''Duhovnost je stanje svijesti u kojem se čovjek predaje razvoju vlastitog duha, kroz vjersku posvećenost Bogu.
Sama riječ ima korijen u latinskom, spiritus, udah, disanje, duh.
Pojam duhovnosti usko se vezuje uz religiju, no on može označavati i duševno stanje u kojemu čovjek svoju pozornost okreće prema onome što se ne nalazi u njegovoj neposrednoj okolini. Primjerice, proučavanje povijesti ili pisanje poezije, su neki od nevjerskih oblika duhovnosti.
Biti duhovna osoba, znači stavljati vječno, metafizičko, i nematerijalno ispred prolaznog, svjetovnog i stvarnog.
Duhovnost se provodi molitvom, meditacijom i moralnim življenjem.
Kao zajednički nazivnik, duhovnost obuhvaća sve ljudske djelatnosti koje su usmjerene prema nematerijalnom duhovnom području (najčešće vjerske naravi), premda može obuhvaćati i umjetničko stvaralačko djelovanje.
Elemenat duhovnog/spiritualnog, kao osnovni element svojevrsnih filozofskoh nazora, izvor i prapočelo svih stvari nalazi u transcedentnom, vrhunaravnom.
Najviše je prisutan u filozofskom pravcu idealizma, te srodnim duhovnim pokretima, koji nadnaravnu stvarnost uzimaju kao svoju glavnu ishodišnu točku.''
izvor: Wikipedia
****
''Duhovnost ne može biti religija jer ne predstavlja put vjere, već put unutrašnjeg iskustva, koji treba da nas dovede do vrhovnog ili neiskustvenog iskustva tj. prosvjetljenja.
Duhovnost je istraživanje duha ili izvančulne stvarnosti, nikako vjerovanje u izvančulnu stvarnost.
Buda je svoj put do prosvjetljenja nazvao darmom. Ali pošto njegov put nije jedini, svi putevi istraživanja duha se mogu nazvati jednim zajedničkim imenom – duhovnost.
Da bismo bili duhovni nije potrebno da slijedimo bilo čiji put.
Naprotiv, prava duhovnost zahtijeva od nas da budemo individualci.
I zato, tek kada slijedimo svoj vlastiti put unutrašnjeg istraživanja, nalazimo se na duhovnom putu.
“Čovjek je sam na putu, od početka do kraja, i sa učiteljem i bez njega” – Učitelj Sah''
izvor: http://www.mudremisli.com/2012/11/duhovnost/
****
Reinkarnacija – temelj duhovnosti
Pojam reinkarnacije provlači se od samog postanka čovjeka; neodvojiva je od njega. Kroz povijest različito je i tumačena, najčešće ovisno o potrebama visokog svećenstva ili politike koja je provođena kako bi se zaštitili interesi vladajuće elite. U negiranju reinkarnacije kao temeljnog pojma duhovnosti išlo se tako daleko da su uništavane kompletne knjižnice kao, na primjer, aleksandrijska, jedna od prvih, a ujedno najveća i najbogatija starim spisima.
Starogrčka tradicija
Filozofi u staroj Grčkoj izučavali su stare tekstove u aleksandrijskoj knjižnici, a imali su doticaj i s učenjem Veda. Njihove filozofske škole počivaju na temeljima i učenjima starog Egipta i Indije, pa tako preuzimaju i temeljne postavke iz matematike, astronomije, filozofije, što je Europa prihvatila kao njihovo izvorno, a zapravo je preuzeto, čak i nepotpuno, iz starih tekstova. Platonova misao da je savršeni svijet nesavršena kopija Univerzuma, govori da nismo sami i jedini, nego jedan nesavršeni dio Univerzuma.
