U rječniku simbola riječ mandala označava: "...doslovce krug... sažetak kozmičkog objavljenja, slika svijeta i prikaz i aktualizacija božanskih sila..." Kako mandala djeluje na promatrača samim postojanjem, bez potrebe razjašnjenja unutrašnjeg značenja, tako i Stonehenge, stojeći na ravnici Salisburyija, ostavlja na čovjeka utisak svojom istinskom snagom, značenjem koje nije ljudsko, ili nije ljudsko bar u današnjem smislu te riječi. Iz njega ne izbija prepoznatljivi duh graditelja kao što je slučaj s piramidama, Akropolom ili drugim spomenicima ljudske povijesti. Ako govori, govori sam po sebi.

Takva šutljiva veličina, premda nejasnog značenja, plijenila je pažnju ljudi od samih početaka zapadne civilizacije. Mnoštvo legendi i saga pokušavalo ga je povezati s divovima i nestalim narodima. Drugi spominju narode koji, ili nikad nisu bili u Britaniji, ili nisu bili u vrijeme moguće gradnje. Najživlja od tih legendi je legenda o druidima kao tvorcima Stonehengea, no danas je bjelodano da su Kelti stigli u Britaniju kad je on već postojao i vjerojatno su ga samo koristili.

I moderna znanost je dala prilog pokušaju da se odgonetne vrijeme nastanka i porijeklo njegovih graditelja, smještajući ga u period izmedu 19. i 16. stoljeća pr.Kr. Međutim, znanost se našla u nemalom ćorsokaku pokušavajući spojiti kulturni i tehnološki nivo tog doba sa zahtjevima koje postavlja izgradnja jednog ovakvog zdanja. Rezultati arheoloških istraživanja pokazali su da je Britaniju tog vremena nastanjivalo najviše 300.000 stanovnika, od kojih je jedva njih 1000 moglo imati neka znanja o građevinarstvu.

U svjetlu nekih činjenica pokazat ćemo da su teorije moderne znanosti o gradnji Stonehengea jednako nevjerojatne kao i drevne legende.

 

STRUKTURA

Već na prvi pogled možemo uočiti da je Stonehenge izuzetno složeno zdanje. Pokušat ćemo dati samo jednostavnu skicu koja omogućava elementarno razumijevanje činjenica izloženih u nastavku teksta.

Stonehenge je formiran unutar kružnog jarka omeđenog s dva nasipa i otvorom - ulazom na sjeveroistoku. Na ulazu su iskopane četiri jame, na slici označene sa A, u kojima su nekad vjerojatno stajali drveni stupovi. Na spojnici kruga nalaze se jame D, E i F, a najdalje od kruga, udaljen oko 30 m, nalazi se visoki kamen okružen rovom polumjera 3,5 m. Kamen nosi naziv Petokamen ili Petni kamen jer, navodno, na njemu postoji udubljenje slično peti nekog monaha.

Petokamen i centar zdanja nalaze se na pravcu koji se poklapa s točkom izlaska Sunca za ljetnog solsticija (21.06.). Cjelokupno zdanje orijentirano je u odnosu na taj pravac i čitava koncepcija mu je podređena. Po obodu unutrašnjeg nasipa iskopano je 56 tzv. Obrijevih jama, otkrivenih u 17. st. Unutar ovog vijenca jama bio je formiran krug od 30 tzv. Y i 29 tzv. Z jama, udaljenih 10,5, odnosno 1,5- 4,5 m od kamenog prstena.

Ono što se obično podrazumijeva pod Stonehengeom su četiri kruga monolita od kojih je danas sačuvan samo jedan dio. Rekonstrukcijom je utvrđeno da je vanjski krag sačinjavalo 30 kamenova pokrivenih pločama, tzv. Sarsenov prsten. Unutar njega bio je krug nižih, plavih kamenova, a u samom centra tzv. trilitna potkova, formirana od pet trilita. Unutar ove potkove nalazila se mala potkova formirana od 19 nižih kamenova koja je slijedila konture velike potkove. U sastav zdanja, kao bitni elementi, ulazile su i četiri točke, danas poznate kao "potporni kamenovi". To su točke 91-94 na obodu Obrijevih jama.

Cijeli kompleks je izuzetno velik. Promjer vanjskog kružnog rova iznosi 115 m. Kameni krug formiran je od 81-og monolita od kojih je najnizi bio visok 1.2 m, a najviai 8,7 m. Visina kamenova u Sarsenovom prstenu iznosi oko 5 m, a težina oko 25 tona. Najveći kamenovi su monoliti trilitne potkove. Visina im se kreće od 6 do 8,7 m, a težina od 35 do 50 tona.

