Ana Ugarković: Uz nju je kuhanje postalo uzbudljivo Piše: Pavica Knezović Belan
Foto: Gaurina, Pongračić, Jug, Tadić/CROPIX
Preuzeto sa: http://www.jutarnji.hr/jutarnji2/clanak/art-2008,3,14,,112217.jl
Svake subote Ana kuha na TV-u. Njezin pristup kuhanju stvorio je fanatično sljedbeništvo i jedva da postoji osoba koja nije iskušala bar jedan od Aninih recepata.
S dvije kuharice “Danas kuham 1 i 2” koje su vrlo brzo postali bestseleri te s gledanim kuharskim TV showom “Kod Ane” koji je na Novoj TV upravo ušao u drugu sezonu, Ana Ugarković je utvrdila svoju poziciju najutjecajnije kuharice u zemlji.
Ova, možda banalno ali točno rečeno, zaljubljenica u kuhanje svojim nepretencioznim, krajnje demokratičnim i srdačnim pristupom kuhanju, ali i svojim gledateljima, odnosno korisnicima njezinih kuharica, stvorila je, doista nije pretjerano reći, fanatično sljedbeništvo. Ana od običnih, banalnih jela stvara umjetnost. Nezaboravna je bila njezina emisija kada je spremala mnogima odbojne tripice. Na kraju ih je zapekla s parmezanom u pećnici i to je izgledalo kao najukusnija delicija.
- U emisiji u kojoj sam pripremala tripice moj gost ih, zapravo, nije volio jesti. Obično se pripremim, raspitam se što moji gosti vole, no ovaj put to nisam napravila. No, toliko su mu se svidjele moje tripice da ih je nakon toga ponovno počeo jesti - prisjeća se Ana koja je moju kuhinju oplemenila, upoznavši me s ćimulicama, mladim izdancima kupusa, kelja ili raštike. Iako je moje kulinarsko okruženje dalmatinska kuhinja, tek sam se kod Ane upoznala s tom savršeno ukusnom “verdurom”.
- To mi je također rekla i glumica Nataša Dangubić kada je gostovala u mojoj emisiji. Iako iz Dubrovnika, nije znala za ćimulice, kaže. Titulu “najutjecajnije kuharice u zemlji” 36-godišnja Ana Ugarković prihvaća s urođenom ležernošću.
- Čini mi se ipak to malo preodgovornom pozicijom. Jer sve ovo što radim zapravo se događa s velikom lakoćom. Emisiju snimamo kod mene doma, ja uvijek kuham za svoje prijatelje ili poznanike, a ponekad to doista izgleda kao da ekipa dođe snimiti moje ‘privatno kuhanje’. Dobro, nije baš tako, ali skoro.... A do kuharica ne bi uopće došlo da me izdavač nije stisnuo. Kada sam se već prihvatila tog posla, htjela sam napraviti nešto što će biti na tragu onoga što je meni bilo inspirativno kada sam se počela ozbiljnije baviti kuhanjem. A to je, na početku, doista bilo opsesivno. Kuharice sam koncipirala više kao vodič među namirnicama jer nisam pobornik toga da se recepti prate doslovno.
Kuharski show je vrlo gledani televizijski format svugdje u svijetu.
- Mnogo ljudi voli gledati kuhanje - objašnjava Ana - jer svi vjerojatno imamo sliku iz djetinjstva nekoga iz obitelji tko kuha. Meni je kuhanje veliko zadovoljstvo, no nikad ne kuham za sebe samu. To je uvijek povezano s ljudima za koje kuham, koji na kraju sjedaju za stol.
Jedna od temeljnih odlika kuhinje Ane Ugarković je izvrsnost namirnica koje bira. Njezino umijeće kuhanja uvijek počinje, barem kada je u Zagrebu, na tržnici Dolac.
