Naime, to je zemlja koja je osigurala zbog svoje mnogoljudnosti najniže troškove proizvodnje, trošeći nemilice svoje ljudske i prirodne resurse s nesagledivim posljedicama i za sebe, ali i za svijet. Previše smo međusobno povezani da se posljedice ne bi prelijale na sve. Njihovi jeftini proizvodi prelijali su se u naše trgovine. Mogli smo i unatoč krizi i tome da smo relativno siromašna zemlja, umjesto da sami proizvodimo, kupovati njihovu prejeftinu robu široke potrošnje, ali upitne kvalitete. Želiš - dobiješ, ali ne pitaj za kvalitetu.

Pristali smo na tu utrku, kojoj se teško bilo othrvati, jer je u njoj sudjelovao cijeli svijet, pa gdje bi ne bi jedna mala zemlja baš u trenutku kad se izborila za ulazak u svijet potrošačkog obilja. Naš put u obilje bili su kineski dućani u kojima smo po prvi put mogli za mali novac kupiti koliko smo htjeli. No, bila je to samo obmana potrošačke žudnje, jer to nije bilo to.

To je ponuda skrojena po mjeri neumjerene potrošačke žudnje, bez prave kvalitete. Kapital je skrojio ono što je kupac poželio i to mu servirao. Taj sindrom kineskog dućana proširio se kao virus u sve pore društvenog života: u kulturu, medije, politiku. Svugdje je zavladalo podilaženje kupcima, konzumentima, tražiteljima usluga. Daj što više po što nižoj cijeni, ubij kvalitetu, jer nju nitko nije spreman platiti. Bitna je količina jer žudnja za trošenjem bila je neodoljiva.

Kvaliteta nasuprot tome zahtijeva vrijeme, a vrijeme je novac. Ona zahtijeva stvaranje reputacije, a dok je ti stvoriš, pirane oko tebe koje to ne zanima već su te pojele i s kostima.
Pa ipak, na kraju sad nitko nije zadovoljan postojećim stanjem. Ni kod nas, ali ni u svijetu. Žudnja za blagom je neispunjena. Raspolažemo s više stvari nego ikad, a one nas ispunjavaju manje nego ikad. Shvatili smo da nemaju prvu vrijednost, ne odišu duhom stvaranja, već vonjaju na prijevaru, jer ne nude dodanu vrijednost, već izmuzenu dobit.

Što će ove generacije ostaviti kao pečat budućim generacijama u usporedbi s nekim prošlima. Neće nas pamtiti ni po čuvenim literarnim sonetima, ni božanskoj glazbi, ni slikama koje bi generacijama čuvali u muzejima, ni građevinama nad kojima bi mozgali najveći umovi kako su uspjele biti sagrađene.

Zar će nas pamtiti kao generaciju koja će budućim naraštajima ostaviti najveće odlagalište materijalnog i duhovnog otpada u povijesti čovječanstva, jer je to jedino što smo ostavili za sobom, a da se još stoljećima neće razgraditi. Ostat ćemo opomena sljedećim naraštajima kamo vodi pohlepa i žudnja za još. Umjerenost, kvaliteta i reputacija nisu kvalitete naše generacije. Oni kojima je stalo do nje više su poput nesretnih Don Quijotea koji su se rodili u pogrešnom vremenu.