Legenda kaže da se jedne noći Aleksandru Velikom u snu javio Homer recitirajući stihove Ilijade koji opisuju kako Menelaj traži utočište na otoku Farosu. Prema Plutarhu, pod utiskom ovog sna, Aleksandar je odmah ustao i uputio se na Faros, otok koji je u to doba ležao blizu delte Nila... Čim je ugledao mjesto, Aleksandar je uočio njegove prirodne prednosti: jezičak tla proporcionalne dužine i širine, na jednom kraju jezero, a na drugom more tvoreći prostranu luku. Ovo otkriće navelo ga je na tvrdnju: "Homer je, osim ostalih divljenja vrijednih osobina, bio i veliki arhitekt". Sljedeći Aleksandrov korak bila je odluka o podizanju grada u skladu s osobinama terena.

Arhitektu Deinokratu dao je upute za planiranje budućeg grada, a on je nastavio put prema istoku u svom pohodu k Amonovom hramu u Siwi. Na svom povratku, Aleksandar je provjerio planove i izdao zapovijedi za njihovu provedbu. 17. travnja 331. g.pr.Kr. tradicionalno se smatra datumom osnivanja Aleksandrije.

Duh buduće Aleksandrije snažno će se pokazivati, poput duha njezinog osnivača i budućeg genija zaštitnika, Aleksandra Velikog.

O Aleksandru se govori da je uvijek pod uzglavljem imao Homerovu Ilijadu. Aleksandar je bio dostojan nasljednik svojih makedonskih predaka koji su naraštajima, u glavnom makedonskom gradu Pelu, nudili utočište najpoznatijim grčkim filozofima i učenjacima. Tu su boravili, između ostalih, Hipokrat, Euripid i sam Aristotel koji je bio Aleksandrov odgajatelj gotovo deset godina, a njegov otac je bio liječnik Aleksandrova oca Filipa.

Aristotel je Aleksandru prenio veliko znanje i intelektualnu disciplinu, ali je Aleksandrova unutarašnja vizija uvijek bila bliža platonovskom religioznom univerzalizmu, negoli aristotelovskom racionalizmu. Ipak, do kraja svog života Aleksandar je iskazivao zahvalnost Aristotelu, a koja se tradicijom prenosila i na buduće i posljednje egipatske vladare, Ptolemejeviće.

Iznenadnom Aleksandrovom smrću, 323. g. pr.Kr., počela je podjela njegova carstva. Aleksandrovi generali proglašavaju se satrapima, što je bio perzijski naslov za vladara jedne pokrajine pod središnjom upravom, a 306. g. pr.Kr. svaki se od njih proglašava kraljem svoje pokrajine. U Egiptu Ptolemej Soter uspostavlja svoju dinastiju koja će trajati tri stoljeća, sve do tragičnog završetka Kleopatre VII.

Umro je u Babilonu 13. lipnja 323. g.pr.Kr. nakon trinaest godina vladavine, ne napunivši niti trideset i tri godine. Legenda kaže da je njegovo tijelo balzamirano na egipatski način te da su načinjena posebna pogrebna kola kako bi se njegovi posmrtni ostaci prevezli sa Srednjeg Istoka u Makedoniju. Procesija se uputila od Babilona preko Mezopotamije, kroz Siriju, u smjeru Amonova hrama u libijskoj pustinji, kako bi veliki Bog mogao vidjeti svoje božje dijete. Otuda je njegovo tijelo trebalo biti prenešeno u Makedoniju. No, Ptolemej je prisilio vođu procesije da mu dopusti voditi posljednje obrede. Stoga je Aleksandrovo tijelo prenešeno u Memfis, i tu je zadržano dok izgradnja Aleksandrije nije bila završena. Aleksandar je konačno otpočinuo u Aleksandriji, u raskošnom mauzoleju nazvanom Soma ili Sema.

