Znanje bez karaktera moćno je zlo. (Mahatma Gandhi)

 

 

 

Obrazovanje je jedna od onih riječi koje je (praduh našega jezika toliko čarobno ispravno i mistički precizno modelirao i nabio samorazumljivošću (ali i transcendecijom), da se iz nje bez problema, samo uz "uvjet"  dubinskog smješka, mogu iščitati odgovori na pitanja koja si postavlja svaki (duhovni) roditelj, svaki istinski tragalac: što je to obrazovanje i zašto ga trebamo? Tko nam ga daje ili prodaje i zašto? Imamo li  ili nemamo slobodu izbora obrazovanja? Što bi bilo da obrazovanje nije obavezno, ili da uopće ne postoji, ili da je posve drugačije od svjetski prevladavajućeg modela? Ne živimo li zapravo u posvemašnjem neobrazovanju koje se krije pod krinkom obrazovanja? Kakvo obrazovanje pružiti svome djetetu…

 

 

 

Obrazovanje, dakle, u našem jeziku aludira na riječ 'obraz', odnosno na sintagmu sačuvati (ili izgubiti) obraz, a što se sve lako prevodi u saznanje da je najvažnija stvar obrazovanja rad na karakternim osobinama čovjeka, na njegovoj moralnosti i radu koji je zapravo jedini istinski rad – rad na samom sebi. Na Duhu. Iz toga proizlazi da je obrazovanje život sam, a u kojem je procesu najvažnije pronaći samoga sebe.

 

 

 

No unatoč jasnoći misije obrazovanja sadržanoj već imenu prevladavajući odgojno-obrazovni sistem današnjega globalno transformirajućega svijeta zastarjela je i zahrđala manipulativna, mozgoispiruća sklepotina koja se na krilima inercije minulih stoljeća laži i obmana, na žalost, još uvijek održava na životu, pa čak i širi. I tu poplavu učilišta bez moralne i duhovne potke u sebi danas zovemo društvom znanja ne uviđajući da svakim otvaranjem jednog takvog, neduhovnog i moralno praznog sveučilišta ili škole, radimo u korist svoje štete kao vrste koja želi duhovno evoluirati.

 

 

 

-Obrazovanje je danas neobično rasprostranjeno, ali je duhovni sjaj, što je srž obrazovanja, gotovo iščeznuo. Svima je život postao preteškim teretom jer su mladi zatravljeni sjajem lažnih vrijednosti. Nemir, strah i tjeskoba povećavaju se upravo zbog nepravilnog i nepotpunog odgoja i obrazovanja. – upozorava Satya Sai Baba, kreator metode odgoja u duhu ljudskih vrijednosti i pri tom nas ispravno upozorava da "društvo bez ljudskih vrijednosti više neće biti ljudsko društvo".

 

 

 

Jer mainstream škole današnjice ne podučavaju vas životu, moralnosti, dobroti, istini, ljudskim vrijednostima, izgradnji karaktera… Ne podučavaju vas transdisciplinarnosti, inteligentnom, radosnom življenju niti tome kako prepoznati glupost, a ni onom najosnovnijem: kako misliti svojom glavom, osjećati svojim srcem i biti svoj.

 

 

 

Obrazovanje je jedan od najsjajnijih danih nam darova, ogromna i beskrajna mogućnost, ali, isto tako, može biti i težak i duhovno smrtonosan uteg i okov što ono, nažalost još uvijek, globalno i jest jer većina današnjih osnovnih, srednjih i visokih škola u svijetu  i kod nas obična su vježbališta intelekta i proizvođači državama korporacijama potrebnih zanimanja i u toj svojoj funkciji savršeno ispunjavaju ulogu koju su im namijenile monetarne elite: udaljavanje intelekta od srca. Znajući dobro koliko je lakše upravljati intelektom koji nije podržan Duhom te vrijednosno naopake i umišljeno moćne elite formalno propagiraju društva znanja podrazumijevajući pod znanjem tek obilje brzo potrošenih činjenica i polučinjenica, gomile laži i gomile (polu)istina koje se doslovno ulijevaju u mlade mozgove pa sva ta količina i vojnička repetitivnost dovodi do (hiper)atrofije duha u mladim bićima koja se pak manifestira kao apatija, poltronstvo, inercija, prepuštanje struji, umjesivost, konzumerizam, potrošačko sljepilo i privid slobode.

 

Taj stari, nasilni, antikreativni i manipulativni način obrazovanja doživio je svoj vrhunac i sada je u početnoj fazi (od)umiranja no još uvijek, zamahom višestoljetne inercije, proizvodi klonove, kopije, poslušnike, vojnike, papagaje, konformiste, imitatore i, u pravilu, nesretne ljude.