Zapanjujuća je i preciznost gradnje. Najveće odstupanje od srednjeg radijusa Obrijevih jama iznosi 48 cm, a razmak izmedu njih 53 cm. Radijus kružnice Sarsenovog prstena iznosi 29,6 m, a srednja greška 10 cm. Petokamen, težak 35 tona, postavljen je tako precizno da, gledan iz centra zdanja, njegov vrh pada na samu liniju horizonta. Da bi se to ostvarilo, vrh nije naknadno poravnan. Svi kamenovi trilita, težine 35 do 50 tona postavljeni su na međusobni razmak od 30 cm. Isto tako, veliko umijeće je bilo potrebno da se postigne savršen spoj između gornjih ploča postavljenih na trilitnu osnovu i same trilitne osnove.

Graditelji nisu pazili samo na funkcionalnu preciznost, nego i na estetski doživljaj. Da bi se ostvarila iluzija paralelnosti monolita trilitne potkove, gornje plohe poprečnih ploča bile su za 15ak cm šire od donjih. Osim toga, bridovi ploča nisu bili paralelni, već su pratili zakrivljenost kruga. Da bi se postigla stabilnost kamenova, primjenjivana je tehnika entazisa, odnosno trbušastog zadebljavanja monolita.

Cijelo zdanje napravljeno je od dvije vrste kamena, tzv. Sarsenovog pješčenjaka, od kojih su formirani Sarsenov prsten i trilitna potkova, te od plavog kamena vulkanskog porijekla. Sarsenov pješčenjak je donesen sa 40tak km udaljenih gora Marlborough Dawns, a plavi kamen iz čak 210 km udaljenog Prescelly gorja u južnom Walesu. Ovdje govorimo o zračnoj udaljenosti, put koji se morao preći od Prescelly gorja do Stonehengea, morem i kopnom, iznosi oko 350 km. Koji su razlozi graditelje Stonehengea natjerali na tako ogroman napor i koja je svrha dvije vrste kamena, do danas je ostalo nepoznato.

 

ELEMENTI ASTRONOMIJE

Da bi mogli razjasniti jedan dio značenja i funkcije Stonehengea, prethodno ćemo navesti neke činjenice iz područja astronomije.

Uobičajena je predstava da Sunce uvijek izlazi na istoku i zalazi na zapadu. Međutim, to se događa samo dva puta u godini, u dane jesenjeg i proljetnog ekvinocija (21.9. i 21.3.). Ostale dane u godini mjesto na horizontu gdje Sunce izlazi i zalazi se pomiče. Početkom ljeta, 21.6. (ljetni solsticij), Sunce se ne diže na istoku nego na nekoj točci sjeveroistoka. Proticanjem ljeta Sunce se sve više pomiče ka jugu, da bi na dan jesenjeg ekvinocija izašlo točno na istoku. Odmicanjem jeseni Sunce pravi sve manji luk i pomiče se ka jugoistoku. U krajnji jugoistočni položaj dolazi 21.12. (zimski solsticij), kada počinje put natrag. Analogno tome, Sunce ne zalazi uvijek na zapadu. Promatran u odnosu na nebesku sferu (zamišljeni nebeski svod ili polulopta po kojoj se kreće Sunce) položaj Sunca se u odnosu na zamišljeni ekvator te sfere tijekom godine mijenja od +23,5 ljeti, do 23,5 zimi.

Kretanje Mjeseca se, zbog složene nebeske mehanike, umnogome razlikuje od kretanja Zemlje. Prije svega, vrijeme ponavljanja Mjesečevih pojava (mjesto izlaska, mjesečeve mijene i pomrčine) ne iznosi godinu dana, već se odvija u ciklusu od otprilike 18,61 godina. Za razliku od Sunca, Mjesec u okviru svog ciklusa ima četiri krajnje točke pri izlasku i četiri pri zalasku. Početkom ciklusa, iz krajnje točke, +29 stupnjeva, kreće se do druge krajnje točke, 29 stupnjeva, da bi se tijekom godine taj kut smanjivao i iznosio +19 i  19 stupnjeva. Osim ovih točaka, postoje još neke koje nisu lako uočljive kao krajnje točke, ali su vezane uz kalendar i posredno uz astrologiju. To su dani proljetnog i jesenskog ekvinocija, kad se Sunce nalazi na polovici svog polugodišnjeg puta, te mu je azimut O stupnjeva. Kako krajnje točke Mjeseca variraju, to i srednja točka tijekom ciklusa varira između + 5,15 stupnjeva i 5,15 stupnjeva. Iako s astronomskog gledišta te točke nisu uočljive, vidjet ćemo da one kao i pomrčine Mjeseca imaju svoje mjesto u značenjima Stonehengea.