ALEKSANDRIJA

Aleksandrija je najvećim dijelom izgrađena za vladavine Ptolemeja I. Sotera, koji je upravu preselio u novi grad 320. g.pr.Kr., i njegova sina Ptolemeja II. Filadelfa (285-246. g.pr.Kr.). Treći ptolemejski kralj, Eugertes I. (246-221. g.pr.Kr.) također je poduzeo neke važne radove, između ostalih, rekonstrukciju Serapeuma, sastavnog dijela poznate aleksandrijske bibilioteke u egipatskoj četvrti.

Aleksandrija je ubrzo postala veliki kozmopolitski grad. Bila je podijeljena u tri dijela ili četvrti: kraljevsku grčko-makedonsku četvrt (Bruchion), egipatsku i židovsku četvrt. Gradske zidine, široke 2,5 m i duge otprilike 25 km, zatvarale su pravokutno područje. Na aleksandrijskim ulicama mogli su se vidjeti žene i muškarci, pripadnici svih poznatih naroda, uključujući i Indijce. Tako postoje zapisi da je i osvajač Ašoka s Ptolemejem razmijenio veleposlanike.

Privilegirani položaj grada i sveopći aleksandrijski duh preobrazili su ubrzo novi grad u trgovački središte toga doba, pa su obrazovani i velikodušni ptolemejski vladari ubirali plodove toga procvata - magični plodovi tog sretnog razdoblja bili su: hram Serapisa ili Serapeum (također ga nazivaju Akropolom Aleksandrije), aleksandrijska biblioteka, Muzej i Sema, Aleksandrov mauzolej.

KULT SERAPISA I SERAPEUM

U pogledu kulta, legenda kaže da je Ptolemej I. prihvatio savjete egipatskog svećenika Manetona iz Heliopolis i Atenjanina Timoteja, koji je potjecao iz svećeničke obitelji povezane uz obrede Demetre i Perzefone, a jako je dobro poznavao hramove Eleuzine i Delfa.

Ptolomej I. izabrao je boga Serapisa kao glavno božanstvo nove dinastije. Serapis je povezan s bogom Ozirisom i bikom iz Memfisa (Oziris - Apis) ili žrtvovanje Luz-Una predstavljeno Dionizom u grčkoj religiji, koji je također imao snažan kult. U složenom simbolizmu ovaj se bog također povezivao sa Zeusom-Amonom, božanskim Aleksandrovim ocem i s Plutonom, pa čak i s Panom, prema Hekateju iz Abdere.

U svrhu održavanja svetih obreda, iz grada Sinope u Maloj Aziji donešena je i predivna statua Plutona-Serapisa koja se pripisuje kiparu Briaksu, a koja je postala glavnim likom Serapisova kulta. Serapeum je bio podignut u egipatskoj četvrti, na prirodnom uzvišenju pa je nazvan Akropolom Aleksandrije, a posjetitelji iz cijelog svijeta tvrdili su da je to bila najljepša građevina i spomenik u cijelom gradu. Prema Amilianu Marcelinu, koji je posjetio grad u IV. stoljeću:

"Ne postoji opis koji bi mogao zadovoljiti; čine ga ukrašene velike dvorane okružene stupovima, sa statuama koje izgledaju kao da dišu, ogromnim brojem ostalih umjetničkih djela. Uz Kapitol,  podignutom u slavnome Rimu koji teži besmrtnosti, na cijelom svijetu ne postoji ništa veličanstvenije".

Nažalost, ne postoje ostaci prvog aleksandrijskog Serapeuma, jer su i najstarije arheološke iskopine ostaci novog središta koje je izgradio Ptolemej III. Eurgetes. Na osnovu ovih ostataka može se utvrditi sljedeće: 1) Na metalnim pločama s dvojezičnim natpisima iz hrama, egipatsko ime Serapis se pojavljuje u obliku Osor-Hapi, 2) Hram se nalazio u egipatskoj četvrti Rhakotis 3) Dva obeliska nalazila su se na istom mjestu gdje su bile i dvije sfinge od crvenog granita i 4) Statua bika Apisa od crnog granita koja se nalazi u aleksandrijskom muzeju.

