio. Ha, ha… čitala sam da odjeća podiže samopouzdanje.

   Promatrala sam ga krajičkom oka. Da, da, to je taj osmijeh iz kategorije antologijskih. U vrijeme studentskih ljubavi bio je to najljepši osmijeh u Europi. Tada se „stari kontinent“ još zvao Evropa.

   Bila je zima, poput ove.Studentski dom „Stjepan Radić“. Ja sam studirala germanistiku i u svom sobičku marljivo štrebala Schillera. Zar uz zimu ne pristaju balade? Pa i ona koja se zvala „Handschuh“.

   Da se spasim od Schillera, pobjegla sam u kazalište. No, predstava je otkazana zbog epidemije gripe. Nije bilo druge, nego se vratiti baladama. Čim sam se ukrcala u poluprazan tramvaj, odmah sam ga opazila. A kad smo zajedno sišli na posljednjoj stanici, hrabro sam ga pozvala na čaj. Bila sam sigurna da to nije slučajan susret, već onaj sudbinski, u kojem dvoje pobrkaju večer, zimu, godinu…

   Umišljala sam da imam najljepše šalice za čaj u domu. Uostalom, u mojoj se kući uvijek držalo do srebrnog „escajga“, porculanskih „cukerdoza“ i vrčića za tučeno vrhnje. Jer, moja baka, rođena Bečanka „eine geborene Wienerin“, odgajana je u zavodu za djevojčice, koje su učili jesti s porculanskim tanjurima ispod pazuha kako bi se naučile otmjenim kretnjama. Ja sam bila drukčija. Nisam nosila grudnjak i nisam se fino izražavala, ali taj srebrni pribor za jelo i skupocjene šalice ipak su me odavali.

   Čudno, odmah je prihvatio poziv. Dok je voda ključala na malom kuhalu, stajao je ispred zida na kojem sam nalijepila razglednice gradova u koje sam putovala kad bih imala novca.

- Sve bi noćas drukčije bilo, samo da je ona došla – prisjetih se kako je pročitao grafit sa zida kad smo šetali nakon popijene šalice čaja.

   To je bila ljubav. Te sam je večeri i ja odmah prepoznala. Onu pravu, koja „pali“ zvjezdice u očima.

   Šetali smo i u udubinama na pločniku zamišljali kontinente i životinje. Moja je mašta prepoznala klokana. Bio je to siječanjski klokan na Savskoj cesti.

   Idućeg jutra pokucao je na vrata. Predosjećala sam da je on. Na brzinu sam navukla „šlafrok“. Donio mi je knjigu i važno rekao da je zavičajna sadržaja. Ravnodušno sam je otvorila, i ne sluteći da će te sezone biti najčitanija knjiga u mojoj biblioteci.

   Istog poslijepodneva slučajno sam ga srela ispred kioska. U ono vrijeme još smo vjerovali u slučajne susrete. Bilo je to doba kad je Vesna Parun na književnim večerima recitirala: „Ti koja imaš ruke nevinije od mojih“.

   Budući veleposlanici Hrvatske još su dobivali pljuske, bacali petarde po „haustorima“.

   Kao da sam tada živjela u snu, istočnjačkom blještavilu Bagdada. Ne onog iračkog, već Bagdada na Savi. Uveseljavao me sitnicama, koje su za me bile neizmjerno velike. Jednog sam jutra s prozora studentske sobe na snijegom prekrivenoj livadi, pročitala svoje ime, ispisano slovima od metra. Sjećam se, od djece smo posudili saonice za dvije runde spuštanja. Uslijed kočenja, pukla mi je potpetica na čizmi. Do postolara me nije ispuštao iz naručja. Mogao me nositi, bila sam lagana poput perca. Od mršave studentske zarade kupio mi je zumbul. Donio mi ga je dok sam pila prvu kavu u zelenoj pidžami na bijele točke. Ali, tko je tada mario za pidžamu. U prvom planu bio je zumbul, ne bilo kakav, već njegov.

