"Kad nešto iz mašte postane zbiljom, čini nam se naknadno "normalno" i "prirodno" da se sve dogodilo upravo tako kako se zbilo. Međutim, bezbroj primjera tijekom povijesti dokazuje da su konzervativne i duhovno skučene sredine odbijale kreativne projekte – na bilo kojem području – ukoliko su bili izrazito novi i nekonvencionalni. Izgradnjom Jurjeve i Nikoline katedrale Šibenčani su provjerili i ovjerili latinsku poslovicu: audaces fortuna iuvat (SREĆA PRATI HRABRE)."

 R. Ivančić, Šibenska katedrala

Na UNESCO-ovom popisu svjetske spomeničke baštine, uz Eufrazijevu baziliku u Poreču, Dioklecijanovu palaču u Splitu, staru jezgru grada Trogira, grad Dubrovnik, Nacionalni park Plitvička jezera, nalazi se od 2001. godine i Katedrala Sv. Jakova u Šibeniku, poznatija kao ‘Šibenska katedrala’.

Ime Šibenika prvi se put spominje 1066. g. u ispravi hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (1058. – 1074.). To je jedini veći obalni grad u Hrvatskoj koji nije utemeljen u antičko doba, već gotovo čitavo tisućljeće kasnije.

Za povijest Šibenika prijelomno je bilo XIII. stoljeće tijekom kojeg se na svim planovima vodila borba da Šibenik od statusa villa (varoš) stekne status civitasa, tj. da postane grad, što bi značilo potpunu neovisnost i slobodu koju su okolni gradovi već imali. Ova je borba bila  neodvojiva od borbe za vlastitu biskupiju, jer je Šibenik do tada pripadao trogirskoj biskupiji. Međutim, sukobi između trogirske biskupije i Šibenika vremenom su se toliko zaoštrili da 1241. godine dolazi i do devetogodišnjeg oružanog sukoba. Sukob je zaključen mirom 1250. godine kojim Šibenčani očito nisu bili zadovoljni, pa svoju borbu za neovisnost nastavljaju pravnim sredstvima. Djelomičnu pobjedu izvojevali su 24. studenog 1251. g. kada kralj Bela IV. potvrđuje povelju o potpunoj autonomiji Šibenika, no do potpunog statusa civitasa bilo je potrebno zadobiti i crkvenu autonomiju. Iako nisu dobili papinsku privolu, iduće godine šibenski kaptol samovoljno postavlja arhiprezbitera Stanimira za šibenskog biskupa, dok istodobno papi uporno šalju poslanstva. Tek bulom pape Bonifacija VIII. Šibenik 1. svibnja 1298. g. dobiva pravo na osnivanje biskupije, a time i status grada. Prvi 'legitimni' biskup izabran je 28. lipnja 1298. godine.

OD IDEJE DO KAMENA TEMELJCA

Uslijedilo je stoljeće intenzivnog razvoja slobodne šibenske gradske zajednice i biskupije koji početkom XV. st. kulminira idejom o izgradnji nove katedrale. Postojeća crkva sv. Jakova (koja je do tada bila korištena kao katedrala) postala je premalena i neprikladna, pa je na  inicijativu biskupa Bogdana Pulšića posebni odbor građana 10. travnja 1402. g. odlučio da se izgradi nova katedrala “pro amplianda, accrescenda et augmentanda”, tj. “šira, viša i veća”.

Od prvotne ideje o izgradnji do početka njenog ostvarivanja proći će trideset godina. Naime, netom što su gradski oci iznašli načine financiranja i započeli s pripremom materijala, izbio je sukob s Mlečanima, pa su Šibenčani dio kamena pripremljenog za katedralu upotrijebili za utvrde. Sukob je potrajao od 1409. do 1412. godine, no stanje se ustabililo tek za desetak godina, tako da se 1424. g. iznova počinje pripremati kamen za katedralu.

Naposljetku, u svibnju 1430. g., biskup Bogdan Pulšić i dva plemića Tavelića sklapaju ugovor na godinu dana s venecijanskim majstorom Francescom di Giacomom (Franom Jakovljevim) o vođenju i nadzoru gradnje nove katedrale. Pretpostavlja se da je u tih godinu dana Francesco di Giacomo imao izraditi projekt i izvedbene nacrte crkve, kako bi nakon njegovog odlaska graditelji i klesari mogli započeti i dovršiti gradnju.

Kamen temeljac nove katedrale koja će se graditi čitavo stoljeće postavljen je 9. travnja 1431.

