Mnoge su osobe ostale zapisane u povijesti zbog velikih djela koja su ih učinila poznatima. Jedni su se proslavili herojstvom, drugi svojim umjetničkim sposobnostima, treći su nas zadužili novim izumima, četvrti društvenim i političkim reformama, peti religioznošću, ali rijetki su oni koji su zadužili svijet “običnošću” i jednostavnošću. Jedan od njih, i vjerojatno najpoznatiji, bio je Grk iz antičkog razdoblja, građanin atenski, pripadnik trećeg građanskog staleža, poznat kao Sokrat.

Sokrata poznajemo kao filozofa koji je filozofiju, kako kaže Ciceron, “prvi spustio s neba na zemlju, dao joj boravište u gradovima, uveo je čak i u kuće, i primorao je da se bavi ispitivanjem života i morala, dobra i zla.”

Pripisuje mu se stvaranje dijalektike i induktivno-definitorne metode, koje će postati nezaobilazne u filozofskoj misli zapadne civilizacije, te ga nazivaju ocem helenske etike. Megarska, Elidska, Kinička, Kirenska i Platonska filozofska škola, nastale nakon Sokratove smrti, uzimat će Sokrata za svog osnivača. Pa ipak, ništa od svega toga nije bila Sokratova težnja niti životna vodilja. Sokrat nije ništa pisao, nije definirao nikakvu metodu. Nije imao nikakvih učenika kojima bi držao filozofska predavanja niti je osnovao bilo kakvu filozofsku školu. Iako se bavio filozofijom, ona nije bila njegov cilj, već sredstvo u postizanju određenog cilja. Možemo ga nazvati čovjekom s karizmom. On sam za sebe rekao da je u jednom trenutku osjetio božji poziv i da je od tada zapustio kuću i imanje te se posvetio prijateljevanju s atenskim građanima.

Ali to prijateljevanje nije bilo svedeno na puko i isprazno druženje, već je od Sokrata, kao i od ostalih Atenjana, zahtijevalo mnogo toga. Pravo prijateljstvo može postojati samo među istinoljubivim ljudima, a vrlina je jedini siguran put za stjecanje prijatelja. Pravi prijatelji su oni koji su spremni sve učiniti jedan za drugoga i iz cijelog je Sokratova života vidljivo koliko je važnosti pridavao toj ideji. Ni u najtežim situacijama on neće odustati od onoga što drži ispravnim i časnim, pa makar ga to i koštalo života, jer je “loše i sramotno kad netko krivo radi i ne sluša boljega, bilo boga, bilo čovjeka.” Cijeli svoj život proveo je na ulicama i trgovima, radionicama i vježbalištima, razgovarajući s mladićima i starcima, muškarcima i ženama, slobodnjacima i robovima, zanatlijama, umjetnicima, državnicima, itd.; ljudima koji su se razlikovali po svojoj dobi, položaju i zanimanju, uvijek se obraćajući pojedincu, nastojeći ga uvjeriti koliko je važno “brinuti se za dušu”.

