Stranac u Japanu

 

Ni u jednoj se zemlji do sada nisam osjećao više strancem nego proteklih dana u Japanu. Priznajem, nisam se snašao, iako sam iz svojih ranijih čitanja mislio kako mi je ta zemlja donekle "poznata". Stekao sam dojam da je zemlja preorganizirana i strogo hijerarhijski ustrojena.

Ni u jednoj se zemlji do sada nisam osjećao više strancem nego proteklih dana u Japanu. Da bih stigao do gradića Tsu, gdje se održavala konferencija Međunarodne asocijacije za izučavanje mira  (IPRA), trebalo mi  je skoro 24 sata - jedanaest sati avionskoga leta, i deset dodatnih maltretiranja po aerodromima, vožnji trajektom i taksijem, do hotela Econo-Green gdje smo bookirali naš smještaj. Putovao sam sa kolegom Sudancem, profesorom Američkoga sveučilišta u Kairu, a dan kasnije nam se pridružio i treći sudionik istoga panela o Arapskom proljeću /zimi,  Sirijac sa kanadskom putovnicom, koji je tu pristigao iz Kaira još kompliciranijim putom. Odradili smo to što se od nas očekivalo,  te objasnili koliko smo mogli što se je  događalo u arapskome svijetu od početka pobuna protiv autokratskih bliskoistočnih režima. Inače smo nas trojica prošle godine putovali sa u Južnu Afriku sa istim projektom, s tim što nam je tamo domaćin bio jedan istraživački centar iz Pretorije.   

Nije mi namjera ovdje prepričavati  teme kojima se bavila konferencija, već opisati "moj doživljaj Japana".  Priznajem,  nisam se snašao, iako sam iz svojih ranijih  čitanja mislio kako mi je ta zemlja donekle "poznata".  Imao sam ranije nekakvo "istočnoazijsko  iskustvo" sa boravkom u Kini, doduše samo u Kantonu (Guamgzou),  a posjetio sam i Južnu Koreju , ali sam se u te dvije zemlje bolje snalazio nego ovih dana u Japanu. Premalo za prilagoditi se japanskim uzusima. No najveći je bio problem komunikacije  - Japanci, ma koliko voljni pomoći i gostoljubivi, ne govore strane jezike. Adrese su opisne, bez kućnih brojeva, tako da nam je trebalo vremena pronaći naš hotel. Na ulicama Tsua i Nagoje svi prolaznici nekamo žure sličnim koracima ili čak trče kao maratonci. Automobili im, kao nekada u Britaniji , voze lijevom trakom. Ulice su čišće nego u Švicarskoj. Nisam vidio ni odbačene čikove, niti  ulične čistače, ni korpe za otpatke. Procedura zamijene dolara za domaće jene u dvije banke u koje sam zašao bila je nevjerojatno komplicirana i duga. Stekao sam dojam da je zemlja preorganizirana i strogo hijerarhijski  ustrojena.          

Grad Tsu

Grad Tsu se razvio oko nekadašnje tvrđave koja je pripadala šogunatu Tokugava dinastije koja je vladala Japanom od XVII do prve polovice XIX stoljeća iz prijestolnice koja je kasnije nazvana Tokijom. Tsu je glavni  grad prefekture Mie, u kojoj danas živi  blizu 300 000 stanovnika. Grad je lociran na zapadnoj obali zaljeva Ise, preko puta Nagoje.

Do njega smo stigli brzim trajektom sa vještačkoga otoka na kojem je glavi aerodrom za središnji dio zemlje. Sam grad je moderan i nezanimljiv - centar sa dvadesetak nebodera  poredanih uz četiri prostrane međusobno ukrižane avenije,  i periferija sa puno simpatičnih obiteljskih kućica, tvornicama tekstila i TV opreme.  Razgledali smo grupu pagoda, zapravo budističkih hramova izgrađenih u XVII. stoljeću. Bili smo jedini posjetioci i nismo vidjeli ni jednoga monaha. Turisti u ovaj grad očito rijetko svraćaju.

Jedne smo noći obišli čuveni japanski vrt osvijetljen reflektorima. Drveće različitih boja se oslikavalo u vodama više malih jezera. Zastajali smo na mostićima što spajaju obale brojnih potoka i divili se prizorima bogate vegetacije. Nikada ranije nisam vidio lišće tako intenzivne crvene boje.      

Mie sveučilište

Državni je univerzitet koji je, kako su nam objasnili, "dijelimično privatiziran" 2004. godine. Nastao je sa spajanjem ranije Poljoprivredne škole sa lokalnim Pedagoškim institutom. Danas uključuje nekih 15. fakulteta od kojih su tri - fakulteti ribarstva, bioresursa i šumarstva, poznati i povezani sa sličnim visokoškolskim istraživačkim institucijama iz drugih azijskih zemalja. Fakultet ribarstva raspolaže uz najsuvremenije laboratorije smještene na kopnu sa brodom-laboratorijem. Posjetio sam im upravu na nagovor mojega sina Ratka koji se bavi našim vrtom u Rijeci. 