TRI FAZE GRADNJE

Prva faza izgradnje trajala je od 1431. – 1441. g. kad je prema projektu Francesca di Giacoma na katedrali radilo više različitih majstora. Kao majstori ove faze spominju se Lorenzo Piucino i Antonio di Pier Paolo Busato iz Venecije, te Andrija Budčić i Grubiša Slafčić iz Šibenika.

Nakon smrti biskupa Bogdana Pulšića 1437. godine za novog biskupa izabran je Šibenčanin Juraj Šižgorić, učeni dominikanac i profesor teologije u Bologni, koji se gradnje katedrale prihvatio s jednakim žarom kao i njegov prethodnik. Biskup Šižgorić (1437. – 1454.) zaslužan je za sudbonosni obrat u povijesti gradnje katedrale, prihvativši novog projektanta i protomajstora Jurja Dalmatinca.

Druga faza gradnje započela je u četvrtoj godini biskupovanja Jurja Šižgorića, kad je šibensko plemićko vijeće 23. travnja 1441. utvrdilo da je za gradnju potrošeno mnogo novaca, a da su počinjene greške zbog kojih je trebalo ponešto i rušiti, te je formiran odbor koji je imao zadatak rješavati probleme u vezi s gradnjom. U Veneciju je odmah poslano izaslanstvo koje je tražilo odobrenje da se poruše kancelarije i staje u dvorištu ispred kneževe palače i da se umjesto dvorišta trasira nova ulica, što je i odobreno. Neusporedivo značajnije od samog odobrenja bilo je to što su iz Venecije doveli i novog arhitekta.

Nakon što su utvrđene greške u dotadašnjem vođenju gradnje, nadstojnici gradnje sklopili su ugovor s Jurjem Dalmatincem. "Na općinskom trgu kod klupe ispred općinske kancelarije", pred knezom Jakovom Donatom i Vijećem, pred općinskim izvršiocem Nikolinijem, u prisutnosti dvaju svjedoka sklopljen je ugovor između nadstojnika gradnje i "razborita muža, majstora Jurja, klesara, sina pokojnoga Mateja iz Zadra, stanovnika Venecije, sada prisutnog u Šibeniku." Juraj se obvezao da će kao protomajstor gradnje katedrale sv. Jakova voditi i nadzirati sve radove, dajući "upute, naloge i mjere", ali da će i "vlastoručno raditi kao graditelj i kao klesar". Također, da će "ići u bilo koji kamenolom" i tamo davati naloge i voditi radove vađenja i klesanja kamena, utovara i istovara.

Juraj Dalmatinac vodio je izgradnju od 1441. g. pa do svoje smrti 1473. g. Uz njega su radili brojni vrsni majstori kao Jurjevi suradnici, pomoćnici i učenici od kojih su najpoznatiji: Andrija Aleši i Ivan Pribislavić koji će s Jurjem surađivati i na drugim projektima.

Svoj današnji izgled šibenska katedrala ima zahvaliti upravo Jurju Dalmatincu. Svojim novim projektom uveo je niz noviteta koji su ovu katedralu u nekoliko aspekata učinili jedinstvenom u odnosu na druge europske katedrale i kršćanske crkve. Spomenut ćemo samo najbitnije.

OSOBITOSTI JURJEVOG PROJEKTA

Šibenska katedrala je trobrodna bazilika, dimenzija 38 x 14 m, s najvišom visinskom kotom od 38 m u vrhu kupole. U potpunosti je izgrađena od kamena, dok su sve ostale kamene crkve redovito zidane uz upotrebu žbuke, a krovna im je konstrukcija najčešće drvena, s pokrovom od crjepova, a ponekad i od olovnih ploča. Za šibensku katedralu Juraj je koristio brački vapnenac iz kamenoloma na sjevernom dijelu otoka, u području Veselje, gdje je vađen od antike, a zbog svoje kvalitete i ljepote često se naziva i "brački mramor".

Nadalje, šibenska katedrala jedina je građevina u Europi prije XIX. stoljeća (kad je počelo korištenje metalnih konstrukcija i armiranog betona) kod koje zidovi apsida nisu načinjeni od elemenata međusobno povezanih žbukom, nego su sastavljeni originalnom metodom montaže velikih kamenih ploča, klesanih "po mjeri", profiliranih precizno po nacrtima i spojenih međusobno tako da stepenasti usjek jedne naliježe na susjednu "na preklop" ili tako da istaknuti brid jedne ploče ulazi u žlijeb susjedne, "na utor i pero", što se inače redovito primjenjuje u drvodjeljstvu. Osim ploča, korišteni su i veliki kameni pilastri  i rebra ili pojasnice sklopljene na isti način u statički savršeno strukturirani tektonski sustav.

