Skarabej je jedan od napoznatijih simbola drevnog Egipta. Egipćani su nadahnuće uvijek tražili u prirodi koja je za njih bila Učiteljica, velika knjiga života. Sve je u prirodi, od njenih najmanjih stanovnika do dalekih zvijezda i galaksija, skrivalo u sebi duboke istine, sve je postajalo ključ za odgonetavanje beskonačnog broja tajni čovjeka u univerzumu.

Što je to što je Egipćane privuklo malenom sjajno-crnom kukcu iz porodice Lamellicornus? Promatrajući njegovo ponašanje, Egipćani su zamijetili da ovaj marljivi radnik obrađuje bezobličnu, mekanu masu izmeta, postojano je i uporno kotrljajući ispred sebe dok je ne pretvori u savršenu kuglu, lopticu u koju potom odlaže svoja jaja. Napravivši kuglicu, skarabej je valja od istoka prema zapadu i, nakon što iskopa malu jamu, sprema je na 28 dana. Čitavo to vrijeme ličinke se hrane gnojivom od kojeg je kuglica napravljena. Dvadesetdeveti dan kukac otkopava kuglicu, baca je u vodu, a iz nje izranjaju mali skarabeji.

Ova osobitost skarabeja, kao i činjenica da leti u najtoplije vrijema dana, navela je Egipćane da ga poistovjete sa Suncem. Smatralo se da mali kukac ponavlja putovanje Sunca koje uskrsava iz svijeta sjena. Skarabej se rađa i uskrsava iz izmeta, svojeg vlastitog svijeta sjena i pustoši. Skarabejevu kuglicu, koja u sebi sadrži sjeme novog života, poistovjećivali su sa Suncem, vatrenom kuglom koja u sebi nosi zametak svega živoga. Slično Suncu koje putuje po nebu zračeći svjetlost i toplinu, stvarajući uvjete za obnavljanje života u svemu postojećem, kuglicu s jajima skarabej kotrlja s istoka na zapad sve dok zameci ne sazriju i ne dođu na svijet.

Od pamtivijeka je skarabej bio oličenje i simbol Kephera, jednog od drevnih egipatskih bogova povezanih sa skrivenim svetim tajnama Sunca. Ako bog Ra simbolizira dnevno Sunce, a Atum noćno, skriveno, Kepher, božanstvo s glavom skarabeja, personificira jutarnje, uzlazeće Sunce. Atum, Ra i Kepher predstavljaju tri oblika, tri lica jednog, vječnog boga Sunca. Kao i ostala sunčana božanstva, Kepher je imao funkciju demiurga, tvorca svijeta, čovjeka i univerzuma.

Ime "Kepher" prevodi se kao ”stvoren iz samog sebe”, “stvoren iz svog imena”. Egipćani su smatrali da je svijet stvoren kada je bog Kepher izgovorio svoje tajno ime. U egipatskoj religiji vrlo često susrećemo dvojno božanstvo Atum-Kepher; Atum, “samostvarajući”, noćno, skriveno Sunce misterija ispoljava svoju snagu kroz Kephera, uzlazeće Sunce koje donosi uskrsnuće života. U “Tekstovima piramida” Atum-Kepher nazivaju još i Amon - skrivenom dušom Sunca, stvoriteljem Ra, vidljivog dnevnog sunčanog diska, i velikog boga Ozirisa.

“On je moćan Jedan lik Kepher, rodivši se kroz Kephera, gospodar lika Kephera; kada se on pojavio, ništa nije postojalo osim njega. On je blistao nad zemljom od pamtivijeka; on je vladar svjetla i blještavila... Kada je ovaj uzvišeni bog stvorio sebe, nebo i zemlja bili su načinjeni iz njegovog srca...” (iz Papirusa princeze Nesi-Hensu). Kepher je uvijek simbolizirao nevidljivu snagu stvaranja koja daje impuls za kretanje po nebu ne samo dnevnom sunčanom disku, nego i svemu postojećem.

Prema legendi, skarabej je izašao iz nosnica Ozirisove glave, sahranjene u Abidosu, objavljujući na taj način njegovo uskrsnuće iz mrtvih u nebeskom svijetu. Lik malenog kukca koji uporno i postojano kotrlja svoju kuglicu od izmeta kako u njoj ne bi bilo uništeno sjeme novog života, postao je simbol impulsa obnove koji se rađa unutar inertne, ali žive materije, spremne započeti novi ciklus postojanja.

Kao veliki simbol i moćni talisman, Kepher-skarabej pratio je Egipćanina ne samo kroz sva razdoblja njegovog života, nego također i nakon smrti. Egipćani su smatrali da čak i raspadajuće tijelo umrloga sadrži u sebi klicu novog života - besmrtnu svetu dušu koja se poslije smrti tijela oslobađa te uskrsava u drugom svijetu nastavljajući svoje putovanje po nebeskim stazama. Skarabej je uvijek bio simbol impulsa koji duša dobija za nebeski let, za rođenje u duhovnom svijetu, nakon što počinje umirati i raspadati se sve materijalno. On je personificirao skrivenu snagu Srca koju je čovjek morao probuditi u sebi kako bi se rodio, umro i uskrsnuo, nadvladao svaku inerciju i svaku "baruštinu", odolio svakom iskušenju koje ga čeka u životu i poslije smrti.

