PROČITANO

1975

PUTA

OD 14.01.2018.

Senjski uskoci

U takvo, za hrvatski narod, gotovo apokaliptično doba šaka odvažnih ljudi se zavjetovala da će se sustavno osvećivati državi koja se prostirala od Perzijskog zaljeva do Jadrana i zapadnih Karpata.

Senjski su uskoci jedinstvena pojava u povijesti kršćanskih naroda novoga vijeka. Nisu bili ni posebno pleme niti pripadnici samo jednog naroda, već skupina ljudi pribjeglih u Senj iz različitih zemalja što leže na obalama Jadrana. Ipak, njihovu okosnicu činili su sinovi hrvatskog naroda koji, da bi se spasili od turskog zuluma, "uskočiše" iz svojih domova, s rodne grude, kad im je očevina potpala pod tursku vlast. Sklonivši se k svojoj braći na morskoj obali, zavjetovali su se da će se za svoja opustjela ognjišta i napuštene grobove otaca osvećivati Turčinu svuda i svagda i da će svoj strašni zavjet namrijeti potomstvu u nasljeđe.
Premda je osveta nešto što se kosi s današnjim civilizacijskim načelima, ipak smo, poznajući prilike XVI. stoljeća, prisiljeni diviti se uskočkom zavjetu. To je doba kada otomanska sila kulminira, kada je Budim osvojen, a Beč samim čudom spašen od prve turske opsade; kada Zapad strepi pred Prorokovim sljedbenicima, a moćni se kršćanski vladari, vodeći se načelom "cilj opravdava sredstvo", kukavički ulaguju Visokoj Porti.
U takvo, za hrvatski narod, gotovo apokaliptično doba šaka odvažnih ljudi se zavjetovala da će se sustavno osvećivati državi koja se prostirala od Perzijskog zaljeva do Jadrana i zapadnih Karpata. Senjski uskoci, kojih je broj rijetko premašivao tisuću ljudi sposobnih za bojevanje, zametnuli su i tijekom dugih godina izdržali nejednaku borbu. Ne može se tvrditi da su Turcima zadavali posebno velike poteškoće, ali su im ipak krvavo dodijavali, od Save do Boke Kotorske, kao i na širokom i burnom Jadranu, toliko da se kojiput o njima "u Stambolu ozbiljno raspravljalo".
Venecija je pomagala uskoke kad god je bila u ratu s Turcima, dopuštajući im da preko njezina teritorija prelaze na turski, ali kad je Venecija s Turskom sklopila mir (1540. god.), Porta je počela energično tražiti od Republike da prestane pomagati uskoke. Mlečani su tada počeli prevoziti tursku robu svojim brodovima što, je bio povod za početak uskočkih napada na njih. Mlečani su, za odmazdu počeli progoniti uskoke, i osim za "ciparskog rata" između Venecije i Turske (1570. - 1573.), uskočko mletački sukobi potrajali su sedamdeset godina.
Pitanje senjskih uskoka postalo je vremenom međunarodno, pa se njime bavila prvo diplomacija susjednih, a kasnije i daljih država. Toj činjenici možemo zahvaliti što danas raspolažemo većim brojem diplomatskih isprava, od kojih su neke i štampane.