 

ZNAČENJE STONEHENGEA

Promatrajući danas ono što je ostalo od Stonehengea, teško možemo uočiti neku pravilnost i sklad, a još manje otkriti dublju svrhu radi koje je izgrađen. Naš osjećaj da je smisleno samo ono što je očigledno skladno, u okvirima našeg osjećaja za proporciju, onemogućuje nas da u takvim djelima uočimo svrsishodnost. Pa ipak, ona je postojala.

Jedan od vanjskih i vidljivih elemenata pravilnosti Stonehengea je njegova povezanost s astronomskim pojavama na nebu. Ta površinska i u principa jednostavna značenja otkrivena su tek sredinom 20. stoljeća pomoću kompjutera. Godine 1964. britanski učenjak Gerald Hawkins je kroz 165 značajnih točaka Stonehengea provukao preko 220 pravaca i njihove koordinate ubacio u kompjuter da utvrdi azimute i nagibe točaka na koje pokazuju ti pravci. Od mnoštva pravaca iskristaliziralo se nekoliko koji su se učestalo pojavljivali: +/24, +729, +/19, +/5 i O stupnjeva. To su, kako smo naveli, nagibi važnih točaka u kretanju Sunca i Mjeseca.

Na slikama se mogu vidjeti neki od najvažnijih pravaca Stonehengea gdje je 14 važnih točaka iskorišteno za formiranje 24 pravca koji pokazuju na 15 od 18 važnih položaja Sunca i Mjeseca. Sveukupno, u Stonehengeu su upotrebljene 22 površinske točke da bi se dobila 23 smjera koji pokazuju na 15 od 18 važnih položaja Sunca i Mjeseca.

Osim ovih položaja, Stonehenge je služio za određivanje pomrčina Mjeseca. U svom ciklusu od 18,61 godine (tzv. metonička godina, po grčkom astronomu Metonu koji ju je među prvima uočio) pun Mjesec najbliži danu zimskog solsticija premješta se od maksimalnog sjevernog nagiba +29 stupnjeva nad kamenom D, do minimalnog sjevernog nagiba +19 stupnjeva nad kamenom F, i obratno. U skladu s tim, ljetni Mjesec (puni) kreće se poprečno na liniju pogleda kroz arkadu srednjeg trilita. Pokazalo se da su se pomrčine Mjeseca pouzdano događale one godine kada je pun Mjesec izlazio nad Petokamenom.

U godinama kad je izlazio nad kamenovima D ili F, pomrčine su se događale u jesen. Periodičnost ovih pojava odvijala se, kako smo rekli, u ciklusu od 18,61 godinu. Kako ciklus nije u okviru zaokruženog broja godina, javljaju se problemi s predviđanjem ovih pojava. Naime, zaokruživanje na bilo 18, bilo 19 godina vrlo brzo dovodi do drastičnih grešaka. I tome su graditelji vrlo elegantno doskočili.

Najmanji broj godina u kojem se puni Mjesec pojavljuje nad horizontom istog datuma u godini iznosi 56 godina (18+19+19). Taj broj upravo odgovara broju Obrijevih jama, čime je objašnjena njihova funkcija. Sličan problem se pojavljuje pri određivanju mjesečevih mijena jer jedna traje 29,53 dana. Najmanji cijeli broj dana je 59, koliko iznosi ukupan zbroj jama Y i Z.

Ovih nekoliko značenja Stonehengea, koji nam se otkrivaju u strukturi zdanja, pokazuju visok stupanj znanja i zapanjujuću jednostavnost i prefinjenost njihovih graditelja. No usprkos svemu tome, a zahvaljujući s jedne strane vremenu, koje je neminovno izbrisalo materijalne dokaze koji bi mogli potvrditi ili pobiti mitove, legende i teorije, a s druge strane negativnom selektivnom pristupu znanosti koja, od obilja činjenica, barata samo onima koje može (znanstveno) dokazati, dok ostale odbija ili zamišlja da ne postoje, danas imamo apsurdnu sliku Stonehengea i njegovih tvoraca.

S jedne strane je zdanje, koje je dio svojih tajni otkrilo tek pomoću kompjutera, a s druge strane inzistiranje na tome da su kameni tesani kamenim batovima, a jame kopane jelenjim rogovima. Petokamen, težak 35 tona, postavljen je u prvom pokušaju i bez ikakvih ravnanja njegove površine, kako bi mu visina odgovarala zadanim potrebama, a istovremeno se izričito odriče bilo kakva mogućnost drugačijeg prijenosa kamena, osim prostog navlačenja monolita uzetom po velškim brežuljcima.

