"To treba da bude način gledanja na stvari - vi radite ako to volite, ne tražite priznanje. Ako ono dođe, prihvatite ga bez opterećenja; ako ne dođe, nemojte misliti o tome. Vaše ispunjenje treba da bude u samom radu. Ako svako nauči tu jednostavnu umjetnost ljubavi prema radu, bilo koji rad da je u pitanju, ako uživa u njemu bez zahtijevanja priznanja, mi ćemo imati svijet koji će biti mnogo ljepši, svijet ispunjen slavljem.

Kako stvari stoje, svijet vas je stavio u klopku očajničkog ponašanja. To što radite nije dobro zato što to volite, zato što to savršeno radite; to je dobro samo zbog toga što to svijet priznaje, nagrađuje, daje vam zlatnu medalju, Nobelovu nagradu. Oni su tako oduzeli svu unutrašnju vrijednost kreativnosti i uništili milione ljudi - zato što ne možete milionima ljudi dati Nobelovu nagradu. Ali tako ste u svima stvorili žudnju za priznanjem tako da niko više ne može da radi smireno, u tišini, da uživa u svemu što radi. A život se sastoji od malih stvari. Za te male stvari ne postoji nagrada, ne postoji titula data od strane vlada, ne postoje diplome od strane univerziteta.

Jedan od najvećih pjesnika ovog vijeka, Rabindranat Tagore, je živio u Bengalu, Indiji. On je objavljivao svoju poeziju i svoje romane u Bengalu - ali priznanja nijesu dolazila. Tada je na engleski jezik preveo jednu malu knjižicu, Gitanjali, "Dar pjesama". On je bio svjestan da orginal ima ljepotu koju prevod nema i ne može imati - jer ta dva jezika, bengali i engleski, imaju drugačiju strukturu, drugačiji način izražavanja. Bengali je veoma sladak. Čak ako se i svađate, izgledaće kao da se izražavate finim rječnikom. On je veoma muzikalan, svaka riječ je muzikalna. Tog kvaliteta nema u engleskom jeziku i ne može se prenijeti: engleski jezik ima drugačiji kvalitet. Ali on je uspio da to nekako prevede, a taj prevod - koji je siromašan pri upoređenju sa orginalom - dobio je Nobelovu nagradu. Tada je iznenada cijela Indija postala svjesna... Knjiga je bila godinama dostupna na bengaliju i na drugim indijskim jezicima ali je niko nije primijetio.

Svaki univerzitet je želio da mu da doktorsku titulu. Kalkuta, gdje je živio, očigledno je bio prvi univertitet koji mu je ponudio počasnu titulu. On je odbio. On je rekao: "Vi ne dajete meni titulu; vi ne ukazujete priznanje mom radu, vi odajete priznanje Nobelovoj nagradi - jer je knjiga bila prisutna u još boljem obliku, i niko se nije odlučio čak ni da napiše neki prikaz." On je odbio da primi bilo kakvu počasnu titulu. On je rekao: "To me vrijeđa."

Žan - Pol Sartr, jedan od najvećih romanopisaca, čovjek ogromnog uvida u ljudsku psihologiju je odbio Nobelovu nagradu. On je rekao: "Ja sam primio mnogo nagrada dok sam stvarao svoje djelo. Nobelova nagrada ne može ništa tome dodati - naprotiv, to bi me povuklo nazad. To je dobro za amatere koji traže priznanje; ja sam dovoljno star i dovoljno sam uživao u ovome. Ja sam volio sve što sam uradio, to mi je bila nagrada. Ja ne želim nikakvu drugu nagradu jer ništa ne može biti bolje od onoga što sam već dobio." On je bio u pravu. Ali ispravnih ljudi ima tek nekoliko u svijetu, a svijet je prepun pogrešnih ljudi koji žive u zamkama.

Zašto bi brinuli o priznanju? Težiti za priznanjem ima smisla samo ukoliko ne volite svoj posao; tada to ima smisla, tada bi to bila nadopuna. Vi mrzite vaš posao, vi to ne volite, ali to radite jer ćete biti priznati, vi ćete biti prihvaćeni, shvaćeni. Umjesto da mislite o priznanju, razmislite o svom poslu. Da li ga volite? Tada je tu kraj. Ako ga ne volite, promijenite ga!

Težiti za priznanjem ima smisla samo ukoliko ne volite svoj posao; tada to ima smisla, tada bi to bila nadopuna. Vi mrzite vaš posao, vi to ne volite, ali to radite jer ćete biti priznati, vi ćete biti prihvaćeni, shvaćeni.

Roditelji i učitelji su uvijek naglašavali da treba da budete priznati, treba da budete prihvaćeni. To je jedna veoma lukava strategija da se ljudi drže pod kontrolom.

Naučite jednu osnovnu stvar: radite što god želite, volite da to radite, i nikada ne tražite priznanje - to je početak. Zašto bi neko tražio priznanje? Zašto bi neko zavisio o prihvatanju? Zagledajte duboko u sebe. Možda ne volite to što radite, možda ste uplašeni da ste na pogrešnom putu; zbog toga vam podrška može pomoći da osjećate da ste u pravu.

U pitanju je vaše unutrašnje osjećanje; ono nema ništa sa spoljašnjim svijetom. Zašto onda ovisiti o drugima? Sve te stvari zavise od drugih - tako postajete zavisni o drugima. Ja neću prihvatiti nikakvu Nobelovu nagradu. Sva osuđivanja koja sam primio od svih nacija u svijetu, od svih religija, su znatno vrijednija za mene! Prihvativši Nobelovu nagradu bi značilo da sam postao zavisan - tada više ne bih bio ponosam na sebe, bio bih ponosan na Nobelovu nagradu. Upravo sada mogu biti ponosan samo zbog sebe; nema ničega drugoga na što mogu biti ponosan.

Na taj način vi postajete individua. Biti individualan i živjeti u potpunoj slobodi, stati na svoje noge, piti sa vlastitog izvora, to čovjeka čini zaista usredsređenim, utemeljenim. To je početak njegovog krajnjeg rascvjetavanja.

Ti takozvani priznati ljudi, uvaženi ljudi, su puni smeća i ničeg drugoga. Ali oni su puni smeća sa kojim društvo želi da budu ispunjeni - a društvo im to nadoknađuje što im daje nagrade.

Svaki čovjek koji ima bilo kakvog osjećaja svoje individualnosti živi od svoje ljubavi, od svog rada, ne brinući o tome što drugi misle o njemu. Što je vaš posao vrijedniji, to je sve manje mogućnosti da bude uvažavan. A ako je vaš rad djelo jednog genija, vi nećete za svog života vidjeti nikakvo poštovanje. Vi ćete tokom svog života biti osuđivani... potom, nakon dva ili tri vijeka biće vam podignut spomenik, vaše knjige će biti poštovane - jer čovječanstvu treba najmanje dva ili tri vijeka da se izdigne na nivo inteligencije na kojem je taj genije danas. Jaz je ogroman.

Svaki čovjek koji ima bilo kakvog osjećaja svoje individualnosti živi od svoje ljubavi, od svog rada, ne brinući o tome što drugi misle o njemu.

Biti poštovan od strane idiota znači da treba da se ponašate u skladu sa njihovim načinom ponašanja, njihovim očekivanjem. Biti uvažavan od ovog bolesnog čovječanstva znači da treba da budete bolesniji od njih. Tada će vas poštovati. Ali što ćete sa tim dobiti? Vi ćete tako samo izgubiti svoju dušu i nećete dobiti ništa.''

Osho

Kreativnost