Ostaci Serapeuma iz Memfisa mogu nam pomoći u razumijevanju složenih simboličkih odnosa kulta Serapis iz ptolemejske Aleksandrije. Avenija sfingi vodila je prema popločanom putu ili dromosu u grčkom arhitektonskom stilu. Sa strane su se nalazile statue životinja koje su tradicionalno bile povezane s kultom Dioniza - lav, pantera, dva kraljevska pauna raširenog repa i jedan troglavi Kerber. Na svakoj od tih statua nalazio se lik mladog Dioniza u sjedećem položaju koji gazi lišće vinove loze ili grožđe. Taj simbolički Dionizov kompleks bio je upotpunjen s dvije sirene i dvije krilate sfinge grčkoga stila. Prema istoku bila su smještena dva svetišta - prvo u egipatskom stilu, u kojem se nalazila predivna statua bika Apisa, i drugo u grčkom stilu. Kompleks u Memfisu također je uključivao polukružnu strukturu koja je zaokruživala sedam statua grčkih pjesnika i mudraca. Pronađene statue gotovo su potpuno uništene, ali na temelju ostataka i opisa moguća je rekonstrukcija kompleksa. U sredini je bila statua Homera koju su s desne strane pratile statue Talesa, Protagore i Platona, a s lijeve strane pjesnici Heziod, Pindar i vjerojatno Demetrije iz Falerona, oslonjen na statuu Serapisa. Demetrije iz Falerona bio je prvi voditelj aleksandrijske biblioteke.

ALEKSANDRIJSKA BIBLIOTEKA

Biblioteka je nastala u doba vladavine Ptolemeja I. i Ptolemeja II. Ptolemejev san bio je da u Aleksandriji sakupi sva važnija sveta, filozofska i književna djela svijeta, i u tu svrhu se nije štedio ni trud niti sredstva. Za osnivanje biblioteke procjenjivalo se nužnim sakupiti petsto tisuća djela.

Detaljni arhitektonski plan biblioteke ostaje nam nepoznat. Ipak, vjeruje se da je bila podijeljena u deset prostranih soba prema isto toliko područja znanja. Duž zidova su se nalazili ormari s tisućama papirusa. Biblioteka je bila u sklopu kraljevske palače, a red mramornih stupova povezivao ju je sa njoj srodnom ustanovom - museumom.

Na pročelju biblioteke nalazila se statua njenog voditelja, koji je tradicionalno bio službeni odgajatelj ptolemejskih prinčeva. Prvi voditelj aleksandrijske biblioteke bio je Atenjanin Demetrije iz Falerona, peripatetičar i atenski tiranin deset godina do svog progona 307. g.pr.Kr., kada je zatražio pribježište u Aleksandriji.

Ideja o osnivanju biblioteke tradicionalno se pripisuje Demetru. Skloniji smo ipak mišljenju da je genij ovog ambicioznog projekta bio sam Ptolomej I. koji je tako ispunio jedan od Aleksandrovih snova. Naša hipoteza zasniva se na dubokoj duhovnoj koncepciji ptolemejskih ustanovama, koja je bila bliska egipatskoj tradiciji, koje su prodirale u intelektualnu koncepciju i aristotelovski moral.

Otpočevši ambiciozni poduhvat, Demetrije je dobio od Ptolomeja I. Sotera zaduženje da sakupi tekstove za biblioteku. Na temelju kraljevskog zaduženja Demetrije nije morao štedjeti ni novca ni truda kako bi sakupio sva važnija djela te epohe. Sam Ptolemej uputio je pisma svim velikim vladarima toga doba s molbom da mu pošalju djela svih vrsta: pjesnika, pisaca, liječnika, proricatelja, povjesničara i svih ostalih. Legenda također kaže su svi brodovi koji bi stizali u Aleksandriju bivali pregledani u potrazi za vrijednim knjigama, te da nisu mogli podići sidra prije nego što bi marljivi pisari prepisali sve knjige.