Bez dlake na jeziku, potresao je lažno samopouzdanje i bespoštedno razbijao uobraženo sveznanje i prividnu mudrost svojih sugovornika, što je u njih izazivalo dvojako raspoloženje. Kod onih koji su bili željni znanja i pouke, budio je želju za promjenom i učenjem, a kod drugih mržnju kao posljedicu povrijeđene taštine. Tako se dogodilo da su ga u sedamdesetoj godini života ovi drugi izveli na sud i osudili na smrt. Ali ni u toj situaciji on ne može odustati od onog što mu se čini jedino ispravno. U Platonovoj Obrani Sokratovoj čitamo ove riječi: “... i kada biste vi na to meni kazali: Sokrate, sada, doduše, nećemo povjerovati Anitu nego te puštamo, ali samo pod tim uvjetom (…) da se više ne baviš tim ispitivanjem i da se okaniš ljubavi prema mudrosti; ako te još jednom uhvatimo u tom poslu, sigurno ćeš izgubiti glavu; - kada biste me, dakle (…) pod tim uvjetom oslobodili optužbe, ja bih vam odgovorio: Ja vas građani atenski, pozdravljam i vrlo poštujem, ali ću se više pokoravati bogu negoli vama, i dokle god bude daha u meni i dokle god budem imao snage, neću se prestati baviti ispitivanjem istine, i savjetovati vas, i poučavati, kad se s nekim od vas sastanem, govoreći po svom običaju: “Čestiti moj čovječe, Atenjanin si, građanin najveće i po mudrosti i snazi najuglednije države, a nije te stid što se brineš kako ćeš nagomilati blago i slavu i čast, a za pamet, za istinu i za dušu, da ti duši bude što bolje, za to se ne brineš i nimalo ne mariš?” - A ako bi netko od vas to osporio i ustvrdio da se za to brine, ja ga neću pustiti da odmah ode (…) nego ću ga pitati i ispitivati i prorešetavati; pa ako dobijem utisak da on nema vrline, a tvrdi da je ima, ukorit ću ga što najvažnije stvari najmanje cijeni, a malovažne više.”

STOLJEĆE SJAJA - STOLJEĆE BIJEDE

Peto stoljeće prije Krista za Atenu je bilo stoljeće najvećeg prosperiteta, ali i najveće propasti iz koje se više nikad neće uzdignuti do prijašnje slave. Godine 490. pr.Kr. Perzijanci su provalili u Heladu i time otpočeli dugogodišnje Perzijske ratove, iz kojih će Atena, mudrošću Temistoklovom, izaći kao pobjednica. Temistoklo je dobro uvidio da će ostvarenjem pomorske premoći uspjeti savladati Perzijance, što se i dogodilo 480. g.pr.Kr. u pomorskoj bitki kod Salamine. Stvoren je Atenski savez u kojem je Atena svojom mornaricom jamčila zaštitu drugim helenskim državicama, dobivajući za to odgovarajuću naknadu. Velik dotok novca i mudra Periklova vladavina od 461. do 429. g., omogućili su Ateni uzdizanje do najvećeg sjaja. Grad se izgrađuje, gradi se poznata Akropola i svi atenski građani od tog novca imaju neposredne koristi. Cvate trgovina, razvijaju se umjetnosti. Mogućnost sudjelovanja svih građana u političkom životu države stvara težnju ka što boljem obrazovanju. Pojavljuju se putujući učitelji koji tumače djela pjesnika i filozofa, govore o običajima, pravu, vrlinama, tumače prirodne pojave, podučavaju u retorici, logici, gramatici, itd.

Klatno povijesti ubrzo se, međutim, okreće u drugom pravcu. Zaštitari postaju uzurpatori helenske slobode. Zaštita koju plaćaju druge državice postaje danak pretežak za plaćanje, no Atena se ne želi i ne može odreći tih prihoda. To rezultira pobunom i, pod vodstvom Sirakuze i Sparte, započinje rat protiv Atene i njezinih saveznika. Bit će to dugotrajni Peloponeski ratovi koji će trajati od 431. do 405. g.pr.Kr., a završit će porazom Atenjana. Pobjednički Spartanci nameću Ateni prisilnu upravu koja će ostati zabilježena kao “Tiranija tridesetorice”. Pod tom strahovladom, u samo jednoj godini ubijeno je više od tisuću petsto vlastima nepoćudnih građana. Atenjani dižu pobunu i 403. g.pr.Kr. ponovno se uspostavlja stari demokratski sustav. No, prilike se ipak neće znatnije promijeniti.