Plotin, koji je nepravedno zapostavljen, govori o Umu kao dijelu Trojstva koje sačinjavaju još Božansko i Dobro, što predstavlja Stvoritelja. Nadalje, kaže da smo, kao ljudi, sputani osjećajima razočaranja koji proizlaze isključivo iz tijela i njegovih strasti. Dokle god je Um zatočen u takvome materijalnom tijelu, nužno je podvrgnut zlu i patnji. Tako tijelo postaje grobnicom uma. No svijet je mnogo veća grobnica, a budući da Um žarko želi pobjeći iz tog zatočeništva, što mu ne uspijeva, napetost je neizbježna posljedica. Ta napetost između postojanja uma u materijalnom svijetu i njegove žudnje za vječnim nalik je čovjeku uronjenom u blato od glave do pete, čime je njegova izvorna ljepota narušena ružnoćom. Da bi ponovno postao lijep, čovjek se mora pročistiti postupnim uzdizanjem svoga uma, od niže razine na koju je njegov um sišao, do više razine – ostvarenja svoje duhovne sudbine. Sve proizlazi iz Stvoritelja i želi mu se vratiti. O reinkarnaciji govorio je i Sokrat, koji je bio prisiljen izvršiti samoubojstvo, ali se svog učenja nije htio odreći. Rekao je da mudraca ne mogu ubiti.
Židovska tradicija
U židovskoj tradiciji također se govori o reinkarnaciji. Tako Rabin Gershom kaže: „Mnogi nisu ni svjesni da židovski misticizam sadrži i učenja o reinkarnaciji. Hebrejska riječ za to je gilgal, a ima isti korijen kao i riječ, krug’, što znači da ima neke veze s ciklusima. Lingvistički gledano, nalik je ideji kotača karme. Ovo učenje u nekim razdobljima ljudske povijesti predstavljalo je glavnu struju; na primjer, u srednjem vijeku, rekao bih, mora da su većina Židova (Sefardi), u Sjevernoj Africi, Iranu, Iraku, vjerovali u reinkarnaciju. Hasidi, istočnoeuropski Židovi – mističari, a to je i moje podrijetlo, također vjeruju u reinkarnaciju. Znači, židovska učenja o reinkarnaciji postoje, no većina ljudi toga nije svjesna.“
Kršćanska tradicija
Rano kršćanstvo također priznaje reinkarnaciju. Ističu se Origenova učenja, posebno onaj dio koji se odnosi na predegzistenciju duša, što razotkriva doktrinu o reinkarnaciji. Novi zavjet putem različitih fraza govori o reinkarnaciji. Tako je Ivan Krstitelj prepoznat kao inkarnacija Ilije. U Iv.ev. 9, 1-12 se kaže: „Prolazeći, ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: “Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?” Odgovori Isus: “Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituje djela Božja.” Kod učenika se nameće pitanje: Kako protumačiti, zlo u neke osobe koju to zlo pogađa od njezina rođenja? Pretpostavka nazočna u svijesti učenika neosporan je aksiom da je zlo posljedica grijeha. Isus ne odgovara niječući ovo načelo. Na drugome mjestu, također u Iv. ev., potvrđuje da to načelo vrijedi kada izliječenog uzetoga opominje ovim riječima: „Ne griješi više, da te što gore ne snađe!“ Zohar također govori o dušama koje su podvrgnute transmigraciji.
Kršćanstvo koje se poziva na Isusovo učenje zaboravlja Isusove riječi: „Ali vam kažem da je Ilija već došao, samo ga oni ne poznaše… Tad učenici razumješe da im govori o Ivanu Krstitelju.“ (Evanđelje po Mateju 17:12-13) Ovdje su jasne Isusove riječi; prorok Ilija bio je duša u tijelu. Kada je tijelo umrlo, duša je uzašla na nebo i vratila se na Zemlju zbog daljnjih inkarnacija te se rodio u novom tijelu kao Ivan Krstitelj. Nadalje, u Otkrivenju (3:12) piše: „Pobjednika ću učiniti stupom u hramu moga Boga odakle sigurno više neće izaći.“ Onaj tko prevlada tjelesne žudnje, postat će stalna duša (stup) u palači Božje prisutnosti i više se neće morati vraćati na Zemlju zbog težnje svjetovnim ispunjenjima.“ U Otkrivenju (2.7.) piše: „Pobjedniku ću dati da jede sa stola života koji se nalazi u Božjem raju. Onaj tko prevlada tjelesne žudnje, neće se morati vratiti na Zemlju kako bi kušao gorko-slatke plodove zemaljskog života, već će uživati u Božjem carstvu ubirući sa stabla života.“ U Starom zavjetu u Knjizi propovjednika kaže se: „Prije nego se prekine uže srebrno, čaša se zlatna razbije i raspe se vjedro na izvoru i slomi se točak na studencu, (12.6.) „I vrati se prah u zemlju, kako je bio, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao.“ (12.7.) Ovdje se nedvosmisleno kaže da se duh vraća Bogu, neuništiv je. Tijelo bez duha je samo „razbijena čaša“, samo elementi koji bez Božjeg daha nemaju sposobnost života o kojem govorimo.
