- Sve u biti ovisi o tome koji su ti prioriteti. Recimo, ako si podstanar ili imaš kredit za kuću ili stan, znaš da ti je to prvo što moraš podmiriti kada dobiješ plaću. Onda platiš režije, ali dobro, još se nešto da kalkulirati, otezati, ne platiš sve račune isti mjesec, pa sljedeći platiš za dva mjeseca i tako. Znaš da ne možeš svaki mjesec ići kod frizera, nego ideš recimo dva, tri puta godišnje, a u međuvremenu se farbaš kod kuće. Svima najveći dio novca ode na hranu, ali s vremenom naučiš što ti je isplativije. Recimo, nećeš kupovati voće i povrće na tržnici, nego u supermarketima, i to još bolje ako uhvatiš povremena velika sniženja. Mi konkretno više kupujemo jeftinije proizvode nekih manje poznatih marki, a shvatili smo i da nam se više isplati dva puta godišnje kupiti veću količinu mesa negdje na selu pa ga staviti u hladnjak, iako i tada moraš povremeno kupiti meso. Moram priznati, a to sam čula i od svojih prijatelja, da puno znači ako ti roditelji ili netko od rodbine živi na selu, uzgaja povrće ili drži domaće životinje pa i na taj način možeš namiriti svoje potrebe. A što se grijanja tiče, grijemo se na drva jer nam je još uvijek najisplativije, ispričala nam je V. D. (30).

Kao podstanari, s jednim djetetom u vrtiću a drugim u osnovnoj školi, V. i njezin muž često su prisiljeni raditi po dva posla da bi namirili sve potrebe svoga kućanstva. I nisu jedini u tome. U današnjem društvu prisiljeni smo juriti za novcem što nam ostavlja malo vremena za pravi život.

- Trenutno imamo oko 30 korisnika koji jednom mjesečno dođu k nama ili im mi nosimo hranu i higijenske potrepštine, ponekad i odjeću. To su većinom stariji, teško bolesni i radno nesposobni samci. U Istri definitivno postoji potreba za pučkim kuhinjama, ali budući da još uvijek nemamo niti jednu, problem prehrane i drugih vrsta pomoći socijalno ugroženih građana rješava se putem raznih institucija. Puno pomažu Caritas i Udruga sveti Vinko Paulski koji također imaju svoje korisnike. Najveći se problemi događaju s osobama koje nemaju prijavljeno stalno boravište ili često mijenjaju adresu. Zna se dogoditi da osoba dođe u potrazi za poslom ili mu netko obeća zaposlenje te ga na kraju iskoristi i ostavi na cjedilu. Takve osobe nemaju osnovna sredstva za život niti imaju gdje stanovati pa većinom ovise o dobroj volji poznanika ili lutaju od mjesta do mjesta tražeći bilo kakav smještaj i posao, kaže voditeljica pulskog Crvenog križa Nevija Srdoč.
Nerijetko se događa da im takvi »putnici« pokucaju na vrata i traže pomoć koja je uvijek jednokratna ako nisu u sustavu. Upravo je socijalni sustav taj koji je, u dobroj namjeri zamišljen i oformljen, ponekad nedostižan iz objektivnih razloga, primjerice, stoga što kućni budžet neznatno prelazi limit koji je odredila država da bi se netko uopće smatrao socijalno ugroženom osobom ili jer netko ima obitelj koja bi se mogla skrbiti o njemu, iako to možda uopće ne čini. Kako su napomenuli u Crvenom križu, u posljednje vrijeme aktualno prikupljanje povratne ambalaže dosta je varljivo jer dok neki to rade da bi zadovoljili osnovne potrebe, drugima je to unosan biznis.

- Uvijek ima velik broj ljudi kojima je zaista neophodna nečija pomoć, ali se zbog dostojanstva ili neznanja nikome ne obraćaju, nego radije žive na samom rubu egzistencije. Oduvijek me muči činjenica da se raznim ustanovama i udrugama manje javljaju upravo takvi ljudi, a više »profesionalna socijala« koja živi na način da zna gdje i kako izvući najviše za sebe, istaknula je Srdoč.