Zauvijek će mi u sjećanju ostati djetinjstvo koje sam proveo s obitelji. Tim se riječima od svojih najmilijih oprostio Vladimir Hamzić, koji je jedini u kući preživio nakon što je njegov otac Zlatko prije desetak dana odlučio pobiti obitelj i na kraju sebe. Razlog da se ugledni Vinkovčanin odluči na ovakvo što u potpunosti vjerojatno nikada neće biti doznat, obzirom da je znan bio samo njemu. Tek postoje pretpostavke da je sudska odluka da ide u zatvor na godinu i dva mjeseca bila okidač za ovo suludo (ne)djelo. Ono što se zna: troje članova obitelji Hamzić, Zlatko, supruga Marija i sin Zdenko, više nisu među živima. Bio je to tek nastavak eskalacije nasilja ovog proljeća, koji se najviše oslikava ubojstvima i zajedničkim samoubojstvima. Nije da toga nije bilo prije, ali već više od desetljeća teško je naći primjer da se u ovako kratkom razdoblju dogodilo toliko toga.
    Zanimljivo je kako se ova pojava ne zamjećuje samo u Hrvatskoj, već nam se i najbliži susjedi čudom čude zbog sličnih fenomena kod njih.
   

Ravnateljica Instituta za kriminalistička i sociološka istraživanja Leposava Kron tako je ustvrdila da pretjerano medijsko analiziranje i interpretiranje može biti »emotivni okidač« emotivno nestabilnim osobama.
    – Veliko medijsko zanimanje za ovakve slučajeve je neizbježno. Problem je kada dođe i do nepravilnih interpretacija i do laičkih objašnjenja. Povlačiti analogije s Romeom i Julijom je recimo krivo, ljudi kao da zaboravljaju da u toj tragediji nigdje uopće nije bilo ubojstva, kazala je Kron za DW. Dio odgovornosti medija pronašao je i jedan od najpoznatijih srpskih sociologa Ratko Božović, koji smatra da je na ovim prostorima život obezvrijeđen.
    – Dio krivice za to snose i mediji, jer ono što bi se trebalo pročitati s ljudskom osjetljivošću, pretvara se u najobičniji spektakl. Smatram da su mediji favorizirali forme destruktivnog ponašanja ili sadomazohizam kao životni stil, kritizirao je Božović medije. No, napomenuo je kako su ubojstva i samoubojstva produkt žestoke osobne i kolektivne frustracije, a mediji tu služe tek kao okidač, svojevrsno pomoćno sredstvo da se emotivno nespremniji odluče na ovakva djela.

preuzeto iz novog lista -> http://www.novilist.hr/

lp, boro

http://budan.blog.hr/

-----------------

PROF. DR. SC. JASMINKA ZLOKOVIĆ, PROČELNICA ODSJEKA ZA PEDAGOGIJU FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI – O STANJU DANAŠNJIH OBITELJI

mnoga djeca i roditelji nisu se zagrlili godinama

Vrlo pojednostavljeno rečeno, s obzirom na komunikaciju i obiteljsko zajedništvo, više dnevnog vremena provodimo s kućnim ljubimcima ili na virtualnim društvenim mrežama nego s vlastitom djecom. Velik broj roditelja i djece provode zajednički 15 do 30 minuta dnevno, a rijetki do jedan sat. Je li realno očekivati da se u tom vremenu izgrade međusobni odnosi povjerenja roditelja i djeteta, emocionalne topline, međusobne potpore, empatije? Djeca su zadovoljna ovakvom situacijom. Logično. Nitko ih ništa ne pita, nitko ih ni u čemu ne sputava razgovarala mirjana grce

