U ovom nestalnom i tvrdom vremenu u kojem nedostaje snažnih ideja sposobnih da istinski rješavaju uzroke problema, nema političkog ili društvenog koncepta koji bi bio manje obljubljen ili aktualan od vladavine jednog ratničkog staleža.

Danas će većina ljudi već pri spomenu elitnog društva osjetiti odbojnost opravdavajući to povijesnim primjerima spartanske države, normanskih barona, španjolskih plemića (hidalgo) ili pruskih časnika. Ovome možemo pridodati i japanski stalež Buši, poznatiji kao samuraji.

Postoji mnogo nesporazuma u razumijevanju i shvaćanju povijesti, karaktera, vjere i položaja samuraja, posebno u društvima koja se prilično razlikuju od japanskog.

Ova iskrivljena shvaćanja plod su dubokih emocija, jer povijest ovog staleža rijetko koga može ostaviti ravnodušnim i često su pogledi na samuraje obilježeni dvjema krajnostima - divljenjem ili  prezirom.

No, ovdje se nećemo baviti poviješću samurajskog staleža niti njegovom aktuelnošću, već ćemo, pozivajući se na Konfucija koji kaže da je ime znak, zapovijed za smisao, nosilac ideje koju imenuje, pokušati iznaći izvorno značenje imena samuraj.

Kineska tradicija, koja se može smatrati uzorom, starijom sestrom japanske kulture, za opis imena samuraj koristi dva znaka (ideograma): jedan koji čitamo kao riječ čovjek i drugi kao riječ hram.

Vanjsko i površno polazište zaključit će da ime naglašava ideju nedodirljivosti samuraja od ostalih staleža, no, malo temeljitiji pristup otkriva da je riječ o čovjeku koji treba biti ili postati poput hrama,  orijentiran na vječno, a ne na prolazno. Odatle put vrline, kao put oplemenjivanja karaktera, predstavlja osnovnu nit vodilju samurajskog duha.

Japanska kultura koja je formirala japanskog viteza - samuraja, nastala je pod utjecajem tri svjetonazora:

a) ŠINTOIZAM - vezan uz kult predaka i tradiciju, uz prirodu i duh Sunca; daje japanskoj kulturi uzvišenu jednostavnost;

b) KONFUCIJANIZAM - poštivanje prirodne hijerarhije  među ljudima, odanost gospodaru, vizija  čovjeka sposobnog da se nosi sa svim situacijama;

c) ZEN - BUDDHIZAM - sa svojim odnosom prema smrti (koja je lakša od pera), nastojanjem na samokontroli, svakodnevni stoicizam i osposobljenost u rukovanju oružjem.

Praktični izraz tog duha utjelovljen je u kodeksima časti koji su jedna vrsta podsjetnika za ispravno življenje i ispravno umiranje. Ovdje navodimo neke primjere tih kodeksa:

KODEKS BUŠIDO:

  1. nemam roditelja: nebo i zemlja su moji roditelji  

  2. nemam božanske moći: odanost je moja moć

  3. nemam posjeda: poslušnost je moj posjed

  4. nemam magijsku moć: duhovna snaga je moja magija

  5. nemam ni život: vječnost je moj život i moja smrt

  6. nemam tijelo: snaga je moje tijelo

  7. nemam oči: moje oči su sijev groma

  8. nemam uši: moje uši su osjećajnost

  9. nemam udove: moji udovi su spremnost

10. nemam planove: moji planovi su prilika

11. nemam čudesa: moja čudesa su Zakon

12. nemam zahtjeva: moji zahtjevi su prilagođavanje

13. nemam prijatelja: moji prijatelji su moj duh

14. nemam neprijatelja: moji neprijatelji su nebudnost

15. nemam oklop: dobra volja i ispravnost su moj oklop

16. nemam zamak: nepokolebljivi duh je moj zamak

17. nemam mač: san duha je moj mač

KODEKS MUSAŠI:

  1. ne skreći sa svoga puta

  2. ne misli samo o zadovoljstvima i zabavama

  3. ne budi sebičan

  4. ne misli samo o vlastitim ugodnostima

  5. ne kaji se zbog učinjenog

  6. ne zavidi drugima

  7. ne tuguj kad se rastaješ sa ljudima

  8. ne predaj se suviše ljubavi prema ženi

  9. ne nasjedaj lijepim pričama

10. ne budi izbirljiv u jelu

11. ne poželi kuću niti se vezuj za stvari

12. ne poželi posebno ukusna jela

13. ne teži za slavom i počastima

14. ne plaši se smrti i ne misli na nju

15. ne teži za bogatstvom i dragocjenostima niti u starosti

16. poštuj bogove, ali ne traži ništa od njih

17. misli samo na to kako ćeš se boriti

PREMA KONFUCIJEVIM ANALEKTIMA:

  1. lojalnost vlastima - roditeljima. starijima i pretpostavljenima

  2. odanost običajima i normama

  3. poštovanje i uvažavanje prošlosti

  4. ljubav prema tradicionalnom učenju

  5. poštivanje dobrog primjera (uzora)

  6. prednost moralnog formiranja nad stručnim obrazovanjem

  7. poštivanje nenasilja u državi i društvu

  8. razboritost, obazrivost, sklonost umjerenosti

  9. izbjegavanje suparništva

10. samopoštovanje (uz umjereno samosažaljenje) u nesreći

11. hrabrost i osjećaj odgovornosti prema tradiciji

12. sposobnost odabira

13. dosljednost u odnosima s drugim ljudima

Stoljetna pedagogija primjenjivana u Japanu a inspirirana tim kodeksima, uvjetovala je takav pogled na svijet prema kojem se cijela čovjekova životna aktivnost svodi na pobjedu dužnosti giri, nad  nižim osjećajima ninjo kroz kultiviranje volje kao stožernog principa ljudskog razvoja, formirajući tako karakter cijelog naroda.

Polazeći od činjenice da čovjek nije savršen i da njegova arhetipska težnja za poboljšanjem života i svijeta počiva na ostvarenju ideje moralnog formiranja, čime on postaje sličniji besmrtnim bogovima, japanski je vitez - samuraj stvorio sebi težak i nadasve častan zadatak da pokuša djelatno, dakle živo, prirodno i  autentično predstavljati utjelovljenu čovječnost inspiriranu najvišim zahtjevima. To je ono što je nadahnulo sve običaje, obrede i kulturu Japana zadnjih 700 godina.

Kodeks časti, kao skup principa koji nisu uvjetovani povijesnom modom ili prolaznim hirovima trenutačne potrebe za senzacijama, nastao je kao izraz samurajskog duha i omogućio opstojnost japanske kulture i naroda unatoč svim povijesnim kušnjama.

Trešnjin cvijet, simbol samuraja, istinski govori o njihovoj prirodi, jer to je cvijet koji posjeduje jednostavnu ljepotu, blagog je mirisa, te brzo i s lakoćom otpada s grane i predstavlja na neki način  suprotnost ruži, mističnom cvijetu Europe. Trešnjino drvo nema savitljivost već puca pod djelovanjem sile, kao što samuraj radije bira smrt nego odstupanje od vlastitih principa.

Kao ilustracija odnosa prema vrlini, prema životu i smrti, poslužit će jedna osobito popularna legenda i priča o 47 vjernih ronina:

PRIČA O ČASTI I ŽRTVI

47 VJERNIH VAZALA

U proljeće 1701.g. povjereno je plemiću Asano Takumi no Kamiju, vlastelinu dvorca Ako da ugosti carskog poslanika iz Kyota na šogunovu dvoru u Edu (današnji Tokio). Takva obaveza značila je veliko povjerenje i čast. Stoga je Asano, da bi ukazanu obavezu i čast mogao dostojanstveno ispuniti, potražio poduku o finesama ceremonijala propisanih za tu prigodu. Poučavao ga je veliki znalac ceremonijalnih propisa visoki plemić Kotsuke no Suke. Kao nagradu za njegov trud Asano mu je donio uobičajene darove. Svoje nezadovoljstvo darovima Kotsuke je izrazio isprva suspregnuto, a potom sve oštrijim uvredama upućenim Asanou, da bi ga na kraju izvrgao ruglu. Asano je trpio dok je mogao, jer je Kotsuke bio znatno višeg ranga, ali kad su vrijeđanja prešla svaku mjeru, Asanova strpljivost je popustila. Potegao je mač i udario na Kotsukea koji se uspio izmaknuti. Dok su nazočni zadržavali Asanoa da opet ne nasrne na njega, Kotsuke je pobjegao. Zbog toga što se zbio u granicama šogunova dvora, incident je bio neoprostiv. Po šogunovoj zapovjedi Asano je već iste večeri morao počiniti seppuku (ritualno samoubojstvo). Imanje mu je zaplijenjeno, a njegovi vazali postali su ronini (lutajući samuraji bez gospodara).