Usporedno s rastom atenske moći, gubila se prosvjetiteljska uloga putujućih učitelja, sofista. Prodajući mudrost za novac – što je bila novost tog vremena – oni više postaju glumci, a manje prosvjetitelji. Hvale vlastito znanje, fraze u govoru, posvećujući pažnju retorici, a znanje podvrgavaju skepticizmu; tehnika postaje važnija od sadržaja. Govoreći za ili protiv određene postavke dovode u sumnju svaku spoznaju, jer se bilo koji razlog, ovisno o potrebi, retorikom može učiniti jačim. Tradicionalni grčki moral je uzdrman. Prevladava moralno bezvlađe, raskalašenost i zakon mase. Nagoni nadvladavaju razbor.

Početkom Peloponeskih ratova, osjetivši u sebi poziv Sokrat ustaje protiv sofističkog licemjerja i skepticizma, uzimajući u zadatak: razbiti lažne predodžbe i pronaći čvrsto uporište za istinsko znanje.

SOKRAT

Rodio se u Ateni 469. g.pr.Kr. od oca kipara, Sofroniska i majke primalje, Fenarete. Od mladosti ga je zanimala filozofija te se kao njegov učitelj spominje Arhelaj iz Mileta. Imao je dvije žene. Od prve, Ksantipe, rodio mu se sin Lamproklo, a od druge, Mirte, sinovi Sofronisk i Meneksen. U mladosti se, kao i otac mu, bavio kiparstvom, ali kasnije to zanemaruje i bavi se jedino prijateljevanjem s Atenjanima.

Stoga je bio česta meta Ksantipine teške naravi, ali na sve njezine ispade Sokratov je mir ostajao nepomućen. Jednom je prilikom, nakon mnogo grdnje i vike, na njega izlila posudu prljave vode. Sve što je na to rekao bilo je: “Diva mi, poslije grmljavine uvijek dolazi kiša.” Iako je Ksantipina ogorčenost bila djelomično opravdana, pošto je Sokrat doista zanemarivao njihovo gospodarstvo, on se time nije zabrinjavao jer su mogli živjeti i od samog prihoda kojeg su svi građani dobivali od grada. Doduše, ne raskošno, ali to Sokrat nije ni želio, jer je držao da raskoš zarobljava čovjeka i čini ga nesretnim. Za odgoj sinova i mir u kući dobro se brinuo, što možemo zaključiti iz razgovora sa sinom Lamproklom o kojem na jednom mjestu govori Ksenofont.

Umro je 399. g.pr.Kr., u zatvoru, ispivši otrov od kukute, osuđen po tužbi Meleta, uz svjedočenje Anita i Likona: “Kriv je Sokrat što ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država, a uvodi nova bića demonska, kriv je i što omladinu kvari. Predlažem smrt”.

Ne znamo kako je Sokrat izgledao kad je bio mlađi, ali je zato njegov lik u starosti  dobro poznat. Trbušast, onizak, proćelav, izbočenih očiju i punih usana, spljoštena nosa, svakako nije bio uzorom ljepote. Uvijek u istom iznošenom haljetku, bosonog i bez hitona, sa štapom u rukama, nije poklanjao puno pažnje ni svom izgledu ni imovinskom stanju. Tvrdio je da je božanski ništa ne trebati, a tome je najbliže: najmanje trebati. Jednom mu je Zopir, govoreći o njegovu izgledu, predbacio: “Tvoje  je lice puno strasti”, našto mu je Sokrat, kao i uvijek, odvratio bez imalo ljutnje: “Da, ali ja sam ih sve savladao”.

Bio je poznat po svojoj izdržljivosti. Kada su zimi Atenjani ratovali kod Potideje, bio je tamo i Sokrat. I svih je, po pričanju Alkibijadovom, nadilazio u otpornosti i snazi: lako je izdržavao glad, a i po najljućem mrazu izlazio je bosonog i u haljetku kojeg je inače nosio. Nije volio piti, no kad bi ga nagovorili, mogao je popiti više od svih, ali ga nitko nikada nije vidio pijana. Na bojnom polju, kada su Atenjani bili primorani na povlačenje, kaže Alkibijad: “…činilo mi se, Aristofane da, kao što si ti rekao u svojoj komediji, i tamo korača “ponosit i bacajući pogled”, mirno gledajući i na prijatelje i na neprijatelje, tako je svakome već iz daljine bilo jasno da će se taj čovjek, ako ga tko dirne, junački braniti.”