Pokušao sam na licu mjesta kupiti nešto sjemena i lukovica cvijeća, ali sam to obavio tek u gradu. U prodavaonici su me upozorili da je izvoz nekih posebnih lokalnih vrsta zabranjen, tako da sam se zadovoljio s onim što nije na toj listi.

Generalni tajnik IPRA, Katsuya Kodama, koji je organizirao ovu konferenciju i kojemu je sa njom istekao mandat, potpredsjednik je Mie sveučilišta i profesor u ovdašnjem Centru za međunarodno obrazovanje i istraživanja. Tu se nastava održava na engleskom jeziku. Stariji studenti toga centra, domaći i stranci,  bili su "radna snaga" za pripremu i održavanje konferencije. Upoznali smo i predsjednika sveučilištaAtsumasu Učidu, koji nam je održao kratak  govor dobrodošlice. Kasnije je u dvije prilike na banketima upriličenim za delegate konferencije osobno posluživao goste sa hranom.

Nagoja

Imali smo na raspolaganju svega jedan dan za razgledanje Nagoje, velikog industrijskog centra sa blizu tri milijuna žitelja. Tu su danas proizvodni pogoni Toyote. U vrijeme Drugoga svjetskoga rata ovdje su se proizvodili borbeni avioni, tenkovi i oklopna vozila, zbog čega su Amerikanci više puta bombardirali grad. Zapaljive bombe i kasniji tajfuni su ga poharali, ali je obnovljen. Kada ne bi bilo japanskih naziva i reklama mogao bi izgledati kao neki od američkih gradova Srednjega zapada.  

Osim gradskoga muzeja, smještenog preko puta našega hotela, uspjeli smo još obići šintoistističke hramove u parku Atusta u južnom predgrađu. Šintoizam je autohtona religija, ili bolje rečeno svjetonazor. Nominalno, po statistici, pripada mu preko 80. posto građana ove zemlje, iako se mnogi ne smatraju vjernicima. Nema svetih knjiga i jedinstvenih rituala, a po onome što sam čuo srastao je sa budizmom koji je iz Indije preko Kine stigao do ove "Zemlje izlazećeg sunca". Hramovi su im često jedan do drugoga. Zatekli smo tu puno posjetilaca, čitavih obitelji sa malom djecom. Neke obučene u tradicionalne kimonoe. Svete mise su se održavale u dva hrama. Vidio sam nekoliko ovdašnjih kako se klanjaju i mole ispred specijalno okićenih stabala. Skoro svi su škljocali sa fotoaparatima.

Namučili smo se doći do još jednoga japanskoga vrta. Doživljaj danju je potpuno različit od onoga noćnoga. Od silnoga hodanja ovih dana dobio sam upalu bedrenih mišića.  

 Put natrag, leteći sa istoka prema zapadu, iako je trajao isto koliko u dolasku, bio je manje naporan. Dobar dio sam uspjeo prespavati. Ponovo smo presijedali u Abu Dabiju. U Kairo sam stigao odmoran. 

 Ipak nešto o Japanu

Na žalost jedva smo "omirisali" Nipon, kako Japanci nazivaju svoju zemlju.  Goreopisani utisci su površni. Za razliku od mene i sudanskoga kolege, trećem članu naše ekspedicije ovo je bio treći boravak u ovoj zemlji. I jedino nam je on ponešto o njoj  ispričao. No sada nešto kratko iz mojih ranijih i naknadnih čitanja. 

Tri četvrtine od 127 milijuna Japanaca živi u priobalnim gradovima na četiri velika otoka, od kojih 80 posto na Honšuu.  Tu su izloženi čestim zemljotresima i uraganima. Potres koji je u ožujku 2011. pogodio  poluotok Tohoku na sjeveru zemlje izazvao je tsunami neviđenih razmjera koji je poharao stotine tisuće domova, usmrtio blizu 16.000. osoba i povrijedio ih 3 000, dok je eksplozija tri nuklearna reaktora u električnoj centrali u Fukušimi prisilila na evakuaciju više stotina tisuća građana. Bez struje je ostalo 4,4 milijuna domova. Vlada je poslije toga pristupila reviziji svojih nuklearnih projekata.  Svjetska je banka procijenila da ekonomska šteta uzrokovana ovim zemljotresom i tsunamijem iznosi 235 milijardi dolara, što je najveći ikada zabilježen iznos jedne prirodne katastrofe.  Posljedice zemljotresa, tsunamija i radijacije nisu do danas potpuno sanirane.

Ne znam da li je ta nesreća utjecala na dužinu očekivanoga životnoga vijeka ukupnog stanovništva, koji se 2009. procjenjivao na 83,5 godina starosti i bilo je u svjetskom vrhu. Već više godina za redom opada broj rođenih, i ako se taj trend nastavi do 2050. broj živih bi mogao biti sveden na 95 milijuna. Starenje stanovništva također utječe i na broj radno sposobnih, tako da će Japan poput više europskih zemalja morati uvoziti mladu radnu snagu.

