Luka grada Salone, nikla u dnu dubokog kaštelanskog zaljeva nekad zvanog Sinus Salonitanus na samom ušću kratke, ali vodom bogate rijeke Jadro, pružala je brodovima izvrsno utočište od svih vjetrova osim djelomično sjeveroistočnog.

Preko Salone i Aternuma (Pescara) Rim je ostvarivao najkraću vezu s Ilirikom. Salona je bila sjecište, ali i ishodište važnih kopnenih putova koji su funkcionirali od prahistorije do antike, a djelomično i kasnije, ovisno o političkim okolnostima. Dužobalni put sa zapada u Saloni se račva na odvojak prema sjeveru, odnosno unutrašnjosti. Istočno je pak put išao za Epetij i dalje niz obalu. Ovi su putovi imali izuzetan strateški značaj pa je njihovo raskrižje, uz izvrsnu luku, predodredilo budućnost Salone i njezinog nasljednika Spalatosa (Splita).

Blizina rijeke Jadro, osim opskrbe vodom, pružala je i mogućnosti za gospodarski razvitak (stupe, valjaonice, mlinovi, kovačnice i dr.), a mogućnost da se voda u nekim dijelovima grada crpi i na maloj dubini omogućavala je da se izdrži i dugotrajna opsada. Plodna polja na zapadnoj i istočnoj strani grada kao i stočarstvo i ribarstvo omogućavali su proizvodnju hrane koja je u potpunosti zadovoljavala potrebe grada.

Povoljan smještaj okolnih planina Kozjaka i Mosora štitio je grad od oštre kontinentalne klime i otežavao pristup napadačima s kopna, a jedini put prema unutrašnjosti vodio je kroz uski prolaz između ovih dviju planina i bio dodatno branjen u najužem dijelu tvrđavom Klis. Kada se uzme u obzir sve izneseno, jasno je da su se na ovom mjestu stekli svi potrebni uvjeti za razvoj većeg grada što se, uz povoljan povijesni rasplet i dogodilo pa je tako Salona postala snažan trgovački grad i sjedište provincije.

Među povjesničarima i arheolozima prevladava mišljenje kako je prvobitna Salona ustvari bila skup utvrđenih ilirskih naselja koja međusobno nisu činila kompaktnu cjelinu. Odatle i ime u množini (Salonae) koje se javlja u starijim zapisima. Ne može se utvrditi godina pa ni stoljeće koje bi se uzelo kao datum osnutka Salone. Utvrđena ilirska naselja tu su postojala prije dolaska Grka na obale istočnog Jadrana (IV. st.pr.Kr.)

Jedno od tih naselja, vjerojatno najveće, tzv. Urbs Vetus postaje jezgra budućeg grada koji se zatim širi na istok i zapad (Urbs Orientalis i Urbs Occidentalis). Bio je trapezastog oblika, dužom stranom naslonjen na obalu, promjera oko jedan kilometar u pravcu istok-zapad i oko pola kilometra u pravcu sjever-jug.

Najznačajniji grčki utjecaj u Salonu dolazi iz Isse, današnjeg Visa. Isejski trgovci osnivaju na obali Tragurij (Trogir), Epetij (Stobreč) i naselje nepoznatog imena u Lumbardi na Korčuli. Grci kao vješti pomorci i trgovci održavaju žive veze sa Salonom, ali ona nikada nije bila grčka kolonija, o čemu postoji i jasan dokument (Isejski dekret iz 56/55. g.pr.Kr.), nego grad s većinskim ilirskim odnosno delmatskim stanovništvom u koji se naseljavaju Grci, a kasnije i Rimljani.

Rimljani, pod izgovorom da žele zaštititi svog saveznika Issu od ilirskih napadaja, dolaze na ove prostore po prvi put u II. st.pr.Kr. i tijekom slijedeća dva stoljeća vode niz ratova s ilirskim plemenima, posebno Delmatima. U jednom od tih ratova rimski konzul Lucije Cecilije Metel 119. g.pr.Kr. odluči prezimiti u Saloni, i tada se prvi put u jednom povijesnom dokumentu pojavljuje ime grada. U građanskom ratu Cezara i Pompeja Salona se, za razliku od Isse, priklonila Cezaru i na koncu politički profitirala jer je Cezarov nasljednik Oktavijan August podiže u status rimske kolonije nazvavši je Colonia Martia Iulia Salonae. Nakon upravnih reformi koje provodi August i podjele Ilirika, Salona postaje glavni grad rimske provincije Dalmacije, doživljava nagli uspon, postupno se romanizira i zahvaljujući povoljnom položaju i naklonosti vladarske kuće Julijevaca preuzima ulogu Isse.

Najstariji dio Salone tzv. Urbs Vetus bio je središte javnog života grada sve do prodora kršćanstva, kada se središte premješta u novi istočni dio. U starom središtu nalaze se terme, forum s hramom i teatar datirani u I. st. Ipak jedan pronađeni kapitel velikih dimenzija, datiran u I. st.pr.Kr. upućuje na postojanje velikih javnih građevina i prije tog perioda.

Unutar stare jezgre postojale su dvije glavne komunikacije. Prva i važnija je Via Principalis (decumanus) koja je išla pravcem istok-zapad, od Porta Caesarea do Porta Graeca, a druga (cardo) pravcem sjever-jug. Stara jezgra bila je opasana snažnim zidinama. Istraženi dio oko Porta Caesarea je najvjerojatnije iz II. st.pr.Kr. i načinjen je od velikih blokova.

