“...Daleko ispod, neravno tlo lomilo se u nepravilnim naborima prema goloj, stjenovitoj zaravni rubova oštrih poput noža. Još dalje, nizale su se dine jedna za drugom sve do horizonta, polumjesečasta oblika nalik noktima, mjestimice u daljini prošarane mrljama zagasitih tonova, poput tamnih madeža koji su dali naslutiti da se nešto skriva ispod pijeska. Možda izdanci stijena? U zraku koji je titrao od vrućine, moglo se samo nagađati...“ Ovim ulomkom iz romana “Dina” F. Herberta može se dočarati izgled pustinjskog krajolika u bilo kojem kutku našeg planeta gdje ćudi klime uskraćuju jedan od osnovnih preduvjeta potrebnih za održanje života - dovoljnu i redovitu količinu oborina tijekom čitave godine. Sahara je jedno od takvih područja. Ime je dobila po arapskoj riječi “sahra” što jednostavno znači - pustinja. Najveća na Zemlji, ova pustinja koja se proteže s kraja na kraj Afrike - od Atlantskog oceana do doline Nila, od Atlaskih planina i Tripolitanije sve do travnjaka Sahela - pruža utočište životu samo u rijetkim oazama rasutim preko nepreglednih pješčanih ergova. Usprkos pojedinačnim, usamljenim planinskim izdancima koji, poput Tibestija, sežu u visine i do preko tri tisuće metara, nigdje duž čitavog sjevernog dijela kontinenta nema dovoljno dugačkih gorskih lanaca koji bi usporili zračne struje s oceana i s pouzdanošću zarobili i iscijedili vlagu iz ionako rijetkih oblačnih sustava. Umjesto toga, golemim prostranstvima pušu neugodni, žarki, pjeskoviti vjetrovi, kao što je južni hamsin ili pak vrlo oštri sjeverni samum koji vije užarene vihore od libijske obale prema unutrašnjosti, ugrožavajući vrlo rijetke putnike i stanovnike oaza.

Ipak... je li ovaj djelić našeg planeta, kojeg u želji da prikrijemo promjene za koje smo danas i sami u velikoj mjeri krivi, od milja zovemo plavo-zelenim, oduvijek bio tako negostoljubiv? Jesu li one koji su se odvažili putovati duboko u njegovu unutrašnjost oduvijek danju očekivale nesnosne vrućine, žeđ i pješčane oluje, a noću otrovne zmije, škorpioni i oštra hladnoća pod kristalno vedrim, zvjezdanim nebom? Za one koji se, usprkos pogibelji, usude dublje zaći u pustinju, kamen i pijesak čuvaju svoje tajne. Tamo gdje dine uzmiču pred “kamenom šumom”1, a na horizontu niču nazubljeni obrisi stjenovita krajobraza, u srcu nepregledna pješčana prostranstva nalaze se svjedočanstva jedne sasvim drukčije prošlosti. One geološke, koja otkriva da su nekad, ne tako davno, obilne kiše spirale tvrdi crveno-smeđi pješčenjak i odnosile ga koritima brojnih rijeka i potoka od kojih su danas ostali samo rijetki, uglavnom suhi, zvani wadi. Ali i one druge, antropološke, koja priča idiličnu priču o vremenu kada su ljudi u velikom broju naseljavali krajolik bogat šumama, pašnjacima, rijekama i jezerima.

