Postoji jedna velika grupa ljudi kojima je važnije da budu u pravu nego da su sretni. Naravno, oni će reći da su sretni kad dokažu da su upravu, ali pošto rijetko uspijevaju ubijediti druge u to, rijetki su njihovi trenuci sreće. Problem nije toliko u tome što stalno žele dokazati drugima da su u pravu, nego što ne vide da su ponekad i u krivu. Ali, svi smo mi pomalo takvi. Neki su samo malo više.

 

Njihovo duboko uvjerenje je da je njihov način življenja, razmišljanja i postupanja najbolji. I svijet bi trebao učiti od njih. Kad bi drugi radili ono što ovi ljudi misli da drugi trebaju raditi, svijet bi bio super. Ali, kako svijet nije super, oni dokazuju da nisu u pravu - drugi, naravno. U kritici drugih nalaze više zadovoljstva nego u traženju rješenja. Zapravo, rješenje ih i ne zanima osim kad trebaju dokazati da su oni u pravu kad govore kako neki problem treba riješiti.

 

Ova opsesija da dokažu ženi, mužu, susjedu, kolegi… svoju ispravnost, kvari im odnose sa drugima. Mnogi ne mare za to. Neki su čak i spremni poginuti, samo da dokažu da su u pravu. Osjećaju se neprijatno i nesigurno u razgovoru ako se drugi ne slažu s njima. “Pa, jel’ tako?” – njihova je omiljena poštapalica. I ne mijenjaju priču dok sugovornik ne klimne glavom u znak odobravanja. Ako se, nedajbože, ne slažete sa njima, oni obično misle da vam nisu dovoljno dobro objasnili svoje stajalište pa je vi zato ne razumijete, i s tom tačkom će vas proganjati i gađati do besvijesti. Vaše izlaganje će doživjeti tek kao dosadnu pauzu do trenutka kada vi napravite grešku i udahnete vazduha, da bi nastavili sa dokazivanjem ispravnosti njihovog mišljenja. Nakon sastanka će provesti sate sa bilo kim tko ih želi slušati, pričajući o tome zašto su oni bili u pravu kad su tvrdili ovo i ovo, a drugi u krivu kad su tvrdili ono i ono. Iznošenje svoje tačke gledišta i argumenata je mnogo važnije nego slušanje drugih i onog kako drugi razmišljaju, a tuđa viđenja stvari su često samo povod da se “ispravni” obruši na njih dokazujući da oni krivo vide. Oni su kao profesionalni vojnici – ako nema kriza i sukobljavanja njima je smrtno dosadno. A, kad je u pitanju ozbiljna bitka valja izaći iz nje kao pobjednik. Poraz se ne smije priznati ni po koju cijenu. Čak i kad se dokaže “crno na bijelo” da nisu bili u pravu, ovi ljudi i dalje nastavljaju sa “dokazima” da jesu bili u pravu. Da oni otvoreno priznaju da su pogriješili u nečemu, njihov partner bi doživio šok!

 

Muški i ženski igrači

 

Ima puno osoba u našem svijetu koje vas negiraju čim otvorite usta. Točka ključanja se s njima dostiže vrlo brzo. Ne zato što se stvarno ne slažu sa onim što govorite, ako ste uopćte stigli nešto izreći, nego samo zato da vide mogu li pobijediti u “debati”. Oni sami često ne vjeruju ni u pola u ono što govore, ali je konfrontacija u diskusiji ono što ih pali. Samo što nešto progovorite, oni konverzaciju prihvataju sa “Ma, nije to nego….”. Počinju rečenicu sa Ne, ili Nije tačno, iako vas u nastavku te iste rečenice uopšte ne negiraju, nego samo drugim, svojim, riječima potvrđuju ono što ste rekli. Po njihovim pravilima igre ne treba oni da se slažu s vama, nego vi s njima.

 

I dok i muški i ženski igrači ove igre uživaju u očekivanom trijumfu kad se vi predate i podignete bijelu zastavu, ili, jednostavno kad se upecate u diskusiju i razglabate do besmisla sa njihovim “argumentima” i “kontraargumentima”, ipak ima jedna mala dodatna specifičnost kod žena u ovom sportu. Žene vole dokazati kako su u pravu što su ljute i što će uzvratiti udarac jer nisu bile pošteno tretirane, neko im je rekao nešto bezobrazno, napravio im nešto podlo, nisko… Stvar je u tome da se one baš i ne osjećaju sigurne u svom pravu na “časnu uvrijeđenost” ili pravu da “imperija uzvrati udarac”, pa im vaša potvrda tog prava ulijeva posebno zadovoljstvo dok ponosno sjede na pijedestalu žrtve. A, vaše odobravanje tipa “Grozno, grozno šta ti je uradila…” će im napuniti topove za kontranapad.

