Živimo u svijetu u kojem se blagostanje pretvorilo u glavni potrošački proizvod. Barem je tako u zemljama koje nazivamo razvijenima. Reklame nas progone iz svakog kutka nudeći nam bolje mogućnosti življenja u svim aspektima, fizičkom, osjećajnom i intelektualnom, i potičući ljude da u ovoj udobnosti potraže izvor svake sreće.

Ne čudi što se ta potraga kod većine ljudi pretvorila u smisao njihovog postojanja. Opće blagostanje zaobilazi sve probleme i otklanja sve boli.

Ipak, svakodnevni i stvarni život pokazuju nam jednu bitno drugačiju sliku. Tražiti blagostanje zapravo je trka bez kraja jer kada povjerujemo da smo nešto postigli, pojavljuju se nove i neodgodive potrebe koje zahtijevaju sve više i više toga. Tako se blagostanje udaljava i postaje nedostižan, iako poželjan cilj.

Na materijalnom planu, stjecanje blagodati i imetka je poput ispijanja vode od koje se još više žedni. Nitko nije zadovoljan onime što ima jer je čitav propagandni sustav podređen stajalištu da se dobra trebaju povećavati kako bismo se osjećali bolje. Lažne potrebe oduzimaju ljudima svu energiju, dok oni sanjaju o trenutku kada će, napokon, imati sve što žele.

Na psihološkom planu želja za blagostanjem obično se izražava kao bijeg od svih briga, od svih obveza. Teži se miru koji ne dolazi i to stoga što je život ispunjen prividnim opasnostima koje, međutim, nisu ništa drugo doli iskušenja kroz koja savladavamo Umijeće Življenja. Što više želimo izbjeći patnju, više patimo. Što se više nastojimo udaljiti od osjećajnih nemira, oni to snažnije progone onog nesmotrenog koji ih odbacuje. Nitko ne želi naučiti vladati ovim nemirima, već samo pronaći put na kojemu ih nema. To je kao željeti rijeku koja ne teče, more bez valova, planinski vrh bez vjetra. To ne znači da treba zaustaviti tok rijeke, valove ili vjetar, već da treba naučiti živjeti s njima, koristiti inteligenciju kako bismo svoje postojanje uskladili s ovim prirodnim fenomenima od kojih se možda možemo vješto zaštititi, ali ne od njih i pobjeći. Treba ih iskoristiti, a ne im uzmicati.

Na mentalnom planu, blagostanje znači izbjegavanje razmišljanja. Misli uznemiravaju jer su bremenite pitanjima. A kad pitanja ostaju bez odgovora, pojavljuje se tjeskoba. Tako je bolje da drugi razmišljaju umjesto nas, dok mi opušteno dopuštamo da nas vode unaprijed stvorene sheme i struje mišljenja koje obično imaju za posljedicu mnogo veće opasnosti od riječnih struja, valova i vjetrova.

Ukratko, pojam blagostanja pretvorio se u sinonim za mlitavost i lijenost koja obuzima sve aspekte ličnosti i čini je beskorisnom i nesposobnom za život bez sve više oslonaca koji govore o sve udaljenijem zadovoljstvu.

Zašto je želja za blagostanjem izraz nedostajanja? U osnovi zato što svaka želja upućuje na ono što nemamo; nikada ne želimo ono što već imamo. Jednom riječju, nedostaje nam blagostanje. Kao što smo već rekli, obično ga tražimo na pogrešan način, ali ono što je sigurno jest da ga nemamo.

Zašto je znak slabosti? Zato što nam nedostaje samopouzdanje, zato što nam trebaju vanjski oslonci ličnosti da bismo se osjetili jakima, zato što obično nemamo odvažnosti suočiti se sami sa sobom i umjesto da se uopće upoznamo iznutra, bolje je umiriti tu nutarnju prazninu. Jer bez te praznine i bez umjetnih oslonaca nema mogućnosti prelaženja složene, ali zanimljive staze Života.

Onaj koji gorljivo i očajnički traži blagostanje izvan samoga sebe, ući će u labirint iz kojeg je teško izaći, do te mjere da može provesti čitav jedan život brazdajući pogrešne puteve koji vode do drugih, još zaludnijih. Onaj tko se zatekne u takvoj situaciji, uvijek će živjeti ovisan o drugim ljudima i okolnostima: bit će sretan onoliko koliko mu dopuste osobe s kojima živi i težit će onoliko velikim ili onoliko malim zadovoljstvima, ovisno o tome kako mu to nameću okolnosti.

Osnova svakog blagostanja proizlazi iz Duše koja prema riječima profesora Livrage “ne žudi za blagostanjem jer je prirodno blažena”. To ne znači da tijelu nije potrebno zdravlje, odmor, hrana, ili da psihi ne treba duševni mir kako bi prihvatila više osjećaje, ili da um ne treba nadići svoje sumnje i prazninu stječući sigurnost. Ali ništa od toga se ne postiže ukoliko se ne polazi od iznutra prema van. “Iznutra” je Duša - tamo se za sada u većini slučajeva nalazi naša svijest - i Duša zna što joj treba ukoliko nije zagušena ili protjerana prohtjevima materije. U Duši treba tražiti mjeru našeg blagostanja, jer je Duša, prirodno, izvor sveg blagostanja. Pod “prirodnim” se podrazumijeva prvobitno stanje, izgubljeno i ponovno svjesno stečeno evolutivnim nastojanjem; danas je prirodnost plod ljudskog dostignuća u povratku svojim duhovnim izvorima.

Znajući gdje se nalazi blagostanje, treba ga znati tražiti i imati na umu da svaka potraga iziskuje rad. Neka nitko ne kaže da nismo znali ili željeli raditi kako bismo doprli do svoje Duše. Znati, znamo gdje se nalazi. Raditi da bi je pronašli znači otvoriti put između lažnih obećanja blagostanja i paralizirajuće udobnosti dajući Duši mjesto koje joj pripada, sve dok Ona ne postane ta koja se izražava kroz nas umjesto čisto animalnih osjeta i poriva.

I na kraju, sjetimo se da nas život posvećen plemenitim stvarima, makar nije pošteđen poteškoća, može uskladiti s istinskom Srećom, bez napetosti i tjeskoba. Ova Sreća posljedica je ispravnog djelovanja.

Delia Steinberg Guzmán

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 1

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Filozofija/Detail.aspx?Sifra=2120320106