Jenine Miller u svom članku Reinkarnacija i karma u Bibliji kaže: „U Novom zavjetu, u Evanđelje po Mateju (1:13-14, 16:13), Isus pita svoje učenike: „Tko ljudi govori da sam ja, Sin Čovječji?“ a oni odgovaraju: „Jedni govore da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, a treći da si Jeremija ili koji od proroka.“ (Mat 16:14). Kako je moguće da su smatrali da je Isus netko od njih ako ne u jednom od prijašnjih života? Ilija i Jeremija živjeli su stoljećima prije Isusa. Ivan Krstitelj je Isusov suvremenik koji je pogubljen za Isusova života, pa se ne može govoriti o reinkarnaciji, ali se čini da su neki ljudi smatrali da je duh Ivana Krstitelja mogao nadahnjivati Isusa. To što su ljudi govorili na taj način očito ukazuje na to da je princip reinkarnacije bio prihvaćen kao gotova činjenica. Isto tako, to što Isus postavlja takva pitanja pokazuje da je svjestan učenja (o reinkarnaciji, op.p.) i da se slaže s njime.
Sam Isus za Ivana Krstitelja kaže: „Jer svi su proroci i zakoni proricali do Ivana. On je, ako ćete pravo, Ilija koji ima doći. Tko ima uši neka čuje (Mat 11:13-14). Prema riječima samoga Isusa, Ilija se vratio na Zemlju kao Ivan Krstitelj. To je ponovljeno i potvrđeno u evanđelju po Mateju (17:12): „Ali kažem vam da je Ilija već došao, samo ga oni ne poznaše, nego postupiše s njim kako im se prohtije. Tako će i Sin Čovječji morati od njih mnogo trpjeti. 13. Tada razumješe učenici da im govori o Ivanu Krstitelju“ Navod (Ivan, 9:2:3): „Tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, da se slijep rodio?“ Kako čovjek može zgriješiti prije rođenja? Osim ako grijeh nije počinjen u drugom životu. Apostoli ne pitaju koja je vrsta grijeha rezultirala sljepoćom, nego tko je zgriješio, uzimajući kao gotovu činjenicu da sam grijeh može prouzročiti teške posljedice. Nadalje, grijeh je mogao počiniti ili čovjek, u svome prošlom životu, ili njegovi roditelji. To podrazumijeva da se grijesi roditelja očituju na djeci, što je biblijsko učenje, ali i da postoji duša i stoga ispašta za prijestupe iz prijašnjih života.
Isus ne priječi apostolima da mu postavljaju takva pitanja. Da je to učenje njemu strano, upozorio bi ih da ne govore besmislice. On jednostavno zauzima drugačiji stav. Njegov odgovor „nije sagriješio ni on ni roditelji njegovi, nego je rođen slijep da bi se na njemu očitovala Božja djela“ (Ivan 9:3) implicira da učenje o karmi (a stoga i učenje o reinkarnaciji koje iz njega proizlazi) nije uvijek pravilno shvaćeno i da ljudi nisu nužno uvijek odgovorni za nesreće koje ih zadese. Riječ „da bi se očitovala Božja djela“ mogli bismo površno protumačiti kao nešto što se odnosi na Isusove iscjeliteljske sposobnosti; kako bi se pokazalo da on, kao Božje utjelovljenje, može iscijeliti sve, pa čak i urođenu sljepoću. Međutim, sklon sam mišljenju da njegov odgovor ima više dubljih značenja, od kojih bi jedno moglo biti i to da čovjekova sljepoća (ako govorimo doslovno o fizičkoj sljepoći) nije bila prouzročena grijehom nego namjernim izborom duše, kako bi došlo do određenog odlučujućeg iskustva neophodnog za njegov razvoj. Iz tog iskustva duša bi se pobjednički uzdignula kroz savršenu vjeru i pouzdanje u Krista – pod tim možemo misliti na vanjskoga Isusa Krista ili pak na unutrašnje božanstvo na koje je sv. Pavao mislio kada je rekao: „Dječice moja, koju ponovo s mukom rađam dok se Krist ne oblikuje u vama.“ (Galićani, 4:19).