   Tako je naglavačke uselio u moj miran, studentski život. Koliko sam samo puta u ormaru premještala pulovere, da njegovima napravim mjesta. Kao da se podrazumijeva, odmah sam sve naučila množiti sa dva: kupovati dvije krte, peći četiri, a ne dva jajeta…

   Pošteno sam se zaljubila. Toliko da sam bespogovorno pristala da se na mom radnom stolu, pretrpanom knjigama, proučava mozak. Ljudski valjda, donio ga je u bočici s fakulteta. Je li bio u formalinu? Pa, stvarno se ne sjećam! Ali sjećam se stručka ljubičica koje je donio s bočicom. U to studentsko doba sve je mirisalo na ljubav. Kako li to samo danas izgleda daleko!

   Onda je iznenada završio u bolnici. Ništa strašno, obična upala zglobova. Nisam mogla bez njega. Trčala sam u bolnicu i kad nije bilo vrijeme posjeta, samo da bih ga nakratko vidjela s druge strane staklenih vrata.

   Kući se vratio s buketom visibaba. U to vrijeme botaničari su zaštitili samo runolist, a visibaba je bila cvijet s livade koji je najavljivao proljeće.

   A onda sam se jednog nedjeljnog predvečerja ranije vratila iz posjeta roditeljima u drugom gradu. Nisam ga zatekla u našoj sobici. Da mu se nije vratila upala zglobova? Da nema upalu pluća, satima sam se pitala. Jer, ljubav je u mladosti zadihana od straha da će se onome drugome dogoditi nešto ružno. Ujutru se tiho ušuljao, poput lopova. Nije me mogao prevariti, odmah sam zapazila da su mu kovrčice još vlažne od znoja.

- Bio sam na plesu. Ništa naročito! – rekao je smješkajući se, umjesto isprike.

   Nije mi ni trebalo, dovoljan je bio smiješak. Jer, imao je najljepše zube u Europi. Pa čak i kad mi je iduće večeri izrekao onu sudbonosnu rečenicu. Onu od koje noge postanu teške, a „knedla“ zastaje u grlu.

- Samo neka ode! Neka ode što prije! Neka me ostavi samu! – tješila sam se. Za nekoliko dana saznala sam i njezino ime.

   Nakon toga suze su same potekle. Tekle su i kad sam se ujutru budila i prvo ugledala njegov zumbul. Njegovu kutiju šibica. Njegovu kosu na puloveru. Koliko li sam puta uvjeravala samu sebe da se to nije dogodilo. Ne bih izdržala, a da drhtava glasa ne pitam prijatelje za njega.

   Nakon nekoliko mjeseci osmjelila sam se i odlučila mu vratiti knjige. Dočekao me zbunjeno, s onim samo njegovim osmjehom. Opet sam si morala priznati da takav osmijeh pristaje samo uz najljepše zube u Europi.

   Dugo potom, svijet se dijelio samo s jedan, a iznimno s dva kad bih pekla jaja za večeru. Za utjehu čitao se Schiller i njegove balade, a oči u zrcalu imale su ljubičaste podočnjake. Tješila sam se da je to zbog gripe. A jastuk je mjesecima ostao ispunjen njegovim imenom.

   Stojim na tramvajskoj stanici. Dvadeset godina kasnije i dvadeset kilograma teža. Prisjećam se svoje prve životne lekcije gorčine. Šta se može? Izgleda da je ljubav potrošna roba. Istopi se i kad se jede pažljivo, bečkim zalogajima, žlicom. Mi smo našu pojeli halapljivo, u jednom siječanjskom zalogaju.

   Krajičkom oka vidim da „moj“ nasmijani gospodin kreće nekome ususret. Konačno stiže i treća četrnaestica. Ovu ne propuštam. Ulazim, gurajući se s vrećicom iz koje vire blitva i brancini. Ma, što i da me opazio. Zar brancini ne mirišu lijepo? Na more, na ljeto, na Marija.    

 

 

autorica: Darija, Zagreb