Veliki napori također su bili uloženi da se dobije sadržaj glasovite Aristotelove biblioteke, koji je bio veliki ljubitelj knjiga. Nakon Aristotelove smrti, njegov nasljednik Teofrast naslijedio je sve vrijednije knjige. Teofrast je po svojoj smrti knjige ostavio Neleju, posljednjem izravnom Aristotelovu učeniku. Nažalost, nakon što nije proglašen ravnateljem Liceja, Nelej je iz Atene odnio sve knjige. Prema legendi, Ptolemeji su Neleju nudili bogatstvo, no on se pristao odvojiti od samo nekih manje važnih djela, ali ne i od slavnih Aristotelovih Spisa.

Jedna predaja se odnosi na prevođenje svetih židovskih tekstova.

Oslanjajući se na autoritet Hekateja iz Abdere, poznatog i pod imenom Maneton, koji je po kraljevskoj naredbi kompilirao povijest Egipta, Demetrije je predložio Ptolemeju I. da se pribave tekstovi židovskog zakonika. Prema priči jednog svjedoka, Ptolemej je upitao: "A što te sprečava?" Demetrije je na to odgovorio da knjige treba prevesti, a da bi se osigurala pomoć Velikog rabina iz Jeruzalema, potrebna je gesta dobre volje. "Gesta" je pokazana oslobađanjem svih židovskih zatvorenika i robova te plaćanjem, iz kraljevskih blagajni, odštete njihovim dotadašnjim vlasnicima.

Oslobađanjem Židova uspostavljeno je povjerenje između Ptolemeja i Eleazara, velikog svećenika iz Jeruzalema. U Ptolemejevoj poruci Eleazaru, u kojoj moli da se u Aleksandriju pošalju stručnjaci za prevođenje, kralj navodi:

"Oslobodili smo više od sto tisuća Židova. Oni najsnažniji su primljeni u vojsku. Oni sposobni za poslove rade s nama, a oni dostojni povjerenja dobili su poslove u upravi... Izvršili smo ono što su željeli svi Židovi, oni koje smo oslobodili, oni u drugim krajevima svijeta i oni koji mogu doći ovamo ubuduće. Također smo odlučili da vaši zakoni budu prevedeni s herbejskog na grčki kako bi mogli biti uvršteni u našu biblioteku, zajedno s ostalim kraljevskim knjigama."

Eleazar je rado prihvatio prijedlog poslavši u Aleksandriju izaslanstvo od 72 židovska stručnjaka, po šest iz svakog od dvanaest plemena. Ptolemej ih je srdačno dočekao - priča se da je gozba u znak dobrodošlice trajala sedam dana te da su stručnjaci u prevođenju pomagali 72 dana.

Također su bili prevedeni i tekstovi koji se pripisuju Zaratustri, što je istinski intelektualni podvig, jer je prevedeno više od dva milijuna stihova.

Klasifikacija biblioteke dodijeljena je Kalimahu koji je Katalogos podijelio po kategorijama prema različitim odjelima biblioteke. Ovo veliko djelo nazvano Katalog istaknutih autora prema različitim disciplinama zapremalo je 120 svitaka. U svom djelu Kalimah je poeziji dodijelio šest sekcija, a proznim djelima pet; njegove su kategorije uključivale epiku, tragediju, komediju, povijesna djela, medicinska djela, retoriku, zakone i različita druga djela.

