Živimo u vremenu kad je vjera na kušnji, kada mnogi izazovi svakodnevice prijete pokolebati i uljuljkati vjernike!
Tako je nedavno zborio kardinal Bozanić, ne prvi put, naravno (i ne samo on), upozoravajući na pogubnost različitih sadržaja i utjecaja kojima je izložena kršćanska civilizacija, posebno u ovom, 21. stoljeću, otuđujući se od Boga, dopuštajući da materijalno i konzumerističko odnese prevagu nad duhovnim i religioznim.
Dakako, lijepo je čuti da se Crkva brine o duhovnom stanju nacije, no ni njoj, Crkvi, nije danas lako. A i kako bi bilo, mislim lako, kad se mora nositi s Danom

Brownom, Harryjem Potterom, newagerima raznih vrsta, kultovima vodenjaka i kojekakvim drugim “alternacijama”, a i stari naprijatelj Sotona nikad ne spava. Ipak, šalu na stranu, situacija je ozbiljna, ne zbog netom navedenih bedastoća, nego između ostalog i zbog sasvim konkretnog problema - pedofilskih afera koje potresaju Katoličku crkvu.

Inflacija ukazanja
Međutim, pedofilija nije tema ovoga teksta, drugi je jedan problem s kojim se suočava Vatikan, ne tako dramatičan i s pogubnim posljedicama, ali i te kako intrigantan jer se i uz njega vežu kontroverze, suprotstavljena mišljenja, medijsko žutilo, a bogme ne manjka ni teških optužbi. Riječ je, naime, o problemu Međugorja, tridesetogodišnjem fenomenu koji je uvelike nadrastao lokalne, bosanskohercegovačke krajobraze, pretvorivši se u hodočasnički vjerski simbol koji mnogi uspoređuju s Lourdesom i Fatimom, ali i mnogi negiraju ne priznajući mu vjerodostojnost i tvrdeći da je sve to manipulacija i prodavanje religiozne magle. Bilo kako god, Međugorje nije nimalo lak “zalogaj” za Vatikan, koji nikako da mu službeno prizna status međunarodnog svetišta, bez obzira na to što se Međugorje tijekom godina etabliralo kao relevantno mjesto vjere i vjerovanja za milijune ljudi koji ga pohode iz cijeloga svijeta.
Status Međugorja nije riješen ni u vrijeme Ivana Pavla II., a sada se s njim suočava i Benedikt XVI. Na stranu Lourdes, Fatima i Guadalupe, najpoznatija mjesta na globalnoj karti Gospinih ukazanja o kojima u Crkvi, među svećeničkim i vjerničkim pukom nema nikakvog spora, ali znakovita je činjenica kako Sveta Stolica od ukupno 295 ukazanja Djevice Marije kroz povijest Crkve, neprijepornima drži njih tek 12! To samo po sebi puno govori, posebno ako se zna da smo posljednjih desetljeća svjedoci doista prave inflacije Gospinih ukazanja diljem svijeta, i to na nekada doista neočekivanim, čak bizarnim mjestima, poput lika Marijinog koji je prijavio neki “sretnik” tvrdeći da je Gospu vidio na nekoj cigli u svome dvorištu, na stablu jabuke u svome vrtu ili, pak, negdje u kukuruzu, dok je motrio na vrane! I kod nas, u Hrvatskoj, svako malo čitamo o “čudesnim” ukazanjima Marijinim, pa se mediji raspamete tražeći u tome senzaciju. Primjerice, selo Gradina kraj Virovitice - tamo se 13. lipnja 1997. “ukazala” Gospa, navodno baš na polju u kukuruzištu, a zanimljivo, vidjela su je djeca iz seoske osnovne škole. Odmah se stvorila frka, vjernici i svi ostali znatiželjnici nahrupili su u Gradinu i sami očekujući da vide čudesni Marijin lik s malim Isusekom u naručju. Čak su postavljeni i oveći križ i kip Gospe, ljudi još pohode to mjesto, no Crkva se još u početku od svega ogradila. Da o drugim sumnjivim, navodnim ukazanjima i ne govorimo.
Eto, i s takvom je inflacijom ukazanja Vatikan suočen desetljećima i stoljećima. Zato ne treba čuditi da je do sada status vrhunaravnosti ukazanja dobilo samo 12 marijanskih svetišta. Osim toga, u obzir treba uzeti i još jedan bitan faktor kad je o ukazanjima riječ, o kojima Vatikan također vodi računa. To je naravno komercijalizacija čuda i čudesa, pa samim time i ukazanja. Pojava Gospe je i te kako isplativo čudo, mjesta gdje se ona navodno ukaže, u većini slučajeva odmah se uspoređuju s Lourdesom i drugim svetištima. Prave se planovi kako zaraditi na vjerskom turizmu, kako privući mase hodočasnika koji će želeći i sami vidjeti lik Djevice ili čuti svjedočenje iz prve ruke, usput i nešto novca potrošiti na kojekakve “svete” drangulije, prenoćiti u lokalnom hotelu, a vlast od neke neugledne provincije stvoriti elitnu hodočasničku destinaciju.
Razumljivo, slučaj Međugorja ne treba banalizirati stavljajući ga u kontekst s netom spomenutim okolnostima i “žutilom” koje se oko ukazanja prečesto događa. Međugorje je samo po sebi posve ozbiljan fenomen koji Vatikan ne ignorira poput nekih drugih i doista ne bi bilo u redu cijelu priču oko tomošnjeg ukazanja svesti na površno promišljanje tipa za i protiv, odnosno na crno-bijele okvire. I to bez obzira na popratne efekte Međugorja u smislu komercijalizacije koja se oko hodočašćenja stvorila, a koja je neizbježna i nije isključivo stvar Međugorja nego u određenoj mjeri i drugih svetišta.