Pripovijest o Sahari započinje prije otprilike deset tisuća godina, kada je kraj ledenog doba otvorio put velikim klimatskim promjenama. Teško je sa sigurnošću tvrditi kakve su klimatske prilike vladale do tada, ali vjeruje se da je čitava Afrika tijekom posljednje oledbe, u pleistocenu, bila prilično suhi kontinent. Prašume su, smatra se, bile rijetke i ograničene samo na vrlo uski pojas oko ekvatora, a Sahara, čini se nešto manja i vlažnija nego danas, protezala se zaleđem Sredozemlja, sve do središnjih planinskih masiva. Završetkom oledbe temperatura je postupno rasla, a atmosfera postajala sve vlažnija pa su se kiše, isprva u obliku neredovitih i snažnih proloma oblaka, a kasnije sve učestalije i ravnomjernije, proširile čitavim kontinentom. Najvećim dijelom Sahare raširili su se prostrani travnjaci u čijem su zaleđu nicale šume. Usporedo s buđenjem vegetacije započela je s juga, iz područja današnjeg Sahela, migracija raznolikog životinjskog svijeta u samo srce Sahare. Naposlijetku, prije oko devet tisuća godina, razne skupine nomadskih plemena počele su se trajno naseljavati uz obale rijeka i mnogobrojnih, tek nastalih jezera. Neka od njih bila su doista ogromna i izgledala su poput pravih unutarnjih mora. Jezero Chad na jugu Sahare, koje danas u najvlažnijem dijelu godine nije veće od polovice Hrvatske, prostiralo se u to vrijeme na površini najmanje pet puta većoj od Jadranskog mora. Teško je i zamisliti takvu nepreglednu slatkovodnu površinu čije su obale počivale u sjeni bujnog i raznovrsnog raslinja. Ostaci polena ukazuju na prisutnost mješovite vegetacije. Na obroncima Tassilija bilo je čak i gustih čempresovih šuma. Današnji ostaci naselja na južnim padinama planinskih masiva poput Ahaggara i Tibestija upućuju na nagao razvitak ratarskih i stočarskih kultura u neolitu. Najstarija među njima, Amekni, datira iz razdoblja prije više od osam tisuća godina, a Jabbaren i Ouan Muhaggiag razvili su se otprilike prije šest tisuća godina. Smatra se da su optimalni klimatski uvjeti zavladali prije sedam tisuća godina i trajali oko dvije tisuće godina (do godine 3000. prije Krista), nakon čega je došlo do postupnog pomaka prema sve sušnijim uvjetima. Međutim, za razliku od Sredozemlja, Male Azije i Mezopotamije, gdje je u to doba došlo do naglog buđenja i procvata civilizacija, Sahara kao mediteransko zaleđe, iz razloga koji nam nisu poznati, nikad nije prešla prag neolita.

No unatoč činjenici da stanovništvo koje je naseljavalo Saharu u njena zlatna vremena nije uspostavilo dodir s kulturama na sjeveru i sjeveroistoku, ne može mu se poreći ljepota i spontanost umjetničkog izražavanja. Na nekoliko mjesta u srcu Sahare ostali su crteži, oslikani ili urezani u stijene, koji prikazuju žirafe, slonove, nilske konje, bizone, antilope i druge životinje koje danas žive mnogo južnije, u stepama i šumama središnje Afrike. Nekad su, međutim, predstavljale dio lokalne faune. Prve crteže otkrio je još u prošlom stoljeću njemački istraživač Heinrich Barth (1850.), a kasnije su nađeni još i mnogi drugi. Najviše ih ima u središnjem, planinskom dijelu Sahare, u gorju Ahaggar (Hoggar), Tibesti i drugdje. Ali, najveća i najpoznatija ostavština prethistorijskih slika, očuvanih zajedno s paleolitskim i neolitskim oruđem, posuđem i oružjem od poliranog kamena, otkrivena je na jugoistoku Alžira, u gorju Tassili n’Ajjer.

Istraživači koji su prošli ovim predjelima kažu da je gotovo nemoguće zamisliti samotnije mjesto na svijetu. Tassili predstavlja niz zaravni od erodiranog pješčenjaka koje se protežu na nadmorskoj visini između tisuću i dvije tisuće metara. Među pojedinačnim uzvisinama vijugaju brojne uske doline i jaruge strmih bokova. Neke od njih toliko su duboke i sjenovite da su ponegdje na svojem dnu i dandanas sačuvale malu količinu vlage predstavljajući male skrivene zelene oaze sa svježom vodom. Na istaknutim, osunčanim mjestima stijene su pretežito tamnocrvene do crne boje, ovisno o razini oksidacije i količini metalnih, naročito željeznih oksida koji prekrivaju njihovu površinu. Za vedrih noći mjesečina daje krajobrazu sablastan, nezemaljski izgled.