 

Žene vole diskutirati oko osjećanja i kako je nju neko muževljevo ponašanje povrijedilo. Da bi se odbranio, on koristi logiku i činjenice. Ali nju ne zanimaju činjenice, nego osjećanja. I, što je još gore, ona shvaća da on ne reagira sa istim osjećanjima kao ona. Prema tome on nije u pravu. On “zna” da su njena osjećanja neadekvatna situaciji. Ona misli da je u pravu jer su njena osjećanja povrijeđenosti dokaz da je on pogriješio. On misli da je u pravu jer je logika na njegovoj strani. Počinje dokazivanje, diskusija, optužbe, odbrane, skidanje maske sa “skrivenih motiva”… Niko ne može pobijediti, pa svađa može otići i u plus i u minus beskonačno. “Neću popustiti iz principa, jer znam da sam u pravu”, je najčešće ono što će utabati stazu ka razvodu. A, samo jedna jedina rečenica koja glasi ”Razumijem da ti vidiš stvari drugačije”, uz spremnost da se prihvati i drugačija poanta koja je isto toliko subjektivno ispravna kao i naša, bi mnogo toga promijenilo na bolje.

 

Muž i žena koji obožavaju svađanje, često u svađi zaborave oko čega su se počeli prepirati i počnu dokazivati tko je u pravu oko nekog sporednog detalja. Napravi li jedno od njih do tada neviđen potez i iznenada prizna da nije bio u pravu, može se lako desiti sljedeće: partner je ostao paraliziran par sekundi. Ne vjeruje vlastitim ušima i misli da halucinira kako je ovaj drugi priznao da je pogriješio. Ali, ubrzo će se pribrati i nastaviti bitku praveći se da ništa nije razumio oko “priznanja krivice”. Ili će skočiti na nešto drugo oko čega partner nije u pravu.

Par koji se rijetko prepire, dugo je zajedno i sretan je, gradi sasvim drugu dinamiku: jedan brzo priznaje da je pogriješio u nečemu. Drugi ga često brani:”Ma, nije baš da nisi u pravu. Kad pomislim na …. onda vidim da možda i jesi u pravu”. Drastična razlika!

 

Rupa na duši

 

Ova vrsta ovisnosti nije isto što i imati duboko uvjerenje o nečemu i držati se toga. Prokletstvo ovisnosti o dokazivanju samoispravnosti je u tome što je ona sastavni dio slike o vlastitoj vrijednosti. Ako sam u pravu, to znači da sam čovjek vrijedan poštovanja, a ako nisam, onda sam glup i bezvezan. Pošto niko ne voli da bude glupan i bezveznjaković ova prisila je toliko jaka da ne ostavlja nikakvog prostora ni vremena kako bi se saslušalo i tuđe mišljenje. Uz to se može sebi dozvoliti i namjerno iskrivljavanje činjenica ili laganje, jer je “biti u pravu” pitanje psihološkog opstanka u društvu pametnih, ili pad u društvo glupih. Zato je ova obuzetost znak labavog samopouzdanja i predstavlja zakrpu na rupi u sistemu samovrednovanja, baš kao što je i zakrpa ispod džepa znak da na kaputu postoji rupa. “Pogriješio sam” se doživljava kao direktan šut u glavu ega, i povezuje se sa ogromnom opasnošću i sramotom.

 

Uz to, ovo je jedna od klasičnih igara moći i kontrole. Čovjek koji je opsjednut željom da dokaže partneru da je u pravu obično izigrava pametnijeg, iskusnijeg i učitelja, onom drugom. Onaj ko dokaže da je upravu je glavni, i njega treba slušati.

 

U pitanju je i vjerovanje po kojem ako si u pravu oko nekog problema, to ti je isto kao da si ga i riješio. ‘Možda ne znam šta je rješenje, ali znam šta ne valja’, ponosni su na sebe samoispravni. Mi svi znamo da dijagnosticirati točno problem znači prijeći pola puta do rješenja. Ali ljude ovisne o tome da uvijek budu u pravu rješenje najčešće i ne zanima, bilo zato što nemaju nekih konstruktivnih ideja kroz koje bi se mogli istaknuti, ili, ako i imaju, nisu sigurni da bi ta rješenja radila, pa njihovi prijedlozi najčešće ostaju na nekom slobodno-lebdećem verbalnom nivou. Zato oni uglavnom poistovjećuju što ne valja, odnosno, šta oni misle da ne valja. Pri tome više od pola vremena pronalaze druge kao krivce za to. Jedino tako je moguće zadržati kontrolu, moć, superiornost nad drugima, i iznuditi njihovo poštovanje i divljenje. Najveći kompliment i priznanje koje možete dati ovom čovjeku je reći mu kako je bio u pravu. Ne treba mu ništa bolje od toga.