Iako je zakon u to vrijeme zabranjivao krvnu osvetu, tradicija ju je bezuvjetno nalagala. Ni jedan samuraj onog doba ne bi niti pomislio da se ogluši na imperativ osvete.

Konfucije je govorio da čovjek ne može živjeti pod istim nebom pod kojim živi i ubojica njegova oca, a prema samurajskim običajima gospodar je bio i više od oca. Osim toga, nepravednom smrću Asanovom povrijeđena je čast samuraja, koju su smatrali istinskom ljudskom vrijednošću.  Vrijednija je časna smrt nego nečastan život.

I tako su vjerni Asanovi vazali odlučili da ubojstvom Kotsukea osvete smrt svog gospodara. Dovoljno je reći da su ovi ronini vrlo dobro znali da ih očekuje smrt čim su se odlučili na takav korak.

Kotsuke, kao dobar poznavatelj običaja, znao je što mu prijeti; okružio se danonoćnom stražom, a njegove su uhode pratile ronine. Ali, oni su na to bili spremni, brzo su se razišli u razne krajeve Japana. Posvetili su se pripremama za osvetu.  Jedan se od urotnika čak oženio kćerkom graditelja Kotsukeova dvorca i saznao plan zgrade. Sam vođa četrdesetšestorice ronina Oishi Kuranosuke bio je pod najvećom paskom. Da bi umanjio budnost Kotsukea, Oishi,  dotad uzoran muž i glava obitelji, odao se pijanstvu i druženju s prostitutkama da bi na kraju otjerao ženu i djecu. Kad ga je jednom prilikom mrtvog pijanog ugledao jedan stari znanac, samuraj, rekao mu je: ”Kako možeš provoditi ovako besraman život, umjesto da misliš na osvetu svog gospodara?”, te mu pljunuo u lice i stao mu drvenom sandalom na glavu.  Sve su to uhode javljale Kotsukeu i on je popustio u svom oprezu.

Nisu prošle niti dvije godine od Asanove smrti, a 46 ronina je provalilo u dvorac. Zauzeli su ga nakon kratke, ali krvave i oštre borbe u kojoj niti jedan ronin nije pao. Kotsuke je pobjegao, ali su ga u jednom zakutku dvorca našli i s obzirom na njegov visok časnički rang ponudili mu časnu smrt - seppuku. Kotsuke je za to bio preslab, pa mu je Kuranosuke odsjekao glavu istim onim bodežom kojim je Asano morao sebi rasporiti utrobu. Nakon toga, svi su urotnici, od nastarijeg 70-godišnjeg do najmlađeg, 16-godišnjeg Kuranosukeova sina, pošli s Kotsukeovom glavom do hrama Sengakuji gdje je bio grob njihova gospodara Asanoa.

    Oprali su glavu od krvi i stavili je na grob. Poslije toga su se predali vlastima i čekali na osudu. 

Različite škole konfucijanizma i svi učeni ljudi slagali su se u tome da su ronini bili inspirirani najuzvišenijim motivima.

     Većina velikih sudaca bili su za oproštaj. Ali krvna osveta, mada moralno opravdana, bila je zabranjena u Jedu i nekim drugim gradovima. Poslije otprilike dva mjeseca, prevladali su stroži zakoni, a ronini su osuđeni onako kako su i očekivali. Budući su svi izvršili seppuku, položeni su u grobove pored svog gospodara Asana u hram Sengakuji. Kao što je i do tada bio običaj, rijeka ljudi uputila se da zapali tamjan pred njihovim nadgrobnim spomenicima. Među prvim hodočasnicima bio je onaj samuraj iz Satsume, koji je pljunuo na pijanog Oishija u Kyotu. On se u znak isprike poklonio na Oishijevom grobu i tu izvršio seppuku. Njegov grob je također priključen grobovima 47 ronina.

Hram Sengakuji i danas čuva neke osobne predmete ronina i njihovo primitivno oružje koje su sami izradili kako kupnjom oružja ne bi pobudili sumnju kod Kotsukea...

Branko Zorić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 4

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120045438