No upravo ovdje, na uzvisinama usred pustoši, nalazi se oko četiri tisuće slika i još više reljefa urezanih u trošnom, paleozojskom pješčenjaku. Ostale su sačuvane prkoseći bezbrojnim izmjenama vrućih dana i hladnih noći i čestim pustinjskim vjetrovima koji su sitnim česticama pijeska tisućama godina brusili stijene. Crteži koji oživljuju religijske motive i prizore plemenskih svečanosti, prikaze iz lova i svakodnevnog života oslikani su živim bojama među kojima prevladavaju žuta, crvena i smeđa. Boje su vjerojatno spravljane miješanjem zemljanog okera s vodom i životinjskom krvi te nanošene na stijenu perom ili kistom od životinjske dlake. Poznavatelji saharske prapovijesti prepoznali su među crtežima, koji su često bili slikani jedni preko drugih u nekoliko slojeva, četiri značajnija stila kojima su davni umjetnici stvarali svoja djela. Najstariji među njima nastali su prije više od osam tisuća godina, a osnovna im je značajka da prikazuju uglavnom religijske ili obredne motive. Ljudski likovi često su divovskih dimenzija, a ponekad dosižu visinu i do pet metara. Maske i odjeća na likovima iz ovog razdoblja podsjećaju na današnju nošnju koja se još uvijek može vidjeti kod nekih plemena s južnog ruba Sahare i iz središnje Afrike.

Na crtežima iz drugog razdoblja, koje je započelo prije nekih sedam tisuća godina, oslikane su uglavnom pastoralne scene i prizori mirnog, svakodnevnog života - lov, stočarska i ratarska djelatnost. Svojim gracioznim, mekim linijama ove slike pomalo podsjećaju na čuvene, puno starije crteže iz Lascauxa i drugih špilja jugozapadne Europe koji su nastali neposredno pred kraj posljednjeg ledenog doba.

Treći period, koji je puno bliži našem vremenu, započeo je prije nešto više od tri tisuće godina. Njegove su značajke mnoštvo crteža konja i kočija što upućuje na tada već dobro utvrđene veze s kulturama istočnog Sredozemlja, najvjerojatnije s Egiptom. Motivi su u prevladavajuće crvenoj boji, ali ne sadrže više onakav osjećaj za pojedinosti i kompoziciju koji je obilježavao prethodno, pastoralno razdoblje. Međutim, prisutnost konja u Tassiliju prije tri tisuće godina ukazuje da je klima u to vrijeme još uvijek bila dovoljno vlažna za opstanak, a ponegdje možda i širenje stepa i savana.

Četvrti, posljednji period predstavljen je crtežima vrlo grube izrade koji potječu iz vremena od prije nešto više od dvije tisuća godina. Slike prikazuju prizore s devama što je siguran dokaz da je velik dio Sahare tada već postao pustinja, budući da su deve puno prilagodljivije suhoj pustinjskoj klimi od konja.

Nije poznato zašto su davni umjetnici koristili uvijek isto mjesto za izradu svojih zidnih slika. Kao da je Tasili n’Ajjer nekad imao neki poseban mistični ili religijski značaj. Sam naziv ovog područja, koji na arapskom znači “Visoravan rijeka”, ima, čini se, i danas neku magijsku privlačnost, podsjećajući na vrijeme kad je Sahara posvuda vrvjela životom.

Danas je Tassili sve dalje od zelenih afričkih prostranstava. Ovo treba shvatiti doslovno, jer Sahara se širi. Proces koji je započeo prije nekoliko tisuća godina kao posljedica nekog prirodnog, nama još uvijek nepoznatog uzroka, nastavlja se uz zamjetno ubrzanje. Teško je čovjeku odreći krivicu za promjene koje su pred sam kraj ovog tisućljeća zahvatile južni rub Sahare - Sahel. Potpuni rasap ekosustava započeo je dugotrajnom sušom koja je pogodila ovo područje 1968. godine i trajala punih pet godina. Prethodile su mu godine intenzivnog iscrpljivanja obradivog tla, pretjerane ispaše te prekomjerne i nerazumne sječe već odavno prorijeđenih šuma. Drugi žestoki nalet suše uslijedio je šesnaest godina kasnije. Posljedice su bile strašne. U čitavom pojasu od Mauritanije do Sudana došlo je do nezaustavljivog isušivanja tla. U zelenom krajoliku sahelskih savana izbile su naizgled prostorno nepovezane prljave mrlje, poput tamnih madeža na staroj i bolesnoj koži, otkrivajući suhu pjeskovitu podlogu koja je tisućljećima ležala skrivena pod plodnim tlom. Rijeke su prestale teći, jezera su ishlapila, a izvori presahli. Sahel, riječ koja na arapskom znači obala, pretvorio se upravo u ono što njegovo ime kazuje - u obalu beskrajnog mora bez kapi vode. Gdje će mu biti granice, ako ga obala ne može zadržati?

_____________

1 Formacije stijena koje podsjećaju na ruševine, a nastale su kao posljedica suhe klime i pješčane abrazije.

Zoran Peh

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 20

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120206010