“U svijetu bez simbola ne bi se moglo disati, smjesta bi to prouzročilo duhovnu smrt čovjeka ...”

J. Chevalier, Rječnik simbola

Naše suvremeno doživljavanje simbola duboko prožeto mentalitetom proizašlim iz pozitivističke filozofije i materijalizma ne prepoznaje svo bogatstvo tradicije, nego je, uz časne iznimke, shvaća kao djetinjastu ili više ‘poetsku’ formu predznanstvenog mišljenja. Ovakvo shvaćanje stvara mnoge oprečnosti, između ostalog i onu između vjere i znanosti, različite oblike ekstremizma i fanatizma.

Ako se jednom naruši osjetljiva ravnoteža i jedinstvo na kojima je počivala tradicionalna slika svijeta, gdje je čovjek posrednik između neba i zemlje, dolazi do raspada kulture i ona se svodi tek na puku formu. Zaboravlja se da je kultura cjelokupno ljudsko kreativno djelovanje, koje obuhvaća humane odnose u cjelini, kao i ostvarenja na polju znanosti, religije, umjetnosti i politike.

Darwinova teorija objašnjava ljudsko biće kao rezultat borbe za opstanak. Ovakvo opravdavanje zakona jačeg i animalne borbe za moć nad zakonima prirode, prouzročilo je s jedne strane kulturu nasilja i zagađenje prirode, a s druge je strane onemogućilo usvajanje tradicionalnog stava da je čovjek primarno duhovno biće.

Razvojem kulturne antropologije i povijesti religije sredinom XX. stoljeća javlja se novi pogled na čovjeka. Taj novi senzibilitet najbolje oslikava djelo Mircea Eliadea, u kojem se čovjek pojavljuje kao biće koje svoju evoluciju ostvaruje kao homo religiosus. U svom djelu Slike i simboli on kaže: “Svi se slažu da je duhovni čin, koji je ljudski čin, nužno uvjetovan svime što čovjek nastoji učiniti, od anatomije i psihologije, do govora. Drugim riječima, duhovni čin zahtijeva integralno ljudsko biće, to jest i fiziološki entitet i socijalnog čovjeka i ekonomskog čovjeka. No sve te uvjetovanosti same po sebi ne uspijevaju iscrpiti duhovni život.”

Proučavajući drevne kulture Eliade u svojim djelima iznosi ideju da je čovjek, kao biće u evoluciji, u onolikoj mjeri čovjek u kojoj ostvaruje jedinstvo s cjelokupnošću uređenog svemira, te u sebi i u svom djelovanju manifestira to jedinstvo kao temeljni i zajednički sadržaj ideje religije.

No, zapravo je riječ o oživljavanju starog svjetonazora koji je temelj univerzalnog naslijeđa čovječanstva, a trajno upozorava na postojanje simboličkog znanja sačuvanog u ideji o čovjeku kao biću koje u svojoj biti ostvaruje povezivanje suprotnosti, što omogućuju djelovanje čovjeka u realnosti vidljivog i nevidljivog svijeta.

Suvremeni je čovjek svakodnevno izložen propagandi koja s pozicija golog materijalističkog interesa manipulira strahovima, strastima i umjetno stvorenim potrebama. Zanemareni su, čak i ismijani, dobro i pravednost, težnja za spoznajom i pronalaženjem svojih duhovnih korijena kao temeljne ljudske potrebe i zaboravilo se da kroz istraživanje koje povezuje um, srce i ruke čovjek postaje autentičniji i dublje uključen u vječnu struju života.

VRIJEDNOST SIMBOLA

Pojam simbol dolazi nam iz stare Grčke. Tamo je značio predmet razlomljen na dva dijela (npr. medaljon), koji je služio da poveže dvije osobe u prostoru i vremenu.

Simbol čuva, zadržava i prenosi ideje, paradigme i arhetipove prema modelu odnosa noumen-fenomen, tj. on svakom čovjeku na adekvatan način pokazuje odnose i međuzavisnost vidljivog i nevidljivog svijeta.

Cijela je priroda simbolična i u svemu se kroz duboki, prožimajući, interaktivni odnos može vidjeti zakon sklada i harmonije, a sve manifestirane stvari u prirodi simboli su svojih vlastitih biti.

