Čovjek ima urođenu želju da uspije, i to nam je jednako prirodno kao disanje. (27)

U kineskom pismu za krizu i priliku imaju samo jedan znak. Zašto? Jer je kriza drugi naziv za priliku. Kada nam se dogodi nešto drastično, to nas istjera iz našeg lagodnog skloništa i natjera da svoj život promatramo na novi način.

I, začudo, što je veća nevolja, veća je prilika….

Depresije, recesije čovjekovo su djelo, a ostavljaju za sobom pustoš baš kao i prirodne oluje i bure. Ponekad je to način na koji priroda bira najotpornije.

Tijekom jedne od najvećih oluja u ovom stoljeću, koja je iščupala milijune stabla, jednog je mojeg kolegu ubilo srušeno stablo. “Što je u tome dobro?” upitat ćete. Ne znam. Nisam sudjelovao u zbivanjima poslije oluje, nisam onaj koji daje ili oduzima život. Malo tko u zemlji u to vrijeme nije na ovaj ili onaj način osjetio posljedice te oluje, i o tome se nekoliko tjedana govorilo u vijestima. Važno je to kako su pojedinci reagirali na ono što se zbivalo njima. Hoće li iz toga proisteći nešto dobro ili nešto loše, ovisi o tome kako pojedinac sebi tumači krizu. Ljudi su govorili: “Što mogu naučiti iz ovoga?”, “Što mogu učiniti?”, “Kako to mogu obrnuti u svoju korist?” i “Što treba poduzeti da se takvo što ne ponovi?” ili pak: “Zašto se to dogodilo baš meni?”, “Tko je za to kriv?”, “Tko će za to platiti?”, “Tko će mi to razjasniti?” i “To nije fer, zašto su ‘oni’ dopustili da se to dogodi?” Sjećam se da je u to doba sinoptičar bio najtraženiji čovjek u zemlji. Sjećam se i da mi se toga dana dogodilo nekoliko nezgoda, među ostalima i to da se srušio stari engleski orah u mojem vrtu. Ono dobro u tome bilo je za mene to što je stablo bilo potencijalno opasno i trebalo ga je srušiti, ali to nisam smio jer je bilo zaštićeno…

U školi se nikad nisam mogao koncentrirati pa nisam stekao veliku naobrazbu. Vjerujući u sebe, u svoje ciljevei planove, uspio sam zaraditi nekoliko milijuna funti na godinu. Dakako, bilo je teškoća i na njima sam učio, ali onda sam sve izgubio….

…Tako sam razradio planove i nakon tri godine bip sam u još boljem položaju nego prije. A onda sam opet sve izgubio!

Sigurnost?

Ovoga puta bila je riječ o recesiji… Nisam gubio vrijeem na to da okrivljeujm vladu. Kako možemo okrivljavati nekoga koga smo sami izabrali da upravlja državom? Nema sigurnosti, postoje samo prilike…

Države nemaju budućnost. Civilizacije mogu rasti, dosegnuti vrhunac i onda početi opadati… Poduzeća mogu uspješno poslovati stotinu godina, pa ipak propasti. Budućnost imate jedino vi kao pojedinac, a kakva će vam ta budućnost biti – ovisi samo o vama. Jedina je sigurnost u duši pojedinca, u vjeri u sebe kada se god susretnete snevoljama ili krizom. Sigurnost je u gladi i želji da se u životu stvori smisao i svrha. Sigurnost je u želji da se ostavi neki trag za sobom…

Umjesto da se borim s nečim što nemogu promijeniti, uza svu uobičajenu poviku o tome da se “nešto mora ubrzo promijeniti”, promjenu sam izazvao sam. Promijenio sam smjer, izradio novi plan, naučio nove vještine i za dvanaest mjeseci obrtao sam milijune funti u posve drugoj grani poslovanja…

Znimljivo je to da je ta nova grana poslovanja bila nešto što me je oduvijek zaokupljalo, zanimalo i privlačilo moju pozornost. Moj je posao sada moj odmor, radim iz užitka, a to je vrlo ugodno i donosi ispunjenost…

Prva Budina velika istina glasi: “Život je težak”

Ali čim to prihvatite on postaje lak!

Zapreke nas ne ometaju, nego nas poučavaju

Nevolja se ne treba kloniti, treba ih prihvatiti i prevladati…

Svaki put kada vam se nešto dogodi upitajte sebe: “Što iz ovoga mogu naučiti? Kakvu korist mogu izvući? Kakve mi to prilike otvara?”

Ispričat ću vam pripovijest o mladiću koji je želio biti poljodjelac. Našao je dobro koje mu se svidjelo pa ga je kupio. Nije imao mnogo iskustva u sklapanju poslova, samo je želio uzgajati usjeve i žitarice. Kada je kupio zemlju, otkrio je da nema dovoljno vode za naovdnjavanje.

Slijedeći korito rijeke, došao je do velike stijene što se srušila i skrenula rijeku u brda, gdje se izgubila. Odlučio je razbiti tu zapreku šro je ometala ostvarenje njegovih snova, pa je odmah pošao po čekić. Udario je stijenu jedanput z sve snage. Ništa se nije dogodilo. Nije ju čak ni ogrebao. Nije otkinuo ni komadić kamena. Kao da je uopće nije udario. Udario ju je ponovno i ponovno, više od petsto puta. I dalje se ništa nije događalo, pa je posumnjao u sebe. Upitao se hoće li je uopće moći ukloniti. Počeo se pitati je li trebao kupiti to dobro. Zatim se upitao treba li on uopće biti poljodjelac. A ako se o bilo čemu dovoljno dugo pitate, počnete u to sumnjati.

Nakon kratkog odmora, udario ju je opet, a od petsto drugog udarca stijena se raspolovila i propustila vodu. Što je djelovalo? Petsto drugi udarac ili petsto dva udarca?

…Ne možete uvijek odmah dobiti ono što želite. Morate ustrajati i ustrajati dok ne uspijete. Mnogi odustanu na pragu uspjeha…

Da biste uspjeli, morate učiniti ono što morate učiniti, te tako nastaviti dok ne uspijete. Morate odlučiti nastaviti – ne onda kad je lako, nego onda kad je teško. Onda kada vam sve u vama govori da odustanete.

To je dobro sročeno u pjesmi R.W.Servisa:

I tako u težak čas, u životnoj borbi.

Lako se boriti kada pobjeđujete.

Lako se mučiti, gladovati i biti hrabar.

Kada je zora uspjeha svanula.

Ali čovjek koji zna vedro podnijeti očaj i poraz

Tek je on pravi Božji izabranik.

Doista se boriti znade onaj

Tko se bori i kada gubi.

Uvijek unaprijed odlučite da nećete odustati, ma kakve bile zapreke na koje ćete naići. Svaki zastojna putu promatrajte kao krivulju na spirali učenja, koju morate proći da biste postigli ono što želite.

Nedajte da vas zapreke koje ste sami stvorili ili sumnje u sebe poraze prije negoli uopće krećete. Odlučite ostati ustrajni dok ne uspijete!”

“Izaberete ili dobro, imat ćete pozitivan ishod, izaberete li loše, birajte ponovo!”