Ovdje se već govori o pronalaženju Boga u sebi, ili po vedskom učenju Paramatme. Postoje cijeli pokreti koji svoje učenje zasnivaju na pronalaženju Isusa u sebi. Ovu je teoriju zagovarao i ezoteričar R. Steiner. Evanđelje (Ivan 3:7) također direktno govori o reinkarnaciji. Primjedba Isusova Nikodemu: „Moraš se ponovno roditi.“ Vezano za biblijska tumačenja, u jednom od svojih komentara i Lobsang Rampa, istaknuti pripadnik tibetanskog budizma, u svojoj knjizi Treće oko kaže: „Kada naiđe smrt, vrpca koja povezuje duh i tijelo (srebrena vrpca iz kršćanske Biblije) istanjuje se, zatim se kida: duh lebdi i odlazi. To je onda smrt, ali isto tako i rođenje u nekom drugom životu, jer ta je vrpca nalik na pupčanu koja se presijeca da bi novorođenče moglo početi vlastiti život. Ta svjetlost, vidljiva također za one koji imaju moć dvostrukog viđenja, u Bibliji se naziva Zlatnom Zdjelom. Spominje se u izrazu: ,Kako se Srebrna vrpca prekida, također se Zlatna Zdjela razbija’.“ Nadalje, kaže: „Prema budističkom učenju, sve životinje, ustvari svako stvorenje, imaju dušu i u svakom novom životu na Zemlji penju se za jednu stepenicu. Pomislio sam na Kotač života i pomislio sam na zapovijedi iz naših svetih knjiga: ,Neka onaj tko ima moć bude plemenit prema onima koji ga preklinju. Neka promisli nad dugim životnim putovima. Jer bogatstva se vrte kao kotač na kolima; danas su tvoja, sutra će pripadati nekom drugom. Tko je danas prosjak, sutra će biti knez, a knez će možda postati prosjak.’“
U Starom zavjetu u Knjizi propovjednika govori se i o kotaču vremena (Kala-čakra u vedskoj terminologiji): „Što je bilo to je sada, i što će biti to je već bilo; jer Bog povraća što je prošlo.“ (2.15.) „Sve ide na jedno mjesto; sve je od praha i vraća se u prah.“ (3.20.) Za razliku tijela i duše kaže se: „Sav je trud čovječji za usta njegova, ali se ne može zasititi duša njegova.“ (6.7.) „Bolje je vidjeti očima nego li željeti; i to je taština i muka duhu.“ (9.7.) Ovdje je već naznačena i želja kao uzrok patnje duše. Sve je ovo grubo zanemareno i 553. godine anatemom ukinuto. Elaine Pageles u svojoj knjizi Gnostička evanđelja navodi Pavlove riječi: „Ovo ću vam reći braćo: tijelo i krv ne mogu naslijediti kraljevstvo Božje, niti može uništivo (misli se na smrtno tijelo) naslijediti neuništivo.“ Nadalje, Elaine kaže da gnostici priznaju da njihovi spisi nemaju druge potpore do intuicije. Zaključuje da je tjelesno uskrsnuće uzeto kao najbolje zbog ljudskog prokletstva za materijalnim, kojeg se ne bi odrekli ni poslije smrti.