 

S jedne strane je fantastično zdanje, a s druge masa neukog naroda. Smatra se da ih je u vrijeme pretpostavljene izgradnje bilo 300.000 na cijelim Britanskim otocima, od kojih je najviše njih 1000 moglo imati neka znanja o građevinarstvu. Neki autori napominju da se tako skladno i komplicirano zdanje nije moglo izgraditi jednostavnim nadograđivanjem i dodavanjem elemenata. Svi elementi pokazuju takvo uklapanje i svrsishodnost koju je nemoguće prevesti bez poznavanja matematike, geodezije, astronomije i bez pažljivog planiranja. Tek se iz zraka može uočiti pravilnost koja se sa zemlje ne primjećuje.

 

Pa ipak, bez obzira na svu složenost zdanja, postoji jednostavan (i vrlo vjerojatno primijenjen) način konstrukcije Stonehengea. Uočio ga je izvjesni Terješin, istraživač amater. Osnovu cjelokupne konstrukcije čini tzv. mjesečev kut koji tvore krajnji azimuti Mjeseca dan prije i dan poslije ravnodnevnice na širini Stonehengea (sl.3). Taj kut dijeli kružnicu na 22 dijela, a stranica tog 22-kuta sadržana je 7 puta u radijusu opisane kružnice. Tako je jednostavno, geometrijski i aritmetički, definiran broj PI kao 22/7. Udvostručeni kut tvori jedanaesterokut, osnovni element Stonehengea. U njega se može upisati pentagram kakav se vidi na slici. Kružnice upisane iz centra, koje tangiraju neku od stranica, ili prolaze kroz neki od vrhova, potpuno se poklapaju sa stvarnim elementima građevine.

 

Preciznost postavljanja orijentira također je zadivljujuća. Arhitektonski elementi postavljeni su tako da pravci za Sunce odstupaju do 0,8 stupnjeva i Mjesec do 1,5 stupnjeva. Treba napomenuti da je prostim okom vidljiva greška na horizontu od 5 stupnjeva, te da su to greške mjerene danas, kad su monoliti dosta oštećeni i mnogi nisu na svom originalnom mjestu.

 

Položaj Stonehengea također je jedinstven. Na Zemlji postoje samo dvije točke u kojima su azimuti Sunca i Mjeseca okomiti jedan na drugog. Jedna točka se nalazi u Ognjenoj zemlji, a druga na 51 stupanj 17 minuta, na geografskoj širini Stonehengea.

 

Interesantne su i mjere kojima su se služili graditelji. Uspoređivanjem građevina megalitske Europe utvrđeno je postojanje tzv. "druidskog" lakta, dužine 86 cm. Zanimljivo je da se dijeljenjem te veličine sa zlatnim rezom (1,618) dobija vrijednost egipatskog lakta, što može značiti da obje mjere vode porijeklo iz nekog zajedničkog izvora, ili da je bar postojala veza između ovih dviju kultura.

 

ZAKLJUČAK

 

Sve dosad rečeno o Stonehengeu samo je gruba skica koja otkriva savršen sklad, naoko bez dubljeg značenja. Mnoge činjenice su još uvijek nerazjašnjene: način gradnje, svrha, pa i razlog zbog kojeg su korištene dvije vrste kamena. Očito, imalo je određeno značenje što su umjesto korištenja sarsena odlazili po 350 km udaljeni plavi kamen. Napominjemo da je u svakoj jami Y i Z kruga pronađen po odlomak plavog kamena.

 

Treba na kraju još jednom naglasiti da je apsurdna teorija o tzv. "divljacima kamenog doba" kao graditeljima Stonehengea. Izgradnja ovakvog zdanja zahtijeva visoki nivo znanja iz astronomije s dobrim poznavanjem matematike, geodezije, arhitekture. Tajne koje nam je moderna znanost otkrila o Stonehengeu samo su površina dublje svrhe koja u njemu postoji. Jedan inteligentan narod, koji ga je jedino i mogao izgraditi, nije dovlačio tisuće tona kamenja da bi obilježio izlazak Sunca i Mjeseca, jer za to postoje mnogo jednostavniji načini. Napomenimo još i to da je Stonehenge samo organski dio kompleksa megalitskih zdanja jugoistočne Britanije i dijela Francuske.

U Stonehengeu se ponavlja isti princip koji je oživotvoren u svim hramovima i zdanjima starog svijeta: napraviti savršeno skladno djelo kao odraz savršenstva Neba, kao mjesto gdje se mogu sresti čovjek i Bog. Tek će drugačiji kriteriji vrednovanja povijesti i ljudskog duha omogućiti razotkrivanje svih istinskih značenja Stonehengea.

 

Branislav Vukajlović

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 1

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Arhitektura/Detail.aspx?Sifra=21205240622