Jedinstvo građe i montažna metoda gradnje omogućili su da volumen građevine izvana u potpunosti odgovara obliku unutrašnjeg prostora; prostor i njegov "plašt" – kamena ovojnica – identični su. Veličina i oblik oblih krovova u potpunosti odgovaraju oblim svodovima crkve, što nije slučaj kod sličnih građevina.

Kao rezultat ovakvog načina gradnje ostvarena je i funkcionalna trolisna fasada. Naime, trolisni zabat s obrisom polukruga u sredini poduprtog s dva četvrtkruga originalno je ostvarenje renesanse, i mogli bismo reći, "zaštitni znak" ranorenesansne sakralne arhitekture. No, ova crkva prva je i jedina kod koje ovakav trolisni oblik proizlazi iz presjeka, odnosno rasporeda svodova iznad njezina tri broda, dok je kod svih ostalih trolisni oblik neka vrsta kulise koja ne slijedi stvarni prostorni oblik građevine.

Šibenska katedrala značajna je i po nizu inovacija na polju ikonografije, kao što je glasoviti niz od sedamdeset i četiri skulpture različitih glava na vijencu triju apsida. Promatrajući čovjeka kroz prizmu nove humanističke filozofije, Juraj Dalmatinac je na ovakav način crkvenoj ikonografiji pretpostavio čovjeka. Naime, ovaj niz glava najbrojnija je i najkvalitetnija galerija portreta izložena kao javni spomenik profane skulpture na jednom sakralnom spomeniku u Europi, te na taj način predstavlja svojevrsni trijumf humanizma europske rane renesanse. Zanimljivo je što glave nemaju oznaka časti, imena ni zanimanja pa tako ne znamo radi li se o darovateljima, plemićima, mučenicima, svecima ili prolaznicima.

ZAVRŠETAK GRADNJE

Nakon smrti Jurja Dalmatinca 1473. g., kada vođenje gradnje preuzima Nikola Ivanov Firentinac koji će, ostajući čitavo vrijeme vjeran Jurjevom projektu i planu, raditi do početka sljedećeg stoljeća (umro 1505. g.), nastupa treća faza gradnje. Nikola Firentinac izgradit će svodove brodova i transepta te kupolu.

No ni nakon smrti Nikole Firentinca katedrala još oko tri sljedeća desetljeća neće biti dovršena. Pročelje i veliku rozetu klesat će Bartolomej i Jakov da Mestre (1528. – 1531.), a malu rozetu sred polukružnog zabata izradit će Ivan Mestičević iz Zadra (1536.). Kronike bilježe da su radovi na katedrali završeni 3. prosinca 1536. godine. Međutim, još će se uređivati iznutra da bi konačno bila posvećena 1555. godine.

UMJETNIČKA VRIJEDNOST

Po umjetničkoj vrijednosti šibenska katedrala pripada najvrednijima u europskom kontekstu i najznačajniji je arhitektonski spomenik renesanse u Hrvatskoj. Građena je u kasnogotičko-renesansnom stilu. Kasnogotičkom stilu pripada dio spomenika izgrađen u prvom desetljeću gradnje, dok dijelovi nastali u doba Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca nose izrazito renesansno obilježje. I ovdje se ističe poseban doprinos Jurja Dalmatinca. U petom desetljeću XV. stoljeća – kad nigdje u Europi izvan Italije nema renesansnih zdanja – Juraj primjenjuje u gradnji i uvodi u Dalmaciju pet važnih renesansnih motiva: polukružni luk, kaneliranu nišu i kanelirani pilastar, užljebljenu školjku i lovor-vijenac. Osim toga, Juraj Dalmatinac prvi je arhitekt u Europi koji je primijenio geometrijsku perspektivu u arhitekturi, oblikujući plitke užljebljene niše na apsidama šibenske katedrale tako da izgledaju kao da su polukružne. Geometrijska perspektiva otkrivena je nekih dvadesetak godina ranije, a do tada je primjenjivana jedino u slikarstvu.

Stoljetna priča o izgradnji šibenske katedrale još jednom podsjeća što je sve potrebno da bi jedno djelo ljudskih ruku postalo istinsko kulturno ostvarenje, koje svojom vrijednošću nadilazi trenutne potrebe vremena, te na taj način biva utkano u mozaik kulturne baštine koju nasljeđuju buduća stoljeća i generacije.

Lada Ilić Puharić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 38