Reinkarnacija kao doktrina izučavala se među katarima, alkemičarima, hermetičkim filozofima, rosikruzijancima, kršćanskim kabalistima i sličnima. Justinijan i njegova žena, opsjednuta moći, bivša prostitutka Teodora (dala je poubijati sve koji su znali za tu njezinu prošlost), vjerovali su da im je Bog dao Bizantsko carstvo i Rim. Zajedno su stvorili dogmu i pretvorili je u zakon pridodavši tome svećeničke dokaze kao puku formalnost. Postavljaju 553. g. Pelagiju za novog biskupa, Papu hapse, budući da nema nijedno njegovo odobrenje o proglašenju petnaestak anatema protiv Origena koji govori o palim anđelima koji su postali demoni. Njihovo je učenje da netjelesni duh postupno poprima fizičko tijelo. Prvo će staviti na sebe eterično tijelo, zatim tijelo zraka, a nakon toga, što se više približava Zemlji, preuzet će još jedno grublje, i na kraju će biti obavijen ljudskim tijelom. Teorija po kojoj bi sama Teodora morala snositi posljedice za svoja nedjela nije se uklapala u ovozemaljsku moć koju su imali. Lakše je bilo dekretom ukinuti zakon karme, na što se nadovezao cijeli kršćanski nauk s iskupljenjem grijehova, u krajnjem slučaju i negirati Gospodina i davati moć svećenstvu.
Veliki mogulski kralj Akbar (16. st.), koji je vladao Indijom, dao je ugravirati riječi na kameni slavoluk koje je navodno izgovorio Isus, ali svakako potječu iz učenja starih kršćana: „Život je kao most, ne gradi kuću na njemu.“ Ovdje je rečeno da suština živog bića nije ovozemaljski život, niti bi trebala postojati vezanost za njega. Ovu duboku istinu prepoznao je muslimanski kralj koji je prihvaćao i indijska učenja Veda.
Reinkarnacija se izučavala tajno, a o njoj se govorilo u alegorijama, kao na primjer Erazmo Roterdamski u svojoj knjizi Pohvala ludosti (oko 1500. godine) gdje o životu govori kao o kazalištu u kojem su glumci maskirani. Nadalje, kaže: „Ukloniti ovu iluziju znači upropastiti cijelu predstavu. Upravo je ta varka srž koja privlači pažnju gledatelja. I što je sav ljudski život drugo nego neki kazališni komad u kojem ljudi prekriveni maskama jedni pred drugima nastupaju i izvode svoje uloge, dok ih redatelj ne odvede sa scene? A taj pak često jednom te istom glumcu zapovijeda nastupiti u različitoj odjeći, pa onaj koji je prije bio grimizni kralj sad postaje jadni odrpani rob. Sve je prividno; ni ovaj komad ne izvodi se drugačije.“ Ovdje se na jasan način aludira na reinkarnaciju i zakon karme.
Antropozofija, teozofija, Tibet
Krajem 19. st. Rudolf Steiner, osnivač antropozofske skupine koja se bavi ezoterijskim učenjem, a koje počiva na učenju iz Veda, ne odriče se uloge Isusa koji ovdje po njihovom vjerovanju ima puno značajniju ulogu, može se reći transcendentalnu u odnosu na kršćanski nauk gdje je Njegova uloga pojednostavljena, materijalizirana. Što je i za očekivati, ne odriče se reinkarnacije te kaže da onaj tko svoj život ograniči tek na zbroj pukih fizičkih procesa u materijalnom svijetu, bez svijesti o postojanju duhovnog svijeta, svom životu oduzima smisao, a sebi mogućnost da kroz ponovljene zemaljske živote postaje sve savršenije ljudsko biće na putu ka trajnom postojanju u duhovnom svijetu. Za suvremenog čovjeka kaže kako postaje sve svjesniji da osim fizičke postoje i više, nadnaravne razine postojanja, osjeća da u njemu postoji božanska jezgra koja nakon smrti, kad fizičko tijelo biva prepušteno prirodnim zakonima razgradnje, i dalje traje u duhovnom svijetu te ga vodi u novo utjelovljenje.
