Poznati hrvatski vinar, vlasnik Kutjevačkih vinograda koji širi svoje vinarsko carstvo prema istoku, kupnjom plantaža po Slavoniji i namjerom da prekorači Dunav i proširi se na Srijem i Bačku, svoje odustajanje od već potpisanog predugovora o kupnji Erdutskih vinograda objasnio je kratko: ne želi investirati u vinograde nad koje će se nadviti nuklearni reaktori.

Aktivisti ekoloških udruga iskoristili su tu činjenicu i nezadovoljstvo stanovnika tog dijela Hrvatske pa su potkraj lipnja počeli potpisivati peticiju protiv gradnje nuklearke u Hrvatskoj. Pridružio im se i načelnik općine Erdut, Jovan Jelić. Ta kampanja prošlog je vikenda dobila svoj finale međunarodnom konferencijom u Osijeku protiv uvođenja mogućnosti gradnje nuklearne elektrane u energetsku strategiju Hrvatske.

Naime, u rujnu bi javnosti trebao biti predočen završni prijedlog nacionalne energetske strategije, a prema informacijama “zelenih”, u njemu bi se mogao naći i prijedlog gradnje nuklearke na Dunavu, kao jedine mogućnosti osiguravanja nezavisnog i sigurnog domaćeg izvora struje.

U međuvremenu, peticiju protiv gradnje nuklearke - što na štandovima, što elektronički - potpisalo je oko osam tisuća ljudi i ona će biti uručena premijeru Sanaderu ili ostavljena u protokolu njegova ureda. A među osam tisuća potpisa, kažu organizatori, našao se i onaj saborskog zastupnika i novopečenog regionalista Branimira Glavaša, što nagovještava da će moguća izgradnja nuklearke biti i vruće pitanje skore kampanje predstojećih lokalnih izbora. Predsjednik Glavaševe stranke, HDSSB-a, osječko-baranjski župan Krešimir Bubalo, kaže da nije dobio nikakvih službenih informacija o izgradnji nuklearke, no da je odlučno protiv njena lociranja u Slavoniji.

Saveznici iz susjedstva

Kao najizglednija lokacija za gradnju prve hrvatske nuklearke počela se spominjati ona uz riječni otok Tanja na Dunavu, između Dalja i Erduta. Ondje su u razdoblju od 1979. do 1990. godine obavljena brojna istraživanja u koja je utrošeno oko 30 milijuna američkih dolara. Taj golemi novac omogućio je da se prikupe geofizički, geomehanički, hidrološki, hidrogeološki i seizmički podaci, koji su zbog havarije nuklearke u Černobilu završili u nekoliko ormara i na kojima se zbog moratorija na gradnju atomskih centrala godinama skupljala prašina.

Istraživanja na lokaciji slavonske nuklearke kod Erduta prekinuta su potkraj osamdesetih, kada je donesen tadašnji savezni (jugoslavenski) zakon o obustavi daljnjih istraživanja za moguća nuklearna postrojenja, s obzirom na tragediju koja se potkraj travnja 1986. dogodila u ukrajinskom Černobilu. Važećim Programom prostornog uređenja donesenim 1999. godine Hrvatska ne predviđa gradnju nuklearnih elektrana do 2015. godine.

Trideset milijuna tada potrošenih dolara nije, međutim, bačen novac, jer su prikupljeni podaci i danas aktualni i svakako će poslužiti bude li donesena odluka da se na Dunavu, nedaleko od Osijeka, gradi nuklearka. Njena snaga, kako je bilo planirano kad su ispitivanja obavljana, trebala je biti 4000 megavata, što je više nego sadašnja ukupna proizvodnja električne energije u Hrvatskoj.

Rezultati do kojih se došlo nakon ispitivanja svih bitnih aspekata sigurnosti i utjecaja nuklearke na okoliš, prisjeća se Anđelko Dujmović, nekadašnji rukovoditelj sektora za tehničko-razvojne poslove bivše osječke Elektroslavonije, bili su takvi da su nezavisni stručnjaci tu lokaciju označili kao najbolju u Europi. Dvije druge lokacije, ona kod Privlake, u blizini Zagreba i na Viru, na Jadranu, tako su potisnute u drugi plan, pa je kao jedina izgledna lokacija ostala ona na Dunavu. Zato se spominjanje izgradnje atomske centrale upravo na tom mjestu i počelo povezivati s najavama moguće gradnje nuklearne elektrane u Hrvatskoj.