Gospi je najteže
Dakle, o ozbiljnosti pristupa problemu ukazanja Djevice Marije na hercegovačkom kršu svjedoči i posljednji potez koji je povukao Vatikan, odlučivši stati na kraj spektaklu oko Međugorja u kojem je, kako je zapisao Ivica Šola u svojoj knjizi “Teološka bilježnica”, Gospi sigurno najteže. Objavljeno je naime kako je Sveta Stolica imenovala novo međunarodno povjerenstvo koje će se baviti cijelim slučajem. Ova odluka Vatikana posebno dobiva na važnosti ako se zna da u dokumentima Svete Stolice već postoje tri prijašnja mišljenja koja su iznijele tri prethodne komisije o Međugorju, uključujući i mišljenje lokalne mostarsko-duvanjske dijeceze. Podsjetimo, važnu ulogu, iako ne i presudnu, ima dokument objelodanjen 1991. godine, kada je Biskupska komisija Jugoslavije svoj četverogodišnji rad zaključila tzv. Zadarskom izjavom. Ukratko, tim se dokumentom ne priznaje vrhunaravnost međugorskih ukazanja, ali se ostavljaju otvorena vrata za daljnje praćenje slučaja. Onda je Vatikan ponovo razmotrio fenomen ukazanja i donekle ublažio prijašnju Zadarsku izjavu, što se pripisuje tadašnjem kardinalu Josephu Ratzingeru, šefu Kongregacije za nauk vjere. I sada, eto nam novog zaokreta u slučaju Međugorja, nove komisije sa čak 17 redom uglednih članova. Kakav će biti njihov konačan sud teško je reći, no nema dvojbe da će sastančenje, “vaganje” za i protiv, služeći se dosadašnjim saznanjima, svjedočenjima djeca vidjelica (danas odraslih osoba), navodnim čudotvorstvima i svime što je do sada istraženo, biti dugotrajan proces, pri čemu će važnu ulogu opet imati Zadarska izjava iz 1991. godine. No sudeći prema trenutku u kojem se Vatikan odlučio najozbiljnije do sada baviti Međugorjem dajući mu prvorazredan značaj i osnivajući tim kakvog do sada u komisijama nije bilo, može se očekivati na kraju zatvaranje tog osjetljivog poglavlja.

(Ne)važno priznanje
Kad se sve zbroji i oduzme, ne prejudicirajući odluku Vatikana, odnosno zaključke Komisije, prizna li se ili ne prizna vrhunaravnost ukazanja, odnos vjernika prema Međugorju teško da će biti narušen. Bez obzira promatrali ga i dalje u kontekstu religijskog turizma, posvemašnje komerijalizacije svega pa i vjere, konzumerizma i globalnih izazova svijeta 21. stoljeća, sukoba fratara i biskupa te kontradiktornosti nekih izjava vidjelica, Međugorje opravdava svoju ulogu mjesta pobožnosti i molitve. Drugim riječima, ako se Gospa doista ukazala djeci prije trideset godina, o čemu će na temelju pomnih istraživanja svoje konačne zaključke donijeti nova komisija, onda će priznanje biti samo satisfakcija za sve one, uključujući i fratre koji su žestoko zagovarali autentičnost ukazanja, koji se nisu pokolebali u čvrstom uvjerenju da Kraljica Mira bdije nad svima koji joj se pomole i poklone na međugorskim stijenama. Za one, pak, koje ne zanima što o tome misli vatikanska “birokracija”, nikakvi službeni dokument Svete Stolice neće predstavljati faktor koji će utjecati na njihovu odluku da kad jednom dođu u Međugorje iz njega odu nepokolebljivi u uvjerenju da su doživjeli svoj vlastiti trenutak produhovljenosti. Bez obzira na to participirala u njemu Gospa ili ne.