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća djeluje i Helena P. Blavatsky, osnivačica teozofskog pravca, čije se učenje u potpunosti oslanja na učenja stare istočne misli, prvenstveno Veda te tibetanskog budizma. U svojoj knjizi Glas tišine kaže: „Imaj opstojnosti, kao onaj koji vječno traje. Tvoje sjene žive i nestaju (fizičko tijelo podložno prolaznosti); ono u tebi živjet će uvijek, jer to znanje (um, manas, misaono načelo ili čovjekovo Ja, ego, povezano je sa samim Znanjem, jer se ljudski Ja naziva Manas-putras, sin univerzalnog uma) ne pripada svijetu koji nestaje; to je čovjek koji je bio, koji jest, koji će biti i kojem ura nikada neće početi kucati. Ako želiš postići slatki mir i odmor, učeniče, sjemenom vrline zasij pola buduće žetve. Prihvati patnju što rođenjem dolazi. Sa sunčevog svijetla skloni se u sjenu, kako bi učinio mjesta za druge. Suze što natapaju polja bola i tuge, rađaju cvijećem i plodovima karmičke naknade.“ Nadalje, kaže: „Danas možeš stvoriti mogućnost za sutra (sljedeće rođenje ili inkarnacija). Na Velikom putovanju (ciklus postojanja u jednoj rundi) ono što svakog sata posiješ donosi žetvu, jer nepromjenljiva Pravednost upravlja svijetom. Svojim moćnim i nepogrešivim impulsom stvaranja nosi smrtnim životima sreću i bol, karmičko potomstvo svih naših prijašnjih misli i djela. Stoga uzmi onoliko koliko si zavrijedio, o, ti, strpljiva srca. Imaj veselja i budi zadovoljan svojom sudbinom. Takva je tvoja Karma, Karma iz ciklusa tvojih života i sudbina onih što se u svom bolu i tuzi u isto vrijeme rađaju zajedno s tobom; raduj se i plači, vezan za svoja prošla djela. Radi za njih danas i ona će za tebe raditi sutra.
Yogananda Paramhansa kaže da je, ako teorija reinkarnacije nije istinita, besmisleno vjerovati u bilo koji oblik religije. Ostaje nam materijalno, koje je, ako ne služi za duhovne ciljeve, zlo što kao veo skriva Božansko. Reinkarnaciju i svrhu života opisao je u sljedećoj priči.
Jedan je čovjek ljubio Boga i postigao malen duhovni napredak, ali mu je preostalo i nekoliko svjetovnih žudnji. Potkraj života ukazao mu se anđeo i upitao ga: „Želiš li još nešto?“ „Da“, odgovorio je čovjek, „cijeloga sam života bio slab, mršav i boležljiv. U sljedećem bih životu želio imati snažno, zdravo tijelo.“ U sljedećem je životu dobio jako, krupno i zdravo tijelo. Međutim, bio je siromašan pa nije uspijevao primjereno hraniti to poveliko tijelo. Naposljetku se, i dalje gladan, našao nadomak smrti. Anđeo mu se ponovo ukazao i upitao ga: „Želiš li još nešto?“ „Da“, odgovorio je. „U sljedećem bih životu želio imati snažno, zdravo tijelo, ali i zdrav bankovni račun!“ U sljedećem je životu dobio snažno, zdravo tijelo i bio je bogat. Međutim, s vremenom je počeo tugovati jer nije imao s kim podijeliti svoju sreću. Kad je došao trenutak smrti, anđeo ga je upitao: „Još nešto?“ „Da, molim. U sljedećem bih životu želio biti snažan, zdrav i bogat, ali bih želio imati i dobru ženu za suprugu.“ U sljedećem je životu dobio sve te blagoslove. I njegova je supruga bila dobra žena. Ali je, nažalost, umrla mlada. On je do kraja života oplakivao taj gubitak. Obožavao je njezine rukavice, njezine cipele i druge dragocjene uspomene. Kad ga je tuga dovela nadomak smrti, anđeo mu se ponovo ukazao i upitao: „Što sada?