Za neki pojam kažemo da je postao simbol onda kad uhvati, zarobi bit i otkrije svoj vertikalni pokretač, a ljudsko se iskustvo transformira u znanje tek onda kad dosegne razinu simboličkog. Pojava pisma, gotovo paralelna u civilizacijama Istoka i Zapada, vezana je uz zaborav i gubitak simboličkih ključeva. Tako smo dobili usko reducirane znakove koji sve više gube vezu s izvorima ideja i postaju nosioci svakodnevnog, trivijalnog i banalnog jezika koji pridonosi zaboravu onog “zašto” u stvarima, a nudi nam “koliko” je nešto i “kako” nešto izgleda.

Umjesto da sudjeluje u misterijima kozmosa, čovjek se prometnuo u pukog promatrača, a svijest se sve više fiksira na instinktivnom, nagonskom i svakodnevnom. Iz toga proizlazi zaboravljanje transcendentnog, te nužno sputavanje i imobilizacija istinskog Ja, nosioca naših najdubljih težnji i središta svijesti i savjesti.

SIMBOL KAO JEZIK NEIZRECIVOG

Simbol pripada prirodi, ali se prema čovjeku artikulira kroz sferu kulture. Čistoća simbola tako postaje odraz, ali i poticaj za čistoću kulturnih nastojanja oko temeljnih ideja dobra, pravednosti, ljepote i istinoljubivosti.

U starom Egiptu hijeroglif koji označava simbol prikazivan je dvjema rukama podignutim iznad glave tvoreći posudu za primanje nečega što dolazi odozgo. Učenje o Ka, dvojniku svih vidljivih stvari, bića ili pojava, čuva ono ključno za razumijevanje tradicije, tj. stalni napor i nastojanje čovjeka oko uspostavljanja i održavanja mostova između tvarnog svijeta i svijeta ideja.

Ta se ideja sačuvala u drevnom egipatskom simbolu puža koji ima oči na rogovima, tj. iznad glave, iznad ograničenog Ja. Nalazimo je i u tituli velikog svećenika u Rimu (pontifex maximus – graditelj mostova) ili u nazivu za svetog čovjeka u drevnoj Indiji (tirthakara – onaj koji pronalazi gazove preko velike vode samsare).

Strasti koje opravdava razum strmina su niz koju klizi čovjekova svijest od humaniteta k animalnom, a da bismo prepoznavali simbole, nužno je tome odoljeti, izbjegavajući smrtonosne zamke doslovnosti kao osnovnog obilježja duhovnog materijalizma, temeljne bolesti modernog doba.

Univerzalni koncepti povezani s mogućom spoznajom smisla i svrhe čovjeka te njegovim korijenima u svim su civilizacijama prikazivani kroz nedoslovan i mitski jezik tako da ih svatko može razumjeti prema svojim prirodnim mogućnostima mišljenja, volje, intuicije tj. ukupnog stanja svijesti.

Simbolički ključevi i potključevi tisućljećima su čuvali zrnca univerzalne mudrosti koja je u svojoj mnogostrukosti uspijevala iznaći mogućnost da se sačuva kroz bezbroj izraza kao što su bajke, priče, poslovice, izreke i običaji, ali uvijek zadržavajući vezu s izvorom, dubokim istinama o čovjeku i univerzumu, a istovremeno su, bez obzira na stupanj razumijevanja, davali ljudima korisna moralna učenja koja su uvijek bila temelj za razumijevanje dubokih značenja.

Zanimanje tradicije za ono “zašto” u stvarima bilo je inspiracija za izgradnju cijelog sustava simbola i jezika. Jezik je prije svega kroz točna značenja, čuvajući ispravne odnose između riječi, pojmova i njihovog korištenja čuvao civilizacijska i kulturna dostignuća i njihovu dostupnost svim ljudima na različitim razinama percepcije.

Tako, primjerice, za Konfucija osnovna vrijednost jezika nije u njegovom bogatstvu, već u točnosti značenja i smisla te sveobuhvatnosti u odnosu na ideje koje je jezik trebao čuvati i izražavati, a sve zbog toga da bi se sačuvala i osigurala zajednička sudbina čovjeka i kozmosa.