Virtualni svijet, virtualna obitelj, partner, dijete, kućni ljubimac, vrt, izlet, fast food obitelj, »pakleni ples«... – sve su to ključni pojmovi izlaganja koje je nedavno u povodu Dana obitelji u Rijeci održala prof. dr. sc. Jasminka Zloković, pročelnica Odsjeka za pedagogiju riječkog Filozofskog fakulteta. Predavanje je detektiralo, analiziralo i upozorilo na mnogo toga što bi nas kao društvo, radi dobra svih nas, moralo istinski brinuti. Na tom tragu razgovaramo s dr. Zloković.     – Suvremeni je svijet između mnogih znanstvenih i tehnoloških dostignuća poput paukove mreže isprepleten virtualnošću. Pomoću suvremene tehnologije stvara se mogućnost privida – da jašemo dinosaura, vozimo brze automobile, upravljamo zrakoplovom, iako za taj složeni posao nemamo ni dana obrazovanja. Radimo virtualne frizure, imamo virtualni posao, virtualnog kućnog ljubimca... Neki uživaju u virtualnom seksu, drugi pak u virtualnom učenju. Poznate su nam virtualne operacije, obdukcije... Uspostavljamo virtualna prijateljstva. Samo na nekim društvenim mrežama – Virtual second life - Lind lab ili Active Worlds – gotovo danonoćno virtualni život živi oko 20 milijuna ljudi svih dobnih skupina. Ne radi se o tomu da se pronađe neko skriveno blago ili oslobodi princezu. »Second life« želi stvoriti virtualnu stvarnost u kojoj je sve, osim nekih malih ali bitnih detalja, kao u pravom životu. Potiče se čak sklapanje virtualnih brakova, rađanje virtualne djece. Jedan od mnogih slučajeva završio je razvodom »zemaljskog« braka jer se otkrilo da je suprug već dvije godine virtualno oženjen drugom ženom i da ima virtualnu djecu, dok je svoju »zemaljsku« obitelj posve zanemario.     stvaranje privida – smisao života Povremeno, koji sat provesti u virtualnom svijetu i na društvenoj mreži, kažete, nije problem, no...     – No zabrinjavajuće je to što je virtualnost i »stvaranje privida« postalo naša ne samo svakodnevica, nego smisao života. Idemo tako daleko da sve više živimo u »virtualnoj obitelji« ili »fast-food« obitelji – brzih, površnih, nejasnih i nedorečenih, prividno bliskih, a u stvari formalnih, hladnih i nezdravih odnosa. Mnoga djeca i roditelji nisu se stvarno zagrlili godinama. Pišu jedni drugima SMS poruke ili mailove iz jedne sobe u drugu. Mogu i sjediti jedni pored drugih na istom kauču, ali ne žive jedni s drugima. Više ne razgovaraju, ne znaju ni o čemu bi razgovarali. Tražiti »krivca« u »suvremenom« svijetu ili iznalaziti stereotipe i loše izgovore »nemam vremena, prezaposlen sam« – to nisu prihvatljivi argumenti. Priznajmo sebi: bježimo li mi to od vlastite djece, »odričemo« li ih se ili čak ponekad i »bojimo«? Bojimo li se suočiti s njihovim Pozzz... pus... kis...? ...zzz         Obratite pozornost – ukoliko roditelji i djeca komuniciraju kako to čine. Njima je postalo dovoljno nekoliko fraza, desetak izraza i nešto malo znakova: pozzz (pozdrav), pus...kis (poljubac), ? (što si time mislio?), ...zzzz (zdravo), V. M. (voli mama), V. T. (voli tata), nesikiriki (što bi valjda trebalo značiti: ne brini se), OK...      Pakleni ples s djecom         – Na »pakleni ples« kao sintagmu za golem broj djece koja su u riziku i izložena opasnostima u obitelji i izvan nje upozoravam od 1996. godine. Dugo je to vrijeme, ali ne mogu iskazati zadovoljstvo učinjenim na socijalnoj razini. Nije li pakleni ples ako imamo 260.000 registriranih teških ovisnika o alkoholu svih dobnih skupina, 26.000 ovisnika o teškim drogama, ako je svako treće do četvrto dijete izloženo nekom obliku nasilja u obitelji, školi, na ulici...? Imamo 50.000 djece s poremećajima prehrane anoreksije i bulimije. Maloljetnice od 13 i 14 godina postaju majke – 2005. godine kod nas je bilo 1.860 poroda u dobi od 14 do 19 godina. Srednjoškolke se natječu koja će ostati trudna. Među mlađom djecom postaje popularna »hook up kultura«, u jednom danu imati spolne odnose sa što više nepoznatih partnera; postoji i »bringe drinking«... Ne potičemo li pakleni ples s djecom ako donosimo nacionalne strategije koje se ne provode? Ako »rješavanje« problema ovisništva i nadalje držimo na razini udruga? Tko se na razini države bavi problemima obitelji ovisnika ili djecom čiji su roditelji ovisnici? Zatvaramo im sva vrata. Znam da nije popularno sve ovo što govorim, ali neka odgovori netko ako misli da nisam u pravu. Rado ću se ispričati. pitanjima, potrebama, problemima? Naravno, valja govoriti i o onim drukčijim obiteljima, o roditeljima koji ulažu silno vrijeme, energiju i trud da svoju djecu odgoje u zdrave, sretne i stabilne ljude koji će se znati brinuti o sebi i drugima. Ti roditelji uvijek nalaze u sebi nove snage, dok je ona prva skupina roditelja doista u problemima i socijalna okolina bi im morala pomoći.     