U Općini Erdut smatraju da im najveći saveznik u borbi protiv nuklearke u njihovu dvorištu može biti susjedna Srbija. Kako je Dunav na tom području i granica između Hrvatske i Srbije, planirana gradnja nuklearke na njegovoj desnoj obali sasvim bi sigurno izazvala reakciju susjeda na lijevoj. Dok su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća obavljanja ispitivanja te lokacije, taj problem se nije postavljao, jer su u pitanju bile samo granice republika u istoj državi, Jugoslaviji. No sada stvari više nisu iste.

Hrvatsko-srpski projekt

Energetski stručnjak s kojim smo razgovarali o problemu nuklearke pred tuđim vratima kaže kako je on teoretski lako rješiv, no politički iznimno kompliciran. Ako bi Hrvatska i Srbija dogovorile izgradnju zajedničkog nuklearnog postrojenja na Dunavu, taj bi problem nestao, a lakše bi se, kaže on, podnijeli i troškovi iznimno skupe gradnje. Lakše bi se došlo i do kredita, jer bi uz ekonomsku taj projekt imao i važnu političku dimenziju. No, zaključuje naš sugovornik, Hrvatska i Srbija, s obzirom na terete iz novije povijesti, nisu što i Francuska i Njemačka, pa gradnja jednog iznimno važnog i za obje zemlje strateškog energetskog postrojenja teško da u sadašnjim okolnostima može biti zamisliva.

No, da takva mogućnost, kolikogod zvučala nerealno, ipak nije bez osnove, svjedoči i nedavna izjava Uranije Kozmidis-Luburić, državne tajnice u Ministarstvu nauke Srbije, koja je za novosadski Dnevnik rekla kako bi se Srbija mogla uključiti “u zajedničke projekte koji se najavljuju u okolnim zemljama”, spomenuvši moguću hrvatsku nuklearku na Dunavu između Dalja i Erduta, te proširenje mađarske nuklearke u Paksu, također na Dunavu. “Srbija bi mogla sudjelovati u financiranju tih projekata i tako dobiti svoj udio”, rekla je ona.

 

Kad bi se Srbija i Hrvatska dogovorile za zajedničku gradnju nuklearke, lakše bi se dobio kredit, a dojmljiva bi bila i politička dimenzija

U Srbiji se, međutim, razmišlja o gradnji nuklearke, također na Dunavu, u blizini Kostolca, oko 200 kilometara zračne linije dalje od one potencijalne, nadomak Osijeku. U tamošnjim medijima pojavile su se informacije da je to manje-više već dogovorena stvar, te da u tom smislu postoje ozbiljni planovi s Westinghouseom.

Mogućnost izgradnje nuklearke u Srbiji te produžetak rada mađarske nuklearke u Paksu najjači su aduti hrvatskih nuklearnih lobista protiv besmislenosti lokanih otpora izgradnji hrvatske nuklearne  centrale nadomak Osijeku.

Njihova logika, s obzirom na blizinu postojeće nuklearke u Mađarskoj i moguće u Srbiji, podjednako je cinična, koliko i realna: nije osobita razlika ako u potencijalnoj havariji hrvatske nuklearke stradate za sekundu, a mađarska ili srpska vas usmrte dvije sekunde nakon nesreće.

Paksu produljen život

Nuklearka u Paksu, uvjeravali su nas tamošnji stručnjaci, sigurna je bez obzira što je riječ o tehnologiji razvijenoj u bivšem Sovjetskom Savezu. Njezina četiri bloka, kapaciteta 2000 megavata, u pogon su puštani od 1982. do 1987. godine, a njihov životni vijek bio je predviđen na 30 godina. Ali s obzirom na dobro stanje nuklearnih postrojenja, mađarske potrebe za energijom (nuklearka u Paksu zadovoljava 40 posto ukupnih potreba električne energije u Mađarskoj!) i visoku cijenu izgradnje novih kapaciteta, odlučeno je da se rad atomske centrale u Paksu produži za još 20 godina.

Tako će prvi od četiri bloka, koji je trebao prestati s radom 2012. godine, nastaviti proizvodnju još dva desetljeća, do 2032.