O POVIJESTI USKOKA

Bilo je više uskočkih skupina, ali najpoznatija je ona koja se oko 1530. godine iz Bosne i Hercegovine počela skupljati oko tvrđave Klisa kod Splita, gdje ih je tamošnji senjski kapetan Petar Kružić, pod čijom je upravom tada bio Klis, primio u vojnu službu. Iz Klisa su se uskoci potom sve češće zalijetali u susjedne turske krajeve, pa su Turci odlučili osvojiti to uskočko uporište. Nakon nekoliko pokušaja i opsjedanja grada to im je i uspjelo 1537. godine. Uskoci su se tada preselili u Senj, središte istoimene kapetanije.
Uskoci su tako postali vojnici u Hrvatskoj krajini i sa svojim su potomcima sačinjavali gradsku posadu više od osamdeset godina. Ona se dijelila na četiri kumpanije kojima su na čelu bili uskočki vojvode. Malo pomalo pridružilo se tim uskocima i mnoštvo bjegunaca iz mletačke Dalmacije, koji su bježali pred zakonom. Tako se vremenom proširilo uskočko ime na sve vojnike senjske kapetanije od Rječine do ušća Zrmanje, na primorju, te od Brinja i Otočca u unutrašnjosti. Položaj Senja s gorovitim zaleđem, otočnim pročeljem i čuvenom burom, takav je da ga ni s morske, ni s kopnene strane nije lako osvojiti.
Senj metropola Liburnije, najstariji od hrvatskih gradova bio je u XVI. stoljeću prilično utvrđen. Na istočnoj strani, nalazio se kaštel Nehaj ("Nikoga se ne bojim!") s dva velika topa (Fratar i Samson), na zapadnoj strani Šabac ("divan, veličanstven"), na sjevernoj "Papin kaštel", što ga je dao sagraditi Leon X. iz kuće Medici, a na sjeveroistočnoj strani nalazio se "Gradski kaštel" u kome je boravio gradski kapetan.

KARAKTERISTIKE USKOKA

Uskoci su bili smioni ljudi, sposobni podnositi svakojake oskudice i muke. Poznavali su svaki kutak i na Velebitu i po otočju. Trebali su dobivati mjesečnu plaću, ali je ona obično izostajala. To je, silom prilika, uvjetovalo da su se uskoci morali prehranjivati plijenom i otimanjem, jer senjska okolica nije rađala osobitim plodom. Budući da se u Hrvatskoj krajini neprekidno ratovalo s Turcima, uskoci su najradije u njih sebi tražili hranu i to na dva puta: kopnom u turskoj Lici i morem u Dalmaciji koja je tada bila najvećim dijelom u vlasti Turaka. Razumljivo, zbog vječnog "malog" rata u Krajini nikomu nije ni padalo na um da ih u tome spriječava.
Uskoci su bili čvrsti i stasiti ljudi, protiv neprijatelja od zakletve nesmiljeni, a u naporima i oskudici nevjerojatno izdržljivi. Svaki je uskok bio spreman pretrpjeti bilo koju kaznu radije nego pogaziti zadanu riječ. Uskoci su nalikovali Spartancima. U teškim naporima života potpuno su otvrdnuli, a svijest o dužnosti bila je kod njih jača od nagona.
Ako bi koji uskok pao prilikom četovanja protiv Turaka ili prigodom kakva naleta po Jadranu, njegovom se udovicom oženio uskočki momak. Od tog trenutka on bi skrbio za nju i njezinu djecu.
Nošnja uskoka bila je onakva kakvu je nosio u svom prvom zavičaju. Hlače su imale nogavice uske do koljena, a povrh koljena bile su znatno šire. Nogavice su preko listova do pete bile rastrižene bez priglavka, urešene željeznim, mjedenim ili srebrnim kopčicama. K tomu su još imali suknene natikače i na nogama opanke. Kad je trebalo pregaziti vodu, uskok je u trenutku raskopčao kopče na listovima i povukao nogavice visoko do stegna. Opanci su bili od sirove dlakave kože i dugo su odolijevali makar se hodalo po oštrom kamenju. Povrh košulje imali su prsluk ili ječermu, a preko svega bi navukli halju do koljena. Zaštita za glavu bila im je kapa sa ždralovim perom. Svaki je uskok uvijek sa sobom nosio gunj složen na četvero, da ga štiti od kiše, dok je zimi imao i kabanicu, s obilatim naplećkom, do pasa. Tim je naplećkom za nevremena pokrivao glavu, a privezivao ga je tako, da mu je stvarao neku vrst kukuljice.
Oružje senjskog uskoka sastojalo se od lagana mušketa, ćorde ili sjekirice ili pak buzdovana. Obično je još imao nož ili bodež.