 

 

2/4

ISTINSKO OBRAZOVANJE – OD TAME DO SVJETLOSTI

 

 

 

-Obrazovanje vam mora pružiti unutarnje  bogatstvo. Ono nije tu da vas što više informira. Takva ideja o edukaciji je primitivna stoga jer ima korijenje u strahu: "Ako nisam dovoljno obrazovan neću moći preživjeti". Zovem to primitivnim jer duboko u sebi takva je edukacija neobično nasilna, ona vas uči natjecati se, čini vas ambicioznima. Ona nije ništa drugo do priprema kako uništiti druge, kako se natjecati u svijetu u kojem je svatko neprijatelj onog drugog. – govorio je Osho Rajnes, a kao dobra ilustracija tih riječi mogu nam poslužiti svjedočenja studenata iz prve ruke sa nedavne studentske akcije blokade sveučilišta. Oni su na jednom od plenuma ispričali kako se podjela studenata na one koji dobivaju novčane potpore i one koji ne, a sve uvjetovano takozvanim uspjehom u učenju, završila potpunim prestankom protoka znanja između tih dviju skupina, jer se većina studenata koji su dobivali potporu plašila da će dijeljenjem znanja sa studentima koji nisu dobivali  potporu izgubiti svoj povlašteni materijalni status.

 

 

 

Novo pak, a zapravo drevno, tek izniklo obrazovanje i edukacija slave autentičnost svakog utjelovljenja duše gdje se život ne doživljava kao borba za preživljavanje već kao avantura učenja, služenja i pomaganja.

 

 

 

- Život ne smije biti natjecanje, on mora biti radost – kaže Osho i podsjeća na još dva značenja riječi edukacija koje dolaze od riječi educare, znače: izvući sve što je skriveno u čovjeku kao i voditi vas od tame do svjetlosti. Takva, istinska edukacija, podsjeća Osho, uči vas neustrašivosti naspram svih društvenih pritisaka  i, što je još važnije, "uči vas da ne čeznete za udobnostima  i lagodnim životom jer, budete li za time čeznuli, društvo će vam i sve to dati, ali vi ćete  to i platiti. A cijena je visoka: dobit ćete udobnost, ali ćete izgubiti svijest. Dobivate udobnost ali gubite dušu." I upravo zbog ovakvih, silno namnoženih, kupoprodaja sa vragom o kojima govori Osho, nemir, strah i tjeskoba još uvijek stanuju na našem planetu, a propagirano obrazovanje i društvo znanja pretvorilo se u duhovno robovlasništvo i moralnu neobrazovanost.

 

 

 

-Znanje i obrazovanje – kako god nam to čudno izgledalo – nisu više cilj, nego su sredstvo koje ne zahtijeva nikakva daljnja promišljanja sve dotle dok se dade opravdati samo kao sredstvo: za prosperitetna tržišta, kvalifikacije za radno mjesto, mobilnost usluga, rast gospodarstva. U društvu znanja nisu zamislive obrazovane osobe kao ciljne predodžbe zahtijevanog permanentnog stjecanja znanja, nisu to, dakako ni mudraci niti znanstvenici klasičnog tipa, nego samo brain koji prepoznaje industrijske mogućnosti primjene kompleksnih istraživanja brže od konkurencije u šangaju. – piše Konrad Paul Lessmann u svojoj knjizi Teorija neobrazovanosti u kojoj podsjeća i na to da bi obrazovanje ljudi «trebalo biti jamcem za obranu od unutarnjeg i vanjskog barbarstva» kao i na činjenicu da je «društvo znanja eliminiralo odnos znanja prema istini. Podaci se sada opisuju kao sirovine, informacije kao podaci pripremljeni za neki sustav ili poduzeće, a znanje kao «oplemenjivanje informacije praksom». Umjesto o spoznaji riječ je o Best practice. I tako se briše razlika koja razlučuje znanje kao epistemijski postupak od ostalih strategija ovladavanja svijetom. Sada, međutim, odricanje od istine poprima programatski karakter i time postaje neobrazovanost.»

 

 

 

Krajem ožujka ove godine, u sklopu Dana demokratskog obrazovanja, predavanje pod nazivom «Obrazovanje u 2020. godini» održao je znanstvenik, teolog, pisac i futurolog Marc Luyckx Ghisi na kojem je, među ostalim rekao i to da je «U ozračju prisile nemoguće stasati kao slobodna osoba i stoga je obvezatni karakter današnjeg ustroja školstva po svojoj samoj definiciji puno bliže postkapitalističkom robovlasništvu koje ima za cilj štancanje duhovnih zombija.»

 

 

 

Na predavanju je Marc Luyckx Ghisi upozorio da bi novo obrazovanje moralo pripremiti ljude na promjene koje se zbivaju koje će se zbiti, a ne da im priječi da budu kreativni. Obrazovanje sutrašnjice mora obuhvaćati poštovanje, slobodu, neovisnost dok energiju treba usmjeriti na kreativnost, a ne na svađanje i tada će stvari same doći na svoje mjesto. Obrazovanje sutrašnjice on vidi kao transdisciplinarno po svojoj prirodi, a osobe koje izlaze iz takvih učilišta moraju biti toliko samostalne i samosvjesne da same mogu upravljati svojim cjeloživotnim obrazovanjem. On tvrdi da već 100 milijuna Europljana živi takvu novu paradigmu koja uključuje i neku vrstu duhovnog obrazovanja. Kao sistematski problem koji treba rješavati navodi notornu činjenicu da sustav mladima sustavno i smišljeno ne dozvoljava da budu kreativni no rješenje poentira sjajnom rečenicom koja može biti, sama za sebe, program duhovnog obrazovanja novog doba. Ta rečenica glasi: «Ako želite da ljudi budu kreativni morate im dotaknuti dušu.»

 

 preuzeto sa bloga