- U zadnjih pet godina na tržnici se primjećuje veliki pomak u raznolikosti, u onome što ljudi donose. Kako poznam gotovo sve prodavače na Dolcu, onda mi oni govore kako se ljudi raspituju za namirnice koje spomenem u emisiji (moj slučaj ćimulica, op.a.). A meni je drago kada svojom emisijom mogu pridonijeti da se prepoznaje ta nova raznolikost i da nismo nacija koja je stalno na blitvi i krumpiru. Poludim kada vidim kakva je ponuda povrća u većini restorana, gdje možete uglavnom dobiti karfiol, mrkvu, brokulu i blitvu. A još imamo fantastičnu, nezagađenu zemlju i povrće je ukusno. Sve je više i ekološkog uzgoja i mislim da je to budućnost, nema nam druge.
No, neke projekcije hrane u budućnosti su katastrofične; dolazak genetski modificiranog voća i povrća, visoke cijene osnovnih namirnica, sve manja količina ribe.... Muče li Anu Ugarković ovakvi tmurni prehrambeni oblaci?
- Naravno da me muče no čini mi se, pogotovo kada je u pitanju riba, da je pristup kriv. Ne moramo mi jesti tone i tone ribe. Prema namirnicama koje nestaju treba se ponašati odgovorno. Nema mi goreg nego kada ljeti po restoranima u Dalmaciji vidim goste, a to su uglavnom naši ljudi, koji naručuju velike količine brancina i škarpina, i onda to nešto probrljaju i pola toga ostave na tanjuru...
Pa to su delicije, toga se ne treba mnogo jesti. Mislim da je to neodgovorno ponašanje. Čitam neke engleske gastronomske časopise i u njima se vodi kampanja za održivi izlov mnogo vrsta riba, pogotovo bakalara. I u tome su chefovi, kuhari uglednih restorana koji na svojem meniju imaju i te ugrožene vrste, no uz napomenu o čemu je riječ.
Poznati su osnovni fakti iz Anine biografije. Nakon studija grafičkog dizajna u Milanu odlazi u London, “gdje mi se jako svidjelo i htjela sam tamo ostati neko vrijeme”, objašnjava Ana čija se profesionalna preorijentacija nije dogodila preko noći.
- Uvijek sam voljela kuhati. Nekako se ta moja strast prema kuhanju oblikovala za vrijeme studija u Italiji, kada smo se mnogo družili po kućama i ja sam počela često kuhati, a moji prijatelji su s velikim oduševljenjem to prihvatili. Kako bi otkrila je li njezin san o kuhanju u restoranu samo “romantika” ili ona to doista želi, Ana je u Londonu “stažirala” u dva ugledna restorana; restoranu Fat Duck s tri Michelinove zvjezdice te u River Cafeu, popularnom londonskom restoranu s mediteranskom kuhinjom.
- Ono što me u Fat Ducku fasciniralo je koncentracija kuhara koji sve rade bez pogreške. Tu se treba na mnogo toga paziti, od savršenstva servisa, do toga da sve mora biti dobro pripravljeno, na vremenski razmak između slijedova... Kada isporučite zadnje jelo, osjećate se kao da ste došli na cilj nakon sprinta. U Fat Ducku nisam kuhala, tamo sam samo promatrala kako se radi i pomagala. Imala sam sreće da sam sa chefom Helstonom Blumenthalom surađivala na nekom drugom projektu pa sam ga tako, kada sam odlučila pokušati s kuhanjem, pitala mogu li doći raditi u njegovom restoranu. Tamo sam shvatila da je to kuhinja s kakvom se ja zapravo ne želim baviti. Ako mislite da je ono što ja radim složeno, morate onda vidjeti ono što rade u Fat Ducku. River Cafe je bio mnogo bliži mom senzibilitetu. Tamo je sve mnogo demokratičnije, objašnjava.
- U francuskim restoranima posao je strogo podijeljen na slastičare, na kuhare za umake, na one koji se bave predjelima... U River Cafeu su svi radili sve i ja sam tamo čak i kuhala. Na kraju su mi ponudili posao. Taj restoran vode dvije žene, a jedna od njih je supruga poznatog arhitekta Richarda Rogersa. Restoran se nalazi u zgradi gdje Rogers ima svoj biro i zapravo je počeo kao kantina za njegove i okolne zaposlenike. I danas u River Cafeu postoji posebni meni za 15 funti za ljude koji rade u okolici, kaže nam Ana.