Grad je bio opskrbljavan vodom iz vodovoda, a imao je i uređenu kanalizaciju.

Nema dvojbe da je starija jezgra grada uskoro postala tijesna za potrebe naraslog administrativnog i ekonomskog središta provincije. Grad se širi u pravcu istok-zapad. Istočno i zapadno proširenje razvija se kao tzv. suburbij - slobodno i nesputano. Kasnije, kao posljedica narasle opasnosti od barbarskih plemena, posebice Markomana i Kvada, i predgrađa se opasuju zidinama.

Unutar istočnog proširenja iskopani su ostaci nekoliko važnih zdanja kao što su episkopalni centar, razne bazilike, pet mostova, terme, a pronađeni su i ostaci bogatim mozaicima ukrašenih stambenih zdanja. Na zapadnom proširenju, osim pristanišnih zgrada, terma i amfiteatra, pronađeni su i ostaci bazilike.

Ostaci gradskog amfiteatra, dobro očuvanog sve do XVI. st. kada je srušili Mlečani da ne bi Turcima poslužio kao utvrda, upućuju da je mogao primiti od 15000 do 18000 posjetitelja što znači da je grad u vrijeme svog procvata imao od 40000 do 60000 stanovnika.

Predkršćanska Salona nažalost nije dovoljno istražena, a puno toga je uništeno već u kasnoj antici, pa i nemamo pravu sliku o tom razdoblju.

Salona je najpoznatija po svojim spomenicima iz razdoblja ranog kršćanstva, po svojim grobljima, gradskim i cemeterijalnim bazilikama i brojnim natpisima. S razlogom se ističe da je Salona, poslije Rima, najvažniji centar za proučavanje ranog kršćanstva.

Afirmacija kršćanstva dogodila se u Saloni kad je ovaj grad bio na vrhuncu moći. Novo kultno središte bilo je u istočnom dijelu grada. Kršćanstvo od Milanskog edikta (313.g.) do stjecanja statusa državne religije (392.g.) živi u prisilnom suživotu sa starim religijama koje postupno odumiru. Forum prestaje biti glavno okupljalište, nema više spektakla u amfiteatru, a terme se zatvaraju jer ih posjećuje sve manje ljudi. Sve je to kršćanstvo ili izravno zabranjivalo ili destimuliralo.

Novo vrijeme nosi u sebi klicu propasti građanskih vrijednosti rimske civilizacije. Upravo karakterističan primjer propadanja i degradacije je salonitanski forum na kojem se na sjevernoj strani podiže tijesak (torkular) za tiještenje grožđa, gotovo simbolizirajući ruralizaciju grada.

U srcu novog kultnog središta, tzv.episkopalnog kompleksa, nalazi se dvojna bazilika izgrađena na mjestu ranijih terma. Oba su dijela trobrodna, a unaokolo se smješta krstionica, zgrade za svećenstvo i biskupski dvor. Gradi se i niz drugih sakralnih objekata po cijelom gradu, u pravilu bazilikalnog tipa.

Za Salonu su vezana i dva kurioziteta. Kule na bedemima bile su u kasnijem razdoblju ojačane dodatnim zidovima u obliku trokutaste prizme što predstavlja prvi dosad zabilježen začetak bastiona, iako se općenito smatra da je bastionski tip fortifikacije izum renesansnog vojnog graditeljstva. Drugi kuriozitet je postojanje dviju glavnih crkava-sjedišta dvaju biskupa.

Pored slavne bazilike urbane i njezina baptisterija pronađeni su u Saloni ostaci još jedne bazilike s krstionicom. Dvije crkve s krstionicama upućuju nas dakle na zaključak o postojanju dviju biskupija u istom gradu, budući da je u antičko doba ceremonija krštenja bila isključivo pravo biskupa. Sudeći po ostacima ova druga bazilika izgrađena je oko 500. godine. U to doba Dalmacijom vladaju Ostrogoti koji su bili arijanci. Ova kršćanska sekta bila je jako raširena među germanskim plemenima.

Postojanje dviju glavnih crkava-sjedišta biskupa znači da je pored kršćanske ortodoksne, nikejske, zajednice tu postojala isto tako velika heretička zajednica koja je uz potporu vladara otvoreno djelovala i imala dovoljno snage da izgradi i vlastitu  episkopalnu baziliku s baptisterijem. Solinska arijanska crkva sada je s onom iz Ravene jedini veliki arhitektonski spomenik koji svjedoči o rasprostranjenosti i značenju arijanizma u sklopu antičkog kršćanstva. Važno je naglasiti da su arijanski gotski vladari na europskom Zapadu (Odoakar, Teodorik i drugi) uglavnom poštovali organizaciju i pravni položaj ortodoksnih, tzv. nikejskih kršćana.

U velikoj seobi naroda avarsko-slavenska plemena oko 630.g. zauzimaju i ruše Salonu, a stanovništvo bježi na obližnje otoke i u dobro utvrđenu Dioklecijanovu palaču od koje nastaje grad Split.

Nema zapisa suvremenika o ovom događaju. Srednjevjekovni pisci, bizantski car Konstantin Porfirogenet, splitski arhiđakon Toma i pop Dukljanin u svojim kronikama opisuju ovaj događaj koji označava kraj antičke civilizacije na ovim prostorima.

           

Joško Dvornik

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 35

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Hrvatska/Detail.aspx?Sifra=2120356054