USKOČKO RATOVANJE

Uskočke brodice bile su slične današnjim jadranskim bracerama, ali posebnog tipa tzv. brzoplovke. Na takvim brodicama, pod snažnim udarcima vesala, plovili su velikom brzinom duž svakog žala i obale, po najužim kanalima i nad plitkim dnom. Mogli su ih lakoćom izvući na kraj, a sami se posakrivati iza najmanjih klisura, otočića i školja. Uskočka srčanost očitovala se odvažnošću kojom su znali ploviti i kad je bura najstrašnije bjesnila, kad joj nisu mogle odoljeti ni galije, ni oboružani mletački brodovi.
Do koje je mjere na Jadranu uskočko ime bilo strašno već sredinom XVI. stoljeća govori slučaj kada je zapovjednik jedne mletačke galije navalio na turski trgovački brod, misleći da je uskočki. U Carigradu se znalo reći onima koji bi odlazili u ove krajeve: "Čuvaj se senjske ruke!"
Godine 1598. uspjelo je mletačkom providuru Filipu Pasqualigou iznenaditi i blokirati u rogozničkom zatonu ispod Šibenika osamnaest uskočkih brodica sa 670 uskoka. Taj je zaton za galije bio preplitak, pa su ostale izvan njega. Nikad se u nezavidnijem položaju nije našao toliki broj uskoka, pogotovo što su ih s kopna blokirali Šibenčani i Turci zatvorivši im prolaze i klance. S morske strane, kako navode izvori, bilo je devet galija i osamnaest oboružanih brodova. Ali, kad su se našli u najvećoj nevolji, priskočila im je u pomoć sreća. Najednom se razbjesnilo takvo jugo da su galije morale uzmaknuti sve do Primoštena, četiri milje daleko. Uskoci su na svoju sreću imali dovoljno mesa i vina od plijena, pa su mogli čekati, držeći na oku svoje neprijatelje. Kad se nevrijeme toliko razbješnjelo da su bili sigurni kako ih mletačko brodovlje neće progoniti, izdržavši 13 odnevnu blokadu, oni su u 14. noći, po najvećoj tami izvukli sidra, uprli vesla i isplovili iz zatona, a zatim razvili jedra i umakli put Senja.
Kad su doprli do otoka Krka, a jugo je još uvijek bijesnilo, izvukavši čepove iz svojih brodica, potopili su ih na zgodnom mjestu i pješice krenuli prema gradu Krku. Ondje su bile usidrene dvije galije i nekoliko oboružanih brodova s posadom koju su činili Arbanasi. Na galijama te noći nije bilo časnika jer su se, po običaju kad bi oluja bjesnila, iskrcali i spavali na kopnu. Njihov primjer slijedili su i mnogi vojnici. Dva sata prije zore navalili su uskoci, najprije na oboružane brodove, tolikom silom da se od sto Arbanasa bijegom spasilo samo šest. Uskoci su se zatim popeli na galije, raskovali galiote i pustili ih na slobodu. Nakon plijenjenja mletačkog brodovlja ostaviše Krk, a da nisu izgubili ni jednog čovjeka. (Minucio Minuci zadarski nadbiskup, tajnik pape Klementa VIII, znao je reći: "Izgleda da imaju pogodne i vjetrove i more i đavole").
Godine 1604. vraćalo se deset uskočkih brodica poslije plijenjenja po skradinskoj i šibenskoj turskoj okolici. Plijen im je bio izdašan: nekoliko tisuća glava krupne i sitne stoke. Kad su stoku doveli do mora, poklaše je i meso složiše u svoje i još deset drugih brodica što su ih zaplijenili u tom kraju. Ploveći put Senja, iznenadi ih nedaleko Zadra mletački general Gabrielli, koji im sa četiri galije i više oboružanih brodova zakrči dalji prolaz. Uskoci tada umaknuše u jednu uvalu u koju galije nisu mogle ući. Tu su se iskrcali i podigli zaklon od kamenja, iza kojeg su u noći, jer je bilo vrlo studeno, raspalili veliku vatru. Snažan vjetar prisilio je galije da se zaklone u obližnju luku. Uskoci su cijelo vrijeme pratili njihovo kretanje. Nekoliko uskoka, da bi zavarali Mlečane, sviralo je uz vatru na guslama, dok su ostali kroz tamu noći vukli svoje brodice uzbrdo, po naslaganom mesu kao po loju, preko hrptenice otoka na drugu, protivnu obalu. Onih deset zaplijenjenih čamaca ostavili su u uvali. Kad su svoje brodice sretno spustili u more, naslagaše mesa u njih koliko je stalo, i odveslaše, sve protiv bure, u Senj.
Prije polaska bili su u onim napuštenim čamcima u uvali pričvrstili nekoliko kapa sa ždralovim perjem koje se na vjetru bodro vijalo i nekoliko batina koje su predstavljale muškete spremne da budu opaljene. Kad se sutradan vjetar primirio, mletački general iskrca šesto ljudi i dade razviti zastave. Uz zvuke bubnjeva zapovjedi da se maršira i jurišem osvoji tobožnji rov. Mletački su se vojnici bojali ždralovih pera i ispruženih batina, pa su iz daljega ispalili protiv njih svoje muškete. Kad su vojnici vidjeli da im vatru nitko ne uzvraća, domisliše se porugi i prasnuše u smijeh. A kad su pak ugledali naslagano meso, uvjeriše se da su im uskoci umakli.
General dade sabrati tu silu mesa, napuni brodice i otegli ih u Zadar, uz zvukove bubnjeva i različitih glazbala kao da je porazio Kserksovu vojsku. U Zadru porazdjeli meso po galijama, oboružanim brodovima i vojnicima od posade, a ostalo se, da se ne pokvari, u bescjenje prodavalo.
Kad su uskoci došli u Senj, iskrcaše zarobljenike i ono mesa što su ga dovezli sa sobom i krenuše odmah na odmazdu. Otploviše do Osora i tu se sakriše u zasjedi da dočekaju jednu fregatu u kojoj je bilo 40 tisuća dukata gotovine. Kad su oduzeli novac, rekoše zapovjedniku fregate: "Sad se vrati u Zadar, potraži generala i u naše ime mu reci da smo se naplatili za oduzeto nam meso".