Kad bi ga mučio kakav problem, Sokrat je znao stati i razmišljati o njemu, ne mareći nizašta drugo, sve dok ga ne bi riješio. Kad je jednom kao vojnik bio kod Deliona, jutrom se nešto zamislio, a oko podneva ostali vojnici opaziše da Sokrat stoji i nešto umuje. Uvečer je još uvijek stajao, stoga su organizirali dežurstvo da vide koliko će dugo on tako stajati. Tek idućeg dana u svitanje on se trgnuo, pomolio bogovima i nastavio svojim putem.

Cijeli život proveo je u Ateni i nikada nije putovao, osim kad je morao po nalogu države. Nije rado odlazio čak ni u šetnje izvan grada jer ga “drveće u polju ništa ne može naučiti, a ljudi u gradu mogu”.

KAKO TREBA ŽIVJETI?

Ako bismo željeli u nekoliko riječi sažeti smisao Sokratova nastojanja, onda je to traženje odgovora na ovo pitanje: kako treba živjeti?

U traženju tog odgovora, Sokrat polazi od mišljenja. Predsokratovski proces mišljenja zanemaruje dokazni postupak ili je pak refleksivan, nametnut izvana, kao što je to slučaj s mišljenjem u sofista.

Oslobađanje mišljenja stoga započinje sa Sokratom. On vjeruje da postoji istinsko znanje i traga za njim, uspijevajući izbjeći brojne zamke koje mišljenje postavlja pred čovjeka. Čovjek, naime, vjeruje da su njegove misli odraz njega samoga, no one su često tek “poprimljene” i predstavljaju mišljenje u čiju se vrijednost čovjek nije sam uvjerio, već ga naprosto usvaja i preuzima bez provjere.

Ako se, dakle, neka ideja čini bliskom i dopadljivom, to još uvijek ne znači da je ona ispravna i točna. Čovjek često zavarava samog sebe i uvjerava se u ispravnost svojih stajališta, ne zbog njihove istinitosti, već zbog mode, konformizma ili linije manjeg otpora. On prihvaća određene stavove i stremljenja zbog njihove trenutne popularnosti, čak i ako se s njima možda i ne slaže. Nerijetko prihvaća određene ideje samo stoga što su dopadljivo izložene, dopuštajući da ga tuđe mišljenje zavede, često i ne pokušavajući sam razumjeti. Sokrat odbija  takve zamke, vjerujući da se istina i stvarnost mogu razotkriti samo temeljitim razmišljanjem bez zavaravanja. On sebi ne dopušta odstupanje od ovog procesa i takvo temeljito i ispravno razmišljanje stavlja nasuprot nagonskim zadovoljstvima, željama i uskogrudnostima egzistencijalnih interesa. Na osnovu analogija on dolazi do definicija, definirajući pojam kao osnovu razmišljanja.

Uzimajući primjere iz svakodnevnog života, Sokrat analogijom pronalazi odgovor na pitanje kako treba živjeti. Čovjek postoji u istim granicama i okvirima kao i sve ostalo u Prirodi. Primjerice, zemlja na kojoj stojimo nužna je za postojanje čovjeka. To ne možemo zanemarivati niti poricati. Time što nam omogućava postojanje, zemlja nas, štoviše, i obvezuje. Čovjekovo tijelo, ruke, noge, oči, uši, jezik, usta, čak i obrve i trepavice također imaju svoju ulogu i trebaju je izvršavati, a pogotovu razum i duša koji čovjeku omogućavaju da sve to uvidi.

Svojim djelima čovjek ne smije poricati samoga sebe, jer to znači izgubiti tlo pod nogama i nestati u ništavilu. To znači prestati biti čovjekom. Kako se to ne bi dogodilo, djelovanje mora biti posljedica ispravnog mišljenja i to je, prema

Sokratu, bezuvjetna odgovornost svakog mislećeg čovjeka.