“ „U sljedećem bih životu“, rekao je čovjek, „želio biti snažan, zdrav i bogat te imati dobru suprugu koja će dugo živjeti.“ „Jesi li siguran da je to sve?“ upitao je anđeo. „Da, siguran da je to sve ovaj put.“ U sljedećem je životu dobio sve to uključujući dobru suprugu koja je dugo živjela. No, nevolja je bila u tome što je živjela predugo! Kad je čovjek ostario, zaljubio se u svoju lijepu mladu tajnicu toliko silno da je zbog nje naposljetku napustio svoju dobru suprugu. Međutim, djevojka je željela njegov novac. Kad ga se dočepala, pobjegla je s mnogo mlađim muškarcem. Kad se čovjek naposljetku našao na umoru, anđeo mu se ponovo ukazao i upitao: „Dakle, što ovaj put želiš?“ „Ništa!“ viknuo je čovjek. „Više nikad ništa! Shvatio sam pouku. Shvaćam da svako zadovoljenje donosi zamku. Bogat ili siromašan, zdrav ili bolestan, oženjen ili sam, na ovoj Zemlji ili na astralnoj razini, od sada želim samo svoga Božanskog Voljenog. Gdje god je Bog, ondje je savršenstvo!“
Najpoznatije prakticiranje učenja reinkarnacije jest pronalaženje reinkarniranog, ili ponovno rođenog Dalaj Lame. Ova se tehnika primjenjuje na Tibetu od trinaestoga stoljeća. Tibetanska knjiga mrtvih precizno govori o prevođenju osobe iz materijalne u spiritualnu egzistenciju, te povratak u materijalno postojanje kroz stanja bardoa (promjenjiva stanja; život, smrt, rođenje). Bardo-Thodol, Tibetanska knjiga mrtvih, objašnjava što je bardo. Bardo je prijelazno stanje iz kojega se moguće ponovno roditi u ovom svijetu duhova u tijelu duha, ili u jednom od rajskih područja, poput deva-loke, u dobrom tijelu asure ili u nekom paklu u tijelu sposobnom da izdrži patnju i nesposobnom tamo umrijeti sve do ponovnog pročišćenja. Nakon smrti u bilo kojem od tih svjetova, normalan je proces roditi se na Zemlji kao ljudsko biće. Istinski Cilj, kako ga Bardo Thodol stalno ponavlja i objašnjava, nalazi se izvan svih stanja utjelovljenosti, izvan paklova, svjetova i nebesa, izvan sangsare, izvan Prirode; naziva se nirvana. Svi su bardoi astralne halucinacije. Na drugom stupnju barda, tijelo poprima prirodu onoga što se naziva svjetleće iluzorno tijelo. To je eterični duplikat fizičkog tijela na zemaljskoj razini, astralno tijelo u teozofiji.
Dimenzije dostupne iz prijelaznog stanja toliko su beskonačne. Tibetanci su identificirali barem šest stanja bardoa:
1. Skjes-nas bardo – stanje budne svijesti, normalna svijest bića u ljudskom svijetu
2. Rmi-lam bardo – stanje sanjanja
3. Bsam-gtan bardo – stanje dhyane, svijesti transa u dubokoj meditaciji
4. Kčhi-kha (Čikhai) bardo – stanje doživljavanja smrti
5. Šhos-njid (Čonjid) bardo – stanje iskušavanja Stvarnosti
6. Srid-pa bardo – stanje obrnutog procesa sangsaričnog postojanja (stanje u kojem se traži ponovno rođenje).
Sva ova stanja bardoa su materijalna stanja i zato su prisutne reinkarnacije. Nirvana nije, očito, konačno odredište, već najviše stanje svijesti odakle počinje novi put. Materijalisti ne prihvaćaju ova tumačenja bez materijalnih dokaza, guraju glavu u pijesak. Religije koje ne priznaju reinkarnaciju ne bi se ni osvrnule na to pitanje. Uostalom, u njihovim spisima postoji izlaz i za to, postoje tekstovi, ali nije bilo vrijeme da se aktiviraju.
Tomislav Prašević – Iz knjige “Tijelo – kavez za dušu.”
izvor:
http://atma.hr/reinkarnacija-temelj-duhovnosti/