 Produženi rad jedine mađarske nuklearke protegnut će se, međutim, sve do 2037. godine, kada bi s radom trebao prestati i posljednji od četiri bloka. Sve do tada, oni će biti prijetnja Hrvatskoj, jer je Paks zračnom linijom od Osijeka udaljen samo stotinjak kilometara. Tek nešto malo manje od moguće nuklearka u Srbiji.

Spriječio termoelektranu Područje uz riječni otok Tanja nije samo idealna lokacija za nuklearku već i za termoelektranu. Hrvatska elektroprivreda ima planove o izgradnji termoelektrane na ugljen, snage 350 megavata, s mogućnošću proširenja na još jedan blok jednake snage, o čemu je 1996. službeno izvijestila Općinu Erdut. U ponudi je stajalo kako bi termoelektrana koristila visokokalorični uvozni ugljen s niskim postotkom sumpora, te kako bi bila izgrađena prema najstrožim europskim standardima o zaštiti okoliša. HEP je obećao da će termoelektrana na ugljen zaposliti oko 300 ljudi, te da će eksploatacija elektrane lokalnoj zajednici, samo temeljem zakonom određene naknade za korištenje prostora, donijeti godišnje oko tri milijuna dolara. No, u Erdutu nisu imali razumijevanja za izgradnju termoelektrane. Formiran je Inicijativni odbor za sprečavanje izgradnje termoelektrane na ugljen, koji je svojom aktivnošću, barem za neko vrijeme, zaustavio planove o izgradnji elektrane. Mještani Erduta strahovali su da bi zagađenje sumpornim dioksidom i drugim toksičnim tvarima štetno utjecalo na razvoj poljoprivrede i vinograda, po čemu je taj kraj poznat. "Bio sam na čelu odbora za sprečavanje gradnje termoelektrane, a stat ću i na čelo odbora za sprečavanje izgradnje nuklearke", kaže mještanin Erduta Tomislav Kovačić.

Dobar potez ‘Hrvatske’ Dr. Tomás Katona, znanstveni direktor mađarske nuklearke u Paksu i jedan od tamošnjih vodećih atomskih stručnjaka, ocjenjuje najave hrvatskih političara o nuklearnoj energetskoj budućnosti "dobrim potezom". Nuklearne elektrane, tvrdi Katona, nisu opasnost za okoliš, već su dapače, u odnosu na plinske ili elektrane na ugalj i mazut, ekološki neusporedivo prihvatljivije. "Proizvodnja električne energije u nuklearkama jedina brine o svim fazama, uključujući i plinove koji odlaze u atmosferu. Dok konvencionalni način proizvodnje ne mari o emisijama stakleničkih plinova, pa oni uglavnom odlaze u atmosferu, nuklearka takve plinove ne proizvodi, a otpad zbrinjava na najvišim tehnološkim standardima", kaže dr. Katona. Osim ekološke strane, proizvodnja struje iz atomskih centrala pruža i veliku energetsku sigurnost. "Kad imate nuklearku, u proizvodnji električne energije ne ovisite samo o dva plinovoda ili naftovoda i nesigurnim putovima snabdijevanja kojima ti energenti dolaze. U Paksu trenutno imamo zalihe nuklearnog goriva za dvije godine proizvodnje i te zalihe stanu prostoriju osrednje veličine. Pokušajte zamisliti dvogodišnje zalihe bilo kojeg drugog goriva, kao i skladišta u koje bi ono stalo". U usporedbi s drugim načinima proizvodnje električne energije, kaže dr. Katona, nuklearke su višestruko premoćne i nenadomjestive. Da bi se ostvarila proizvodnja od 2.000 megawata, koliki je kapacitet Paksa, trebalo bi oko tisuću elektrana na vjetar. Treba zamisliti koliku bi površinu to zauzelo, a još bolji podatak, objašnjava dr. Katona, jest usporedba s mogućim gorivom iz biomase. Da bi se na taj način nadomjestila nuklearka u Paksu, trebalo bi koristiti osam posto obradivih površina u Mađarskoj! Uz to, cijena proizvodnje struje u nuklearkama jeftinija je za 30 do 40 posto u usporedbi s onima na plin ili mazut - zaključuje dr. Katona.