I ne samo da Sokrat oslobađa mišljenje, on ga i nadilazi. Roneći duboko u svoju intimnu prirodu, on u sebi pronalazi neki glas koji ga, kako kaže, prati još od mladosti i koji ga odvraća od loših postupaka. “To je glas koji se može čuti samo kao upozorenje, da bi odvratio od neke namjere; nikada, međutim, u smislu nagovaranja.” I to je jedna od velikih osobina Sokrata. S jedne strane, dati razumu pravo na “znanstvenost”, ali s druge strane ne pristati na to da samo činjenično znanje ima pravo razlučivanja što je ispravno i čovječno. On duboko vjeruje u smisao vlastita postojanja i božansku kreaciju koja to postojanje omogućuje: “A inače nigdje, misliš, nema nimalo razuma, i to kad znaš da se i od zemlje (…) mali dio nalazi u tvom tijelu, i da si od vode (…) dobio mali dio, a valjda i po mali dio od svega ostalog (…) i da ti je tijelo od toga sastavljeno? Onda samo za razum držiš da ga nigdje nema, nego si ga nekako srećom ugrabio, a sva tako velika i neizbrojna nebeska tijela nahode se, kako misliš, nekim nerazumnim slučajem u tako lijepom redu?... Dragi moj, shvati da i tvoj um upravlja tvojim tijelom kako hoće. Stoga treba držati da i kozmički um sve uređuje onako kako mu je drago...” (Ksenofont: “Uspomene o Sokratu”).

Za Sokrata, smisao života je u ostvarenju sebe samog kao etičkog bića koje – zajedno sa svim drugim ljudima – živi i kreće se ka besmrtnosti, ravnajući se prema božanskim zakonima i vrlinama koje su slike božanstva. Ali čovjek ne može sa sigurnošću znati da je to tako, stoga se mora prepustiti riziku vjerovanja da vlastitim ispravnim djelovanjem i naporom može dosegnuti istinu. Za Sokrata je to “…potpuno opravdano vjerovanje koje zaslužuje da mu se predamo. Jer, rizik je lijep, a duh radi smirenja zahtijeva takve predstave koje djeluju kao bajalice”.

“ZNAM DA NIŠTA NE ZNAM”

Da bi čovjek započeo s procesom ispravnog mišljenja, on prvo mora sići s pijedestala uobraženog sveznanja i prihvatiti vlastito neznanje. Tek tada, kroz napor traženja, moguće je naći istinu i to ne tako da nam je netko drugi prenese, već nju svatko mora pronaći sam u sebi, na temelju vlastita uvida. Znanje je zapravo ponovno sjećanje o onome što je izvorno, u duši, već bilo znano. Do tog znanja vodi jedino ono mišljenje koje kao temelj uzima pojam, ali je nužna i vjera u mogućnost saznanja.

Počevši od ove temeljne spoznaje o neznanju, Sokratova potraga za smislom života dovodi do toga i drugima pokuša ukazati na važnost ispravnog mišljenja, jer onaj tko želi dobro sebi, mora željeti dobro i zajednici. Tko čini suprotno, taj ne zna da je tuđe zlo i njegovo vlastito zlo. Tako se događa da čovjek griješi, ali ne zbog namjere, već jedino zbog vlastita neznanja i stoga što izabire na temelju loših procjena.

Kao što se putniku koji gleda u daljinu obližnja stijena može učiniti većom od daleke planine, tako se i ljudima trenutna korist pričinja većom od budućeg dobra. Nedostaje pravo znanje kojim bi mogli procijeniti što je bolje. Kada bismo uzeli za primjer dvije grupe od po stotinu ljudi, pri čemu bi u jednoj grupi svatko vodio računa jedino o sebi i svojoj dobrobiti, a u drugoj svatko brinuo o dobru svih ostalih, koji bi bolje živjeli? Zar ne bi ovi drugi? Kada, dakle, čovjek čini zlo drugima, gledajući samo osobni probitak, njemu nedostaje sposobnost mjerenja i znanje o tome što je bolje za njega.