 

Tko su ljudi koji uvijek moraju biti u pravu?

 

Ova karakterna crta, ma koliko nas nervirala kod drugih, nije znak da imamo posla sa lošim čovjekom. Ona je znak da imamo posla sa uplašenim čovjekom. Duboko u njemu čuči nesigurno i zabrinuto dijete koje misli da ako se pokaže pogrešnim ono u šta on vjeruje, život će biti jedan veliki i zastrašujući kaos. Zato oni moraju dokazati točnost onog u što vjeruju, jer samo tako postižu osjećaj stabilnosti u životu. Naravno da je svim ljudima važan osjećaj stabilnosti i sigurnosti u životu, ali neće se baš svima nama raspasti ego u komadiće ako promijenimo mišljenje i vjerovanje o nečemu, ili prihvatimo da smo napravili grešku u procjeni situacije – nešto što samoispravni ovisnici sebi ne mogu dozvoliti.

 

Oni su obično živjeli u porodicama u kojima je ne biti u pravu bilo opasno. Morali su uvijek biti ispravni, baš kao i njihovi roditelji, inače bi se uvalili u nevolju. Tako oni nauče umjetno graditi grandioznu sliku o sebi i svojoj veličini kroz “ja znam što treba i kako treba, i uvijek sam u pravu”. Ova veličanstvena građevina zvana ‘njihovo samopuzdanje’ je kuća od papira jer oni vjeruju da su autoritet na osnovu onog što propovijedaju i verbalno dokazuju, a ne na osnovu onog što rade i postižu.

 

Terapija

 

Dobra vijest je da se, kao i svaka druga ovisnost, i ova da se uvijek bude u pravu može liječiti. Treba malo dobre volje i mrva otvorenosti za promjenu. Liječenje počinje od primjećivanja neprijatnih znakova kad se usta stisnu u bolnom grču i po prvi put izgovore strašnu rečenicu “Nisam bio u pravu”. Neki kažu da im se stomak počeo prevrtati. Drugi, da su osjetili odvratnu navalu tuge i osjećaja poniženosti. Treći, opet, tvrde “ Da sam sebe mogao pljunuti, mislim da bi mi bilo lakše”.

Znači, to su ta stanja apstinencijalnog sindroma kad ovisnik o heroinu, pardon, o potrebi da uvijek bude u pravu, odluči da se skine sa ove droge. Stvarno, gadno.

 

Što pomaže u krizi? Pomaže izvjesna doza humora i zezanja na svoj račun. Mnogi od nas previše sebe uzimamo za ozbiljno. Mi smo smrtno-dosadno-ispravno-ozbiljni ljudi. Olabaviti malo nije na odmet.

Pomaže i kad se shvati da drugi ljudi imaju neke sasvim drugačije tačke gledišta i da su zapravo rijetke situacije u kojima smo “ili sasvim u pravu ili sasvim u krivu”. Istina je obično spektar duginih boja i besmislena je diskusija “crvena je… e, nije nego je plava…”

 

Može pomoći i pitanje: "Jeli nam važnija dobra i normalna relacija sa drugima, ili sujetno samozadovoljavanje." Ako dokažemo da smo bili u pravu, onda ćemo poraziti druge i naslađivati se njihovim porazom. Ali, žalosno je graditi samopouzdanje nad leševima drugih. Zar nisam u pravu?

Nije loše ni pomilovati sebe po glavi i oprostiti sebi grešku. Uostalom, samo budale ne mijenjaju mišljenje i ne uče na greškama! I trik tipa “Upravo to što sam priznao da nisam u pravu me čini velikim”, koliko-toliko pomaže u ublažavanju apstinencijalnih simptoma.

 

Izdržimo li krizu, oporavićemo se. Ozdraviti znači biti u stanju da priznamo kako smo pogriješili, i pri tom shvatimo da se naš svijet nije srušio. Osim toga, lijepo je vježbati toleranciju na suprotna mišljenja i razumijevanje pogleda drugih ljudi. Pa, jeli tako? Naravno da sam u pravu!