Naravno, i za Anu je sve počelo u maminoj kuhinji. U emisiji u kojoj su joj na večeru dolazili roditelji (spremala je carsko meso), Ana je pokazala priličnu nervozu.
- Nas dvije u kuhinji ne koegzistiramo nikako. Ona je jako dobra kuharica i u nekim stvarima je sasvim sigurno ne mogu nadmašiti. Priznajem, ponekad joj prigovaram no, isto tako, često izmjenjujemo ideje.
Ana je odrasla u Sisku. No, slika o djetinjstvu u sivom, mračnom i zagađenom Sisku samo je predrasuda neupućenih jer Ana veli da je njezino djetinjstvo bilo - idilično.
- Moje djetinjstvo sasvim sigurno nije bilo mračno. Živjeli smo u kući s prekrasnim voćnjakom. Kuća je bila u gradu, no sve je djelovalo kao na selu. Kupa je bila udaljena 30 metara i moje je djetinjstvo nalikovalo na doživljaje Toma Sawyera. Danas, kada promatram djecu koja odrastaju u Zagrebu žao mi je što ne mogu iskusiti tu slobodu kakvu sam ja imala. Zadnji razred srednje škole završila sam u SAD-u, u Albuqerqueu iako mi je zapravo bilo teško otići iz Siska. No, s druge strane, previše sam htjela vidjeti Ameriku.
U Zagreb se Ana vratila 2002. godine, a kao jednu sasvim posebnu, kod nas do tada neviđenu kuharsku osobnost, na scenu ju je uveo Rene Bakalović, novinar s prosvjetiteljskom misijom promoviranja dobre hrane. Gledali smo je u “Kruškama i jabukama”, njezine recepte čitali u brojnim časopisima, a neko vrijeme je kuhala u zagrebačkom restoranu Kerempuh.
Ova, možda banalno ali točno rečeno, zaljubljenica u kuhanje svojim nepretencioznim, krajnje demokratičnim i srdačnim pristupom kuhanju, ali i svojim gledateljima, odnosno korisnicima njezinih kuharica, stvorila je, doista nije pretjerano reći, fanatično sljedbeništvo. Ana od običnih, banalnih jela stvara umjetnost. Nezaboravna je bila njezina emisija kada je spremala mnogima odbojne tripice. Na kraju ih je zapekla s parmezanom u pećnici i to je izgledalo kao najukusnija delicija.
- U emisiji u kojoj sam pripremala tripice moj gost ih, zapravo, nije volio jesti. Obično se pripremim, raspitam se što moji gosti vole, no ovaj put to nisam napravila. No, toliko su mu se svidjele moje tripice da ih je nakon toga ponovno počeo jesti - prisjeća se Ana koja je moju kuhinju oplemenila, upoznavši me s ćimulicama, mladim izdancima kupusa, kelja ili raštike. Iako je moje kulinarsko okruženje dalmatinska kuhinja, tek sam se kod Ane upoznala s tom savršeno ukusnom “verdurom”.
- To mi je također rekla i glumica Nataša Dangubić kada je gostovala u mojoj emisiji. Iako iz Dubrovnika, nije znala za ćimulice, kaže. Titulu “najutjecajnije kuharice u zemlji” 36-godišnja Ana Ugarković prihvaća s urođenom ležernošću.
- Čini mi se ipak to malo preodgovornom pozicijom. Jer sve ovo što radim zapravo se događa s velikom lakoćom. Emisiju snimamo kod mene doma, ja uvijek kuham za svoje prijatelje ili poznanike, a ponekad to doista izgleda kao da ekipa dođe snimiti moje ‘privatno kuhanje’. Dobro, nije baš tako, ali skoro.... A do kuharica ne bi uopće došlo da me izdavač nije stisnuo. Kada sam se već prihvatila tog posla, htjela sam napraviti nešto što će biti na tragu onoga što je meni bilo inspirativno kada sam se počela ozbiljnije baviti kuhanjem. A to je, na početku, doista bilo opsesivno. Kuharice sam koncipirala više kao vodič među namirnicama jer nisam pobornik toga da se recepti prate doslovno.