NESTANAK SENJSKIH USKOKA

Početkom XVII. stoljeća uskočko pitanje bilo je u središtu aktivnosti europske diplomacije. Od njega je ovisio rat ili mir između Austrije i Venecije. Mletačke intervencije kod Austrije, da ova protjera uskoke iz Senja, ostale su bez uspjeha pa je došlo do oružanih sukoba poznatih kao "Uskočki rat" (1615. - 1617.) u kojem nije bilo pobjednika.
Nakon dvogodišnjeg ratovanja došlo je posredovanjem Francuske i Španjolske do mira sklopljenog u Madridu. Prema mirovnom ugovoru nadvojvoda Ferdinand obavezao se "uskoke preseliti iz Senja nekamo daleko u unutrašnjost, njihove lađe spaliti i u grad dovesti njemačku posadu", pa su uskoci raseljeni po Otočkom kraju i Žumberku, pojačavši pogranične posade, gdje su se vremenom stopili s ostalim pučanstvom, a neki ukrcali na španjolske brodove.
Uskočka epopeja prepričava se i danas, a jedan od najljepših pisanih spomena, koji izvanredno dočarava snagu ratničkog duha hrabrih senjskih vitezova, je pjesma A. Šenoe:

Poput rubina počiva glatko, sjajno more.
O crnoj obali otoka blisiče srebrna pjena,
kao galeb krile se morem bijela jedra,
i na jugu diže divovska ramena
pod kristalno, zvjezdano nebo
Velebit, oltar hrvatske slobode.
A maslinom šapuće vjetrić starinsku pjesmu,
šapuće: Čuvaj se senjske ruke!
U utrobi plamti tajanstveni plamen,
govori narod, a piri ga božja ruka,
tvrdi se kamen ražari, propne, zadrhće, zatrese, zagrmi,
a s vrha zaurla bjesomučna bura
i grabi more iz dna, da poprska zvijezde,
da tjera lađu tuđinku od rodnoga kraja.
Kroz gromove, jauk i urnebes čuješ starinsku pjesmu,
bura pjeva: Čuvaj se senjske ruke!
Sine hrvatski! I u tvome srcu gori božji plamen
i tvoje grudi su kruti kamen: sine hrvatski,
pamti do groba svetu starinsku pjesmu:
Čuvaj se senjske ruke!