Usprkos modernizaciji, urbanizaciji i razvijenom školstvu, japansko je društvo po mnogočemu ostalo tradicionalno, patrijarhalno i hijerarhijski strukturirano, tvrde sociološka istraživanja. To se teško može primijetiti na ulici, u gradskom prometu ili po kavanama. No vidljivo je u trgovinama i bankama u koje sam zalazio, čak i u hijerarhijskim međuodnosima sveučilišnoga personala.  

Japanska je privreda poslije Drugog svjetskoga rata brzo napredovala zahvaljujući Korejskom ratu, kada su Amerikanci koristili njegove otoke kao logističku bazu za svoje vojne operacije. Motori toga napretka su bili auto i elektronska industrija. Japan je u dvije decenije izrastao u drugu industrijsku silu svijeta, odmah iza SAD. Devedesetih godina došlo je do zastoja, pa je prezadužena država morala revidirati svoju monetarnu politiku i u tomu je imala uspjeha. No kao i većinu razvijenih zemalja, 2009. ju je pogodila globalna ekonomska kriza pa je ponovo došlo do zastoja. Dvije godine kasnije Kina se probila na drugo mjesto. Njezini  su jeftini Japan je politički, ekonomski i vojno još uvijek vezan za SADindustrijski proizvodi široke potrošnje preplavili svijet. Ako tako nastavi, Kina će za najviše dvije decenije preteći i  SAD.

No Japan je politički, ekonomski i vojno još uvijek vezan za SAD. Japanci doduše svake godine odaju poštu žrtvama američkoga bombardiranja Hirošime i Nagasakija, gdje je u kolovozu 1945. godine izginulo negdje između 150 000 i 240 000 ljudi, uglavnom civila; polovica prvoga dana, a ostali kasnije od posljedica radijacije. Bila je to i osveta za japanski nenajavljeni napad na Pearl Harbor na Havajima 1941. godine, gdje je potopljen dobar dio američke  Pacifičke flote, poslije čega je Washington objavio rat Japanu. Bacanje atomskih bombi na ta dva industrijska grada bio je ratni zločin neviđenih razmjera, ali je prisilio carsku vladu na bezuvjetnu kapitulaciju.  Poslije toga su američke trupe okupirale zemlju i nad njom uspostavile svoju vojnu upravu.

Amerikanci su joj nametnuli ustav kojim je uvedena parlamentarna demokracija, a uloga cara svedena  na ceremonijalne funkcije. Nova država odrekla se svoje ratne prošlosti i izričito se obavezala da neće imati kopnenih, pomorskih i  zrakoplovnih oružanih snaga. Washingtonom je s Tokijom  1951. godine potpisao mirovni ugovor, ali je zadržao svoje vojne baze. I dandanas, usprkos protivljenja lokalnoga stanovništva, raspolaže ogromnom bazom na otoku Okinava. Godine 2003. Amerikanci su na japanskom teritoriju instalirali svoj antibalistički štit, što je naravno izazvalo kineske proteste. U međuvremenu su Japanci, uz svesrdnu pomoć Amerikanaca i njihova oružja,  izgradili respektabilne "defanzivne" oružane snage. Također su osnovali  ministarstvo obrane.

Zvuči nestvarno, ali je činjenica da je Japan odbio potpisati mirovni ugovor sa Sovjetskim Savezom i njegovom nasljednicom Rusijom zbog njihove okupacije više Kurilskih otoka. Tokio ima stalnih problema i s azijskim susjedima koje su njegoveStarenje stanovništva utječe na broj radno sposobnih, tako da će Japan poput više europskih zemalja morati uvoziti mladu radnu snagutrupe okupirale u vrijeme Drugog svjetskog rata. Sporadične posjete njegovih ministara memorijalnom groblju u Jasukuni, gdje su sahranjeni japanski vojnici izginuli u Svjetskom ratu, redovito su izazivale proteste Kineza i Južnih Korejaca. S te se dvije zemlje Tokio spori i oko suvereniteta nad nekim otocima u Istočnom kineskom moru, u čijem su podmorju otkrivena nalazišta prirodnog plina. Suverenitet nad Sukaku arhipelagom kojega administriraju Japanci svojataju ne samo Kina već i Tajvan. 

I na kraju nešto o političkim strankama. Od 1955.godine sve do 2009. zemljom je vladala, uz kratak prekid devedesetih, konzervativna Liberalna demokratska stranka. Poražena je na parlamentarnim izborima 2009. od jednako konzervativne Demokratske stranke Japana, čiji je vođa Jukio Hotojama potom sastavio koalicionu vladu sa Socijaldemokratima i Novom narodnom strankom. Dvije godine kasnije Hotojama se povukao, a premijerski je položaj preuzeo njegov bivši ministar financija.

Naoto Kan.       

 http://www.h-alter.org/vijesti/svijet/stranac-u-japanu