MUZEJ

Ustanova srodna biblioteci, ali administrativno neovisna, bio je museum. Muzej je uistinu bio prava filozofska škola na klasičan način, u kojoj su se njeni članovi, "daleko od buke svijeta", mogli posvetiti proučavanju. Ova ustanova bila je posvećena kultu Muza,  koje su inspirirale njezino ime i duh, a na svom čelu imala je svećenika kojeg je imenovao kralj. Ovaj podatak nam ukazuje na religiozni karakter svih znanstvenih i intelektualnih istraživanja, takvih kakva su provođena u Aleksandriji, a u manjoj mjeri i u nekim drugim središtima, sve do kraja IV. st. Moguće je da je određeni broj stručnjaka stanovao unutar muzeja, koji je, kao i biblioteka, bio uključen u kraljevsku palaču. Muzej je imao prolaz (peripatos), oltar Muza, rezidencije za značajne goste, blagovaonicu za zajedničke objede, kazalište, predavaonice, prostoriju za proučavanje flore i faune, park, i druge odgovarajuće prostore.

JE LI POTPUNO IZGUBLJEN SADRŽAJ ALEKSANDRIJSKE BIBLIOTEKE?

U tijeku građanskih ratova, u kojima Julije Cezar ratuje na strani Kleopatre, zbog brojčane nadmoći flote Ptolemeja XIII., mlađeg Kleopatrinog brata, Julije Cezar se odlučuje primijeniti riskantnu strategiju. Pali nekoliko brodova, s kojih se vatra prenosi na protivničku flotu, i time uspijeva preokrenuti ratnu sreću u svoju korist. Nažalost, vatra se prenosi i na grad, a jedna od njezinih žrtava je i dragocjena biblioteka. O ovom nepopravljivoj šteti pišu Plutarh i Seneka u I. st., kao i Amilian Marcelin u IV. st.

Ne smije se, ipak, zaboraviti da je postojala i druga, manja biblioteka, ali ne i manja važna po svojem sadržaju, a koja se nalazila u prostorijama Serapeuma u egipatskoj četvrti. Zahvaljujući tome, blistava intelektualna aleksandrijska tradicija se ni nakon uništenja većeg dijela izvorne biblioteke nije izgubila. S druge strane, biblioteke Aleksandrije znatno su bile obogaćene bogatim darom - dvjesto tisuća papirusa biblioteke iz Pergama - koji je Marko Antonije poklonio Kleopatri, moguće kao naknadu za nenamjerno uzrokovanu štetu iz doba Julija Cezara.

Drugi veliki gubitak književnog blaga antike dogodio se 391. godine sa strašnim razaranjem Serapeuma, koje su izvršile Teofilove barbarske horde, a prema dekretu rimskog imperatora Teodozija.

Obzirom na ove nesretne povijesne događaje, postavlja se pitanje jesu li svi sadržaji aleksandrijskih biblioteka izgubljeni. O tome nam Helena P. Blavatsky daje zanimljiv komentar u svojoj Razotkrivenoj Izidi:

"Postoje čudne predaje raširene u različitim dijelovima Istoka - na primjer, na gori Atos i u pustinji Nitrije - među nekim redovnicima i učenim rabinima u Palestini koji provode život tumačeći Talmud. Oni tvrde da nisu svi svitci i rukopisi, kako povijest bilježi i kako se općenito smatra, uništeni od strane Cezara, kršćana 389. godine i pod arapskim generalom Amruom.