Kuharski show je vrlo gledani televizijski format svugdje u svijetu.
- Mnogo ljudi voli gledati kuhanje - objašnjava Ana - jer svi vjerojatno imamo sliku iz djetinjstva nekoga iz obitelji tko kuha. Meni je kuhanje veliko zadovoljstvo, no nikad ne kuham za sebe samu. To je uvijek povezano s ljudima za koje kuham, koji na kraju sjedaju za stol.
Jedna od temeljnih odlika kuhinje Ane Ugarković je izvrsnost namirnica koje bira. Njezino umijeće kuhanja uvijek počinje, barem kada je u Zagrebu, na tržnici Dolac.
- U zadnjih pet godina na tržnici se primjećuje veliki pomak u raznolikosti, u onome što ljudi donose. Kako poznam gotovo sve prodavače na Dolcu, onda mi oni govore kako se ljudi raspituju za namirnice koje spomenem u emisiji (moj slučaj ćimulica, op.a.). A meni je drago kada svojom emisijom mogu pridonijeti da se prepoznaje ta nova raznolikost i da nismo nacija koja je stalno na blitvi i krumpiru. Poludim kada vidim kakva je ponuda povrća u većini restorana, gdje možete uglavnom dobiti karfiol, mrkvu, brokulu i blitvu. A još imamo fantastičnu, nezagađenu zemlju i povrće je ukusno. Sve je više i ekološkog uzgoja i mislim da je to budućnost, nema nam druge.
No, neke projekcije hrane u budućnosti su katastrofične; dolazak genetski modificiranog voća i povrća, visoke cijene osnovnih namirnica, sve manja količina ribe.... Muče li Anu Ugarković ovakvi tmurni prehrambeni oblaci?- Naravno da me muče no čini mi se, pogotovo kada je u pitanju riba, da je pristup kriv. Ne moramo mi jesti tone i tone ribe. Prema namirnicama koje nestaju treba se ponašati odgovorno. Nema mi goreg nego kada ljeti po restoranima u Dalmaciji vidim goste, a to su uglavnom naši ljudi, koji naručuju velike količine brancina i škarpina, i onda to nešto probrljaju i pola toga ostave na tanjuru...
Pa to su delicije, toga se ne treba mnogo jesti. Mislim da je to neodgovorno ponašanje. Čitam neke engleske gastronomske časopise i u njima se vodi kampanja za održivi izlov mnogo vrsta riba, pogotovo bakalara. I u tome su chefovi, kuhari uglednih restorana koji na svojem meniju imaju i te ugrožene vrste, no uz napomenu o čemu je riječ.
Poznati su osnovni fakti iz Anine biografije. Nakon studija grafičkog dizajna u Milanu odlazi u London, “gdje mi se jako svidjelo i htjela sam tamo ostati neko vrijeme”, objašnjava Ana čija se profesionalna preorijentacija nije dogodila preko noći.
- Uvijek sam voljela kuhati. Nekako se ta moja strast prema kuhanju oblikovala za vrijeme studija u Italiji, kada smo se mnogo družili po kućama i ja sam počela često kuhati, a moji prijatelji su s velikim oduševljenjem to prihvatili. Kako bi otkrila je li njezin san o kuhanju u restoranu samo “romantika” ili ona to doista želi, Ana je u Londonu “stažirala” u dva ugledna restorana; restoranu Fat Duck s tri Michelinove zvjezdice te u River Cafeu, popularnom londonskom restoranu s mediteranskom kuhinjom.
- Ono što me u Fat Ducku fasciniralo je koncentracija kuhara koji sve rade bez pogreške. Tu se treba na mnogo toga paziti, od savršenstva servisa, do toga da sve mora biti dobro pripravljeno, na vremenski razmak između slijedova... Kada isporučite zadnje jelo, osjećate se kao da ste došli na cilj nakon sprinta. U Fat Ducku nisam kuhala, tamo sam samo promatrala kako se radi i pomagala. Imala sam sreće da sam sa chefom Helstonom Blumenthalom surađivala na nekom drugom projektu pa sam ga tako, kada sam odlučila pokušati s kuhanjem, pitala mogu li doći raditi u njegovom restoranu. Tamo sam shvatila da je to kuhinja s kakvom se ja zapravo ne želim baviti. Ako mislite da je ono što ja radim složeno, morate onda vidjeti ono što rade u Fat Ducku. River Cafe je bio mnogo bliži mom senzibilitetu. Tamo je sve mnogo demokratičnije, objašnjava.