Ljudi zaboravljaju da se sreća ne nalazi u vanjskim, prolaznim dobrima, već u nutarnjima i neprolaznima. To je ono što svatko treba tražiti i pronalaziti unutar sebe, i usavršavati se u pravednosti i vrlini, jer o svakom pojedincu ovisi kakva će biti zajednica. Smisao i cilj Sokratove etike jest sreća zajednice, i to tako da čovjek čini ono što je svima korisno, a ne ono što je korisno samo njemu. Čovjek koji tako postupa, čini sretnim sebe i sve ostale.

U svojoj obrani na sudu, Sokrat tvrdi da je povod njegovu djelovanju bio odgovor koji je njegov prijatelj Herefont donio iz Delfskog proročišta. Herefont je pitao proročište postoji li netko mudriji od Sokrata? Odgovor je glasio: “Mudar je Sofoklo, još mudriji je Euripid, ali od svih ljudi najmudriji je Sokrat.” To je mnogima bio povod mržnje prema Sokratu: “…Uputih se jednome od onih koji uživaju glas da su mudri, kako bih (…) pobio proročanstvo (…). I dok sam s njime razgovarao, dobio sam utisak da taj čovjek, doduše, izgleda mudar mnogim drugim ljudima, a najviše samome sebi, ali da to u stvari nije. Ja sam mu, onda, pokušavao dokazati kako on (…) misli da je mudar, ali nije. Tako sam omrznuo i njemu, i mnogima koji su bili prisutni. Na povratku, razmišljao sam u sebi da sam ja, ipak, mudriji od toga čovjeka jer (…) nijedan od nas dvojice ne zna ništa valjano i dobro, ali on misli da zna nešto, a u stvari ne zna, dok ja, kao što ne znam i ne mislim da znam. Ja sam, čini mi se, bar nešto malo mudriji od njega, i to baš po tome što i ne mislim da znam ono što ne znam. Od ovoga odoh do drugoga (…) pa sam dobio isti utisak. I tako sam omrznuo i njemu, i mnogima drugima.”

Ako sam i nije bio svjestan istine, Sokrat je odlično poznavao put ka njoj i mnogima je pomogao da je otkriju u sebi. Svojim ispitivanjem prvo bi čovjeka uvjerio kako obojica ništa ne znaju, koristeći ono što će se kasnije nazvati Sokratovom ironijom: “Čini mi se da smo oboje slabi u znanju. Ne znaš ni ti, a ne znam ni ja.” Onima koji su s njim razgovarali činilo se da ostaju bez ikakva uporišta, kao da im tlo izmiče pod nogama. U takvu stanju, Teetet kaže da mu se muti u glavi, a Sokrat odgovara da je to početak filozofije.

Teetet pokušava pronaći odgovor, ali ga ne nazire; pokušava ga saznati od drugih, no ne uspijeva i na kraju misli da ga je nesposoban pronaći, ali ga ipak ne može prestati tražiti. “Imaš trudove,” odgovara mu Sokrat, “jer nisi prazan, nego bremenit”. Sokrat mu zatim objašnjava da je on primalja poput svoje majke Fenarete, ali da ne porađa tijela, već duše. I da je pritom najveća njegova zasluga samo u tome što provjerava i ispituje da li netko rađa izrod i laž ili plod i istinu, što je kasnije nazvano Sokratovom majeutikom. On sam ne rađa mudrost, ali pomaže drugima pri porođaju, “ako su bremeniti”. “Prema tome, ja nikako nisam posebno mudar niti imam pokazati nešto što bi moglo važiti kao porod moje duše; čini se, međutim, kao da oni koji sa mnom govore isprva ništa ne znaju, ali svi – ako im je bog milostiv – tijekom našeg razgovora pokazuju odličan uspjeh koji primjećuju oni sami, a i drugi; i očito je da ništa nisu mogli naučiti od mene, već su, naprotiv, mnoga i lijepa saznanja našli sami u sebi, i ona su njihovo vlasništvo.”