Nije slučajno da su u Egiptu pri procesu mumifikacije na mjesto pravog srca stavljali srce od keramike, kamena ili drugog svetog materijala s amuletom skarabeja na gornjoj strani, ili figuricu skarabeja kako bi se u tijelu umrloga nalazio središnji simbol vječnog postojanja, besmrtnosti i uskrsnuća. U mnogim egipatskim tekstovima Skarabej Srca opisivao se nježno i lijepo: “Bog koji obitava u mom srcu, moj Stvoritelj, moj Gospodar, koji čuva svjetlo u meni...” Za Egipćanina čovjekovo je srce bilo središte njegove svijesti, dubokih znanja, mudrosti i sjećanja na vječnost. Ono je bilo posebna skrivena bit koja boravi u tijelu i koja upravlja čitavim čovjekovim postojanjem, a nakon smrti odlazi u drugi svijet zajedno s dušom... Nisu u Egiptu bez razloga govorili da je čovjekovo srce njegov vlastiti Bog.

Srce je imalo važnu ulogu u poznatoj sceni psihostazije - vaganja duše nakon smrti. Pred sudom Ozirisa na jednu stranu vage smješteno je srce umrloga koje odražava sve dobro, plemenito, no također i sve loše i destruktivno što je čovjek učinio na zemlji. Na drugoj strani vage ležalo je pero Maat, velike boginje univerzalne pravde i mudrosti. Da bi duša umrloga mogla nastaviti putovanje u Vječnost, njegovo je srce moralo biti lakše od pera Maat. A ono može biti lakše jedino ako je čisto i ispunjeno svjetlom koje je plod dobrih djela na zemlji, ako je oslobođeno teškog tereta poroka i sramote...Tako se nakon smrti skarabej pretvara u svjedoka duši umrloga, svjedoka svih njegovih djela na suđenju njegovoj vlastitoj savjesti od kojeg ovisi njegovo spasenje ili osuda.

U Egiptu su se slike i figurice skarabeja mogle posvuda sresti. Izrađivale su se od zelenog bazalta, zelenog granita, vapnenca, zelenog mramora, plave gline, plavog emajla, fajanse prekrivene purpurnom, plavom, zelenom glazurom... Osnova figurice obično se obilježavala svetim simbolima i izrekama povezanima s tajnom ponovnog rođenja. U nekim slučajevima skarabej je imao ljudsko lice ili glavu. Ponekad su na njegovim leđima prikazivali lađu boga Ra, pticu Bennu (Feniks - duša Ra) i Horusovo oko. U kasnijim vremenima pogrebne skarabeje stavljali su u fajansne broševe napravljene u obliku pilona na koje se nanosio obojani crtež ili reljefni prikaz sunčeve lađe. Skarabej je bio smješten tako da ostavlja dojam kao da se nalazi u lađi; njemu slijeva prikazivana je Izida, a s desna Neftis, sestre-boginje koje simboliziraju svete tajne neba i zemlje i ključeve njihovog odgonetavanja.

Skarabej je u drevnom Egiptu imao još jedno značenje. Ovaj maleni kukac postao je simbol učenika i njegovog puta prema mudrosti. Kao što skarabej uporno i postojano pretvara bezobličnu, blatnjavu masu izmeta u kuglicu kako bi u nju položio sjeme života, učenik koji ide putem mudrosti mora transformirati bezobličnu i blatnjavu masu svojih nedostataka i ograničenja u idealnu, savršenu, plamenu i čistu kuglu koja odražava svjetlost Duha. I najmuljevitijeg blata moguće je se osloboditi, i iz najdublje tame moguće je uskrsnuti i ponovno se roditi pod uvjetom da se probudi skrivena snaga i mudrost srca koja duši daje mogućnost da se usmjeri prema novim prostranstvima, u novi život i novo postojanje.

Skarabej, posjedujući krila i držeći među nožicama plamenu kuglu, postaje simbol novog, mladog, uzlazećeg Sunca proljeća koje pobjeđuje mrak i uskrsava kako bi donio novi impuls života i obnavljanja. Njegova dva krila simboliziraju dva oka - noćno koje vidi u tami i povezano je s Mjesecom, i dnevno koje daje život svim bićima i povezano je sa Suncem. Na njegovim je leđima poznati simbol tau u čijem se centru nalazi točka gdje se susreću Nebo i Zemlja. Ispunjavajući svoju misiju na zemlji, Skarabej-Sunce širi krila i odlijeće u beskonačne daljine vraćajući se na nebo, izvorima koji su ga rodili.

Na ovaj je način u Egiptu skarabej postao simbol, blizak i drag duši svakog učenika, onaj koji ga prati na putu i pomaže mu da odoli najtežim iskušenjima. On je podsjećao čovjeka da u njemu postoji skriveno Srce, da njegova duša može oživjeti, uskrsnuti, postati slična izlazećem Suncu koje pobjeđuje mrak i donosi život, toplinu, svjetlost. On je podsjećao na nebo, na besmrtnost, vječnost, ljepotu, snagu leta, na beskrajne daljine koje privlače dušu... On je budio duboka sjećanja i bio simbol proljeća, vječne mladosti duše koja živi izvan granica prostora i vremena, života i smrti.

Jelena Sikirić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 16

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120164928