Radili ste i znanstveno istraživanje o odnosima u obitelji.     – Istraživanje sam provodila uz potporu Ministarstva znanosti primjenjujući neke svjetski relevantne instrumente kojima se ispituje kvaliteta obiteljskog života. Dobiveni su vrijedni i zanimljivi, ali i zabrinjavajući rezultati koji upućuju na zaključke o niskoj razini kohezije i komunikacije u obitelji. Vrlo pojednostavljeno rečeno, s obzirom na komunikaciju i obiteljsko zajedništvo, više dnevnog vremena provodimo s kućnim ljubimcima ili na virtualnim društvenim mrežama nego s vlastitom djecom. Velik broj roditelja i djece provede zajednički 15 do 30 minuta dnevno, a rijetki do jedan sat. Je li realno očekivati da se u tom vremenu izgrade međusobni odnosi povjerenja roditelja i djeteta, emocionalne topline, međusobne potpore, empatije? Rezultati koje smo dobili govore i to da su djeca zadovoljna ovakvom situacijom. Logično. Nitko ih ništa ne pita, nitko ih ni u čemu ne sputava. I to u najosjetljivijem životnom razdoblju adolescencije kada su najranjiviji i podložni mnogim vanjskim utjecajima, pa tako i onim rizičnim. Prema djeci se ne pokazuje iskrena zainteresiranost niti im se daje, u obitelji i školi, na primjeren način do znanja da su vrijedni našeg truda i vremena.     funkcija obitelji nije nestala Kažete da su mnogi roditelji odgoj svoje djece prepustili institucijama, često i nepoznatim ljudima.     – Da, a čine to zbog snažnih socijalnih pritisaka kojima su svakodnevno izloženi na poslu, zbog egzistencijalnih problema ili zato što ne znaju što bi uopće mogli poduzeti da se stanje promijeni. Istovremeno, izvanjski svijet im plasira tezu kako »obitelj više nije in«, kako »obitelj neminovno propada« ili pak kako su roditelji »posljednje osobe na svijetu« koje mogu odgovoriti na potrebe svoje »postmoderne djece«. Unatoč mnogim promjenama koje su se dogodile, do danas nije pronađen općeprihvaćeni supstitut za obitelji. K tome, ni jedna temeljna funkcija obitelji »iz prošlosti« nije nestala. Promijenili su se neminovno samo »alati«, načini na koje ostvarujemo svoju roditeljsku »ulogu«. Neki roditelji ne znaju se koristiti tim »alatima« ili misle da su im oni »stari« i dalje dobri. Kao što prihvaćamo novosti i promjene na drugim aspektima života, neminovno je prihvatiti i te »nove alate« koje roditeljima možemo ponuditi. Jednostavno, govorimo o roditeljskim kompetencijama koje je neminovno podizati na višu razinu. I tu roditeljima valja profesionalno pomoći.     privid »kako se nešto radi« Iako obitelj smatra svojim temeljem, društvo – kako vidimo kod nas u Hrvatskoj – zapravo marginalizira obitelj. Obiteljski je život potpuno podređen potrebama gospodarstva, kapitala, zarađivanja: obitelj ne diktira ništa, poslovni svijet gotovo sve.     – Obitelj se marginalizira na različite načine i ne čine to samo vješti manipulatori lako realizirajući svoje interese koristeći djecu, bez obzira na štetu koju im nanose. Čine to često i naši političari nudeći roditeljima i djeci lažnu nadu. U predizborno vrijeme kunu se kako će učiniti sve da pomognu obiteljima, djeci i mladima. A nakon toga? Doista mi nije poznato da je itko od njih učinio promjenu koja bi bila trajnija i pozitivno zapažena. Povremene i prigodne aktivnosti koje se provode služe uglavnom da se stvori privid »kako se nešto radi«. K tome, rado govorimo o projektima zdravih gradova, gradova prijatelja djece, projektima prevencije nasilja, prevencije asocijalnih i rizičnih ponašanja djece... Ali roditelji i njihove stvarne potrebe i problemi djece i dalje ostaju na margini.     Ima načina da društvo vrednuje obitelj kao svoj istinski temelj. Ali ima li volje? Na ovo pitanje trebaju odgovoriti neki drugi ljudi koji se kunu u »svetost obitelji«, a ne čine ništa ozbiljno da bi svoje proklamacije i opravdali. Sva društva koja su ignorirala činjenice o važnosti zdrave i sretne obitelji, djece i mladih kao »dragocjenih resursa«, a ne »nepotrebnog troška«, nisu postigla svoj glavni cilj – razvoj. Treba naći sporazumni »jezik« koji će pomoći da postanemo obostrano senzibilni, da razumijemo roditelje i mlade, ali i da zajednički iznađemo »koncepciju« u kojoj će mladost i razvoj biti obostrano međugeneracijsko obogaćivanje.

----------------------

oba teksta su preuzeta iz novog lista -> http://www.novilist.hr/

lp, boro

http://budan.blog.hr/