PRIMJER DO KRAJA

Gornji razgovor pokazuje veličanstvenu Sokratovu jednostavnost i običnost. Nikada nije isticao sebe i mogli bismo pomisliti da on i ne zna ništa više od svojih sugovornika. Možda i nije znao, ali se u jednome razlikovao: ono što je znao, to je i činio. I ono što je njegova najvidljivija, a možda zato i najmanje uočena karakteristika, ona koju nitko nije definirao kao metodu, jest sklad između misli, riječi i djelovanja.

A bez te karakteristike, ništa od onoga što je govorio i zahtijevao od drugih ne bi imalo pedagošku težinu, niti bi moglo voditi iskrenom prijateljevanju. Sokrat je slijedio moralna načela ne samo u svakodnevnom životu, već i u onim teškim situacijama u kojima bi velika većina drugih, suočena s izborom između života i smrti, zasigurno popustila. Prvi puta, kad se kao pritan* jedini suprotstavio pobješnjeloj masi koja je htjela nepravedno osuditi vojskovođe poslije izgubljene bitke kod Arginskih otoka. Drugi puta, kad je odbio izvršiti nalog tridesetorice, a treći put kad je osuđen na smrt u sudskom procesu, ne pristajući na dodvoravanje i nečasna sredstva kojima bi omekšao suce, već  čvrsto ustrajući na pravednosti.

"Kakvu sam kaznu ili globu zaslužio zato što mi je palo na pamet da u svom životu ne mirujem, nego sam zapustio ono za što se mnogi brinu: gomilanje novca, domaćinstvo (…) državništvo i sve ostale službe (…) koje se dešavaju u javnom životu? Smatrao sam da sam zaista previše čestit da bih, posvećujući se tome, mogao očuvati svoju vlastiti sigurnost, pa  stoga i  nisam težio onamo gdje ne bih koristio ni vama ni sebi, već sam izabrao drugi put: govorio sam  svakomu posebno da mu, kako ja mislim, činim najveće dobročinstvo; trudio sam se savjetovati svakoga od vas da se ni za što svoje ne skrbi, prije negoli se pobrine kako  će sam biti što bolji i što razboritiji, i da se ne brine za državne prilike prije negoli za samu državu, pa da se na taj način brine i za sve ostalo."

Upravo u tim riječima sadržana je vrijednost sokratovog prijateljstva za koje je Sokrat osuđen nepravednom kaznom. Nedugo nakon njegove smrti, Atenjani se pokajaše i podigoše mu brončani kip, djelo slavnog Lisipa.

Sokratovo je prijateljstvo svakako zadužilo zapadnu civilizaciju i svi oni koji to znaju i možda osjećaju obvezu vratiti dug, svoje polazište i nadahnuće mogu pronaći u posljednjim riječima koje je Sokrat uputio svojim sucima: "Ali, molim vas još ovoliko: kad moji sinovi odrastu, osvetite im se, ljudi, dosađujući im isto onako kao što sam i ja vama dosađivao, ako vam se učini da se više brinu za blago ili za što drugo, negoli za vrlinu. I ako budu smatrali da su nešto, a nisu ništa, korite ih kao što sam ja vas korio, ako li se ne žele brinuti za ono za što treba, i ako misle da su nešto, a ne valjaju ništa. I ako budete tako radili, onda sam od vas doživio punu pravdu, i ja sâm i moji sinovi. Ali, već je vrijeme da odlazim – ja u smrt, a vi u život. A tko od nas odlazi k boljem kraju, to nitko ne zna osim Bog."

Jerko Grgić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 17

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Filozofija/Detail.aspx?Sifra=2120171634