U Komisiji i dvojica Hrvata
Od nove Komisije očekuje se da zaključi slučaj Međugorja i donese konačan sud. Da će cijela priča biti doista okončana, doduše ne tako brzo, jer u Vatikanu ionako puno toga ide sporo, svjedoči i popis 17 uglednih članova kojima predsjeda kardinal Camillo Ruini. Osim njega u povjerenstvu su još i kardinal Vinko Puljić, kardinal Josip Bozanić, Jozef Tommko (bivši pročelnik Kongregacije za širenje vjere), zatim Julian Herranz Casado (bivši čelnik Vijeća za zakonske tekstove), Achim Schutz (tajnik Komisije), Angelo Amato (prefekt Kongregacije), Krzysztof Nykie (zamjenik tajnika) kao i stručnjaci za ukazanja i vještaci - Franjo Topić, Nela Gašpar, Maria David Jaeger, Mihaly Szentmartoni, Mijo Nikić, Salvatore M.Perella, Pierangelo Sequeri, Zdzislaw Josef Kijas i Tony Antrella.

Svađe i manipulacije
Podsjetimo, sve je počelo 24. lipnja 1981. godine. Jugoslavija se još činila čvrstom umjetnom tvorevinom, a komunističkoj vlasti nije bilo baš po volji što su se iznenada, i to još iz Hercegovine, počele širiti glasine kako je šestero djece - Vicka, Marija, Ivanka, Mirjana, Ivan i Jakov - ugledalo Gospu. Priča se dodatno zakuhala kada je i tadašnji župnik, fra Jozo Zovko izjavio da je i sam imao viđenje Djevice Marije. Ostalo je povijest, kako se to obično kaže, fenomena Međugorja. Osnovana je Komisija koja je ispitala slučaj (biskupi Puljić, Zovkić...), bilo je kontradiktornih izjava, poput one vidjelice Mirjane, da iza svega stoji fra Jozo, no u obranu djece stao je fra Tomislav Vlašić, zahvaljujući kome se međugorski fenomen počeo širiti i izvan granica Hercegovine. Okrivljeni su fratri da utječu na djecu, zakuhalo se između biskupa i fratara, morao je intervenirati i Vatikan. Manipuliralo se s djecom, proročanstvima, navodnim ozdravljenima, navodnim riječima koje je navodno Gospa govorila pojedinim vidjelicama... Stigao je i rat, a tu je Međugorje odigralo važnu ulogu, stizale su novčane donacije iz inozemstva, Mađugorje se gradilo i izgradilo, niknula je velika crkva, mjesto ukazanja pohodilo je sve više hodočasnika iz bivše države i inozemstva. Fenomen Međugorja poprimio je divovske razmjere, pri čemu se ni manipulacije ni žutilo nisu mogli izbjeći. Sve je to Crkvu, odnosno Vatikan, dodatno tjeralo u oprez i suzdržanost oko cijelog slučaja. Naravno, Crkva nije branila niti brani da se u Međugorje ljudi idu moliti, naprotiv, dobrodošlo joj je još jedno mjesto gdje će vjernici participirati u pobožnosti, no priznanje vrhunaravnosti Gospinih ukazanja iz Vatikana još nije stiglo. A i pitanje je hoće li uopće...

Biskup Perić protiv kardinala Schoenborna
Da je oko ukazanja Gospe mnogo problema i da nerijetko padaju teške riječi, mogli smo se uvjeriti početkom ove godine, kada je na posjet Međugorju bečkog nadbiskupa, kardinala Christopha Schoenborna, oštro reagirao mostarsko-duvanjski biskup, mons. Ratko Perić. Perića je naime iziritiralo što Schoenborn, koji je u Međugorju predvodio novogodišnju misu, svoj nastup nije najavio mjesnom biskupu, ali i što je, posjetivši sestru Elviru u zajednici Cenacolo (gdje se liječe ovisnici o drogama), družeći se s međugorskim fratrima i razgovarajući s vidjelicom Marijom Pavlović Lunetti, dao naslutiti kako priznanje Međugorja više nije upitno. Prema Perićevim riječima, bečki kardinal dodatno je zakomplicirao ionako napeto stanje, a u izjavi medijima, između ostalog, stoji i da se kardinalov "posjet Cenacolu odnosno sestri Elviri, koja, usput rečeno, kao redovnica nema dozvolu boravka i djelovanja na terenu ove biskupije, mogao također protumačiti kao potpora njoj. I ne samo njoj, nego i većem broju neposlušnih novih zajednica i vjerničkih udruga u Međugorju, koje u kardinalovu pohodu mogu čitati ohrabrenje za svoj crkveni neposluh".

Darko JERKOVIĆ

ww.glas-slavonije.hr