Budući da svijest modernog čovjeka teži instinktivnom i svakodnevnom, a transcendentno je zaboravljeno, čovjek se pretvorio u čovjeka-ogledalo koji samo odražava stvari i ne živi u njima i kroz njih, postavši tako sve više otuđen i usamljen među milijunima ljudi, iako su mediji komunikacije sve razvijeniji. U tome se i profiliraju brutalni ciljevi i interesi manjine koja tiranizira tihu i popustljivu većinu neprestanim potenciranjem trivijalnosti, taštine, strasti i nagona, što omogućuje upravo globalna zloupotreba komunikacija. Oni rijetki koji nisu potpuno pali pod takav animalizirajući utjecaj, vide sliku kakvu je pred dvije i pol tisuće godina Platon opisao u mitu o pećini.

U skladu s tim možemo reći da je povijest religija ili povijest političkih sustava upravo povijest simbola i zato razlika između onoga što simbol stvarno jest i kako se interpretira, te ukupni odnos prema simboličkom predstavlja važan element čovjekove evolucije. Budući da u materijalnom svijetu dominira djelovanje, a u subjektivnom prevladava namjera, naše zaboravljanje pojmova, ideja koje su duše simbola zapravo je uzrok smrti simboličkog, a samim tim i bitno osiromašenje našega života.

 Upotrebljivost simbola u civilizaciji je sveprisutna. Osim u metafizici i teologiji, ona se vidi u svim čovjekovim aktivnostima (npr. novac nije ništa drugo nego simbol), a i riječi su povezane sa simbolima i u sebi nose snagu koju prizivaju umjetnici, govornici, filozofi i ljubavnici.

SIMBOL – POTREBA ZA OBJAŠNJENJEM NEOBJAŠNJIVOG

Kroz izražavanje simboličkog, koje je uvijek izvor nadahnuća, nazire se mogućnost dubokog eklekticizma kao živa spoznaja vidljivog i nevidljivog svijeta. Oživljavajući ideale velikih grčkih filozofa kroz ideju da je spoznaja onoliko vrijedna koliko je povezana sa stvarnošću i koliko oslobađa čovjeka straha od smrti, vidimo značaj simboličkog mišljenja. Zato je prirodno da razumijevanje simbola daje čovjeku realni optimizam u životu i inspirira ga na akciju i stalno marljivo djelovanje u ograničenom i nesavršenom svijetu. Jer, nikada ne bismo smjeli zaboraviti da istinski vladamo samo onim što je postalo integralnim dijelom našeg mentaliteta ili karaktera. Tu se u drugom svjetlu pokazuje temeljni problem čovjeka potrošačkog društva: on troši stvari, bića, pojave, sve oko sebe, jer mu je nametnuta potreba da ima, a ne da bude. Snažno strpljenje i dobra volja, povezana s djelotvornim radom, obično daju zdrave plodove i za takvog je čovjeka razumijevanje simbola poput ljestava koje mu omogućuju ubrzano uspinjanje prema vrhuncima ljudskih mogućnosti.

Kroz alegoričnost svetih tekstova i čuvanje univerzalnih ključeva tradicije i danas možemo naslutiti zajednički izvor svih religija kroz još uvijek sačuvane simbole pradavnog porijekla. Tako je, na primjer, egipatski simbol sfinge sačuvan u kršćanstvu preko simbola četvorice evanđelista (čovjek-anđeo, lav, bik i orao). Sakralne se građevine još uvijek orijentiraju prema točkama izlaska i zalaska Sunca, a još je živ, izvorno egipatski, kult crne Gospe.

Moderni, znanstveni, bezvjerni, tehnološki čovjek zapravo je naličje religioznog čovjeka integriranog u simbolički svijet koji se neprestano obnavlja. Taj produhovljeni svijet uključuje u sebe i čovjeka – aktivnog sudionika i kreatora takvog svijeta prožetog humanitetom koji se odražava kroz akciju povezivanja, sinteze i jedinstva između neba i zemlje.

Tako je, na primjer, prikazivanje ideja u formi bogova, kada ono metafizičko i apstraktno postaje stvarno i zamjetljivo u psihološkom svijetu čovjeka, zapravo nešto najuzvišenije što nam je u naslijeđe ostavilo tzv. mitsko mišljenje starih. Simboli su preko toga ušli u Vrijeme i tako postali dostupni ne izgubivši ništa od svoje dubine i punine.

Branko Zorić

Iz: časopisa NOVA AROPOLA broj 34

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Kultura/Detail.aspx?Sifra=2120344912