Njihova verzija priče je sljedeća: 51. g.pr.Kr. u vrijeme borbe za prijestolje između Kleopatre i njezinog brata Dionizija Ptolemeja, Bruchion, koji je sadržavao preko sedamsto tisuća svitaka uvezanih u drvo i pergament otporan na vatru, je bio obnavljan, pa je veliki dio originalnih rukopisa koji su smatrani najdragocjenijim i koji nisu bili umnoženi, bili pohranjeni u kući jednog bibliotekara. S obzirom da je požar, koji je progutao ostatak biblioteke, izbio slučajno, nisu bile pravovremeno poduzete mjere opreza. Međutim, oni dodaju da je prošlo nekoliko sati od nastanka požara, koji je izazvao Cezar na brodovima, do trenutka kada su prve kuće najbliže luci bile zahvaćene vatrom; i to da su svi bibliotekari, potpomognuti stotinama robova koji su radili u muzeju, uspjeli spasiti najvrjednije svitke. Materijal od kojeg su rađeni pergamenti bio je toliko kvalitetan tako da, dok su kod nekih svitaka unutarnje stranice i drveni uvezi bili pretvoreni u prah, kod drugih je pergamentni uvez ostao neoštećen. Te osobite primjerke prepisao je na grčkom, latinskom i kaldejsko-sirijskom dijalektu učeni mladić Theodas, jedan od pisara koji je radio u muzeju. Tvrdi se da je jedan od tih rukopisa sačuvan do danas u jednom grčkom manastiru, a osoba koja je to ispripovijedila vidjela ga je vlastitim očima.

On je također rekao da, kad se ispuni određeno proročanstvo, mnogi će ih vidjeti i naučiti gdje treba tražiti važne tekstove; dodajući da bi se većina tih djela mogla pronaći u Tatariji i Indiji. Redovnik nam je pokazao prijepis originala kojeg smo, naravno, slabo mogli razumjeti, s obzirom na naše oskudno poznavanje mrtvih jezika.

No, toliko nas se dojmio živ i slikovit prijevod svetoga oca, da se savršeno sjećamo nekih zanimljivih odlomaka koji, koliko se sjećamo, glase ovako: "Kada se Kraljica Sunca (Kleopatra) vratila u polurazrušeni grad, nakon što je požar progutao Slavu Svijeta, i vidjela gomile knjiga - ili svitaka - kako prekrivaju polurazrušeno stepenište podija i kada je shvatila da je unutrašnjost uništena te da su ostali samo neuništivi okviri, plakala je od bijesa i proklinjala uskogrudnost svojih očeva koji su škrtarili na trošku za pravi pergament, za unutrašnjost, kao i za korice dragocjenih svitaka". Nadalje, naš se autor Theodas šalio na račun kraljice koja je mislila da je gotovo cijela biblioteka izgorjela dok je, u biti, stotine i tisuće najvrjednijih primjeraka bilo pohranjeno na sigurnom u njegovoj vlastitoj kući, kao i u kućama drugih pisara, bibliotekara, studenata i filozofa." (II,27/28)

EPILOG - SAN SE NASTAVLJA

Kraj klasičnog svijeta vodi zapadni svijet u duboki san koji će trajati skoro tisuću godina. Za vrijeme renesanse, kojoj su prethodili plemeniti napori, poput onih reda templara, ponovno se susrećemo s novim primjerima duha koji je potaknuo procvat Aleksandrije i slavne biblioteke, Slave svijeta.

Godine 1460. donešen je jedan grčki rukopis u Firencu iz Makedonije Cosimu Mediciju, koji je uložio značajne napore i sredstva u prikupljanju starih tekstova. Rukopis je sadržavao četrnaest dijelova Corpusa Hermeticuma. Prije toga, Cosimu je pošlo za rukom sakupiti grčke originale Platonovih djela. Pred starim Cosimom, kojemu je ostalo još malo života, postavila se dilema: treba li brilijantnog Marsilija Ficina, školovanog upravo za ovu svrhu, zadužiti na prevođenje Hermesa ili Platona? Godine 1463. Cosimo je naložio Ficinu da započne s prevođenjem hermetičkih tekstova, što je i dovršeno nekoliko mjeseci prije Cosimove smrti 1464. godine. Potom je trebao započeti prevođenje Platonovih knjiga, a potom i Plotinovih.

Završavamo ovaj kratak uvod o sanu o Aleksandriji odajući zasluženu počast plemenitim Cosimu Mediciju i Marsiliju Ficinu, čiji su napori još jednom omogućili inkarnaciju aleksandrijskog sna kroz novi povijesni pokret, koji poznajemo kao talijanska renesansa.

Harry Costin

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 16