- U francuskim restoranima posao je strogo podijeljen na slastičare, na kuhare za umake, na one koji se bave predjelima... U River Cafeu su svi radili sve i ja sam tamo čak i kuhala. Na kraju su mi ponudili posao. Taj restoran vode dvije žene, a jedna od njih je supruga poznatog arhitekta Richarda Rogersa. Restoran se nalazi u zgradi gdje Rogers ima svoj biro i zapravo je počeo kao kantina za njegove i okolne zaposlenike. I danas u River Cafeu postoji posebni meni za 15 funti za ljude koji rade u okolici, kaže nam Ana.
Naravno, i za Anu je sve počelo u maminoj kuhinji. U emisiji u kojoj su joj na večeru dolazili roditelji (spremala je carsko meso), Ana je pokazala priličnu nervozu.
- Nas dvije u kuhinji ne koegzistiramo nikako. Ona je jako dobra kuharica i u nekim stvarima je sasvim sigurno ne mogu nadmašiti. Priznajem, ponekad joj prigovaram no, isto tako, često izmjenjujemo ideje.Ana je odrasla u Sisku. No, slika o djetinjstvu u sivom, mračnom i zagađenom Sisku samo je predrasuda neupućenih jer Ana veli da je njezino djetinjstvo bilo - idilično.
- Moje djetinjstvo sasvim sigurno nije bilo mračno. Živjeli smo u kući s prekrasnim voćnjakom. Kuća je bila u gradu, no sve je djelovalo kao na selu. Kupa je bila udaljena 30 metara i moje je djetinjstvo nalikovalo na doživljaje Toma Sawyera. Danas, kada promatram djecu koja odrastaju u Zagrebu žao mi je što ne mogu iskusiti tu slobodu kakvu sam ja imala. Zadnji razred srednje škole završila sam u SAD-u, u Albuqerqueu iako mi je zapravo bilo teško otići iz Siska. No, s druge strane, previše sam htjela vidjeti Ameriku.
U Zagreb se Ana vratila 2002. godine, a kao jednu sasvim posebnu, kod nas do tada neviđenu kuharsku osobnost, na scenu ju je uveo Rene Bakalović, novinar s prosvjetiteljskom misijom promoviranja dobre hrane. Gledali smo je u “Kruškama i jabukama”, njezine recepte čitali u brojnim časopisima, a neko vrijeme je kuhala u zagrebačkom restoranu Kerempuh.
| Uskoro otvara restoran i dućan Lari&Penati je ime restorana koji Ana Ugarković s poslovnim partnerom Igorom Tomljenovićem planira početkom ljeta otvoriti u Zagrebu, u Rapskoj ulici. Lari&Penati su mali rimski kućni bogovi, a koncept Aninog restorana je novost za hrvatsku restoransku scenu jer je riječ o kombinaciji restorana i dućana s delikatesama. - To će biti delikatesni dućan s gotovim jelima, no imat ćemo i nekoliko stolova. No, u restoranu će se moći pojesti jedino ono što će toga dana biti na meniju. Bit će i napola dovršenih jela koje ćete moći do kraja skuhati kod kuće kao svježa punjena tjestenina ili lazanje, koje će doma trebati samo zapeći. Znači, ako ne volite kuhati, a želite doma pozvati prijatelje na ručak i večeru, moći ćete kupiti jela u našem dućanu. Mislim da Zagrebu treba jedno takvo mjesto, da nije ekskluzivni restoran, već mjesto gdje možete uzeti nešto fino za jesti za doma, pojasnila nam je Ana Ugarković |
bglavac
edin.kecanovic
