U našem prikazu mjerodavno polažište je Božja riječ. U biblijskom smislu riječi, proroci su ljudi pozvani od Boga i govore u Božje ime (iz čega, iako to nije u prvom planu, nije isključeno i proricanje budućnosti i otkrivanje skrivenih stvari). U Bibliji su imenom "prophetes" nazivani najprije starozavjetni Jahvini proroci, a u Novom zavjetu ljudi koji su na poseban način u službi riječi Božje u prvoj Crkvi. Po sakramentu krštenja svaki krštenik obilježen je trostrukom Kristovom službom: svećenika, proroka i kralja. Prema tome, po sakramentu krštenja, a kasnije i darom Duha Svetoga u sakramentu potvrde, svaki kršćanin je pozvan i poslan da bude prorok, tj. da zastupa (i nastavlja) Božje djelo spasenja širenjem kraljevstva Božjega.
Ovaj kratki uvod bio je potreban da bismo bolje razlikovali pogansko shvaćanje pojma "prorok", bez obzira zvao se on Nostradamus, Sai Baba ili jednostavno Ivica Prokić.

Ivica Prokić (ili Jovica?, na srpskom), spada u klan okultista i vidovnjaka pseudoreligiozne provenijencije spiritističkih vibracija. Najavljivao je Božju "čistku", koja je počela 1992. godine, različitim prirodnim katastrofama, koje će ugroziti cijelo čovječanstvo. Samo oni koji se sklone pod jednu od tri "križne gore" bit će spašeni. Prva je Jastrebac planina, koja se nalazi u Srbiji (između Kruševca i Niša; ona je mjesto začetka jedne "nove civilizacije") i nju čuvaju sveci (s tim u vezi prorokovao je da će Kruševac u skoroj budućnosti biti glavni grad Srbije); druga je Avala kod Beograda i nju čuva Bog, a treća je Medvednica kod Zagreba, koja je povjerena njemu na čuvanje. To je najopasnija gora za čuvanje, jer tu, navodno, ulazi podzemni vladar. Prema vlastitom kazivanju, Prokić je svoje "objave" primao izravno iz Sunca, koje je poistovjetio s Bogom. Svrstavajući sebe uz bok Nostradamusu, o svojim okultnim praksama Prokić piše: "… Ja sam čovjek koji gledam u plamen, to prenosim na zrcalo i govorim budućnost."
O zadobivenim "moćima", kojima ni sâm nije poznavao porijeklo (čini se da ih povezuje s tajanstvenim događajem iz ranog djetinjstva, kad je imao sedam godina!), sâm Prokić piše: "Kupao sam se u jednoj rječici pokraj moga rodnog sela; bilo nas je oko pedesetak djece. Događaj se zbio u srpnju 1957. godine. Ležali smo na pijesku pokraj rječice. Ja sam iz sveg glasa zaviknuo i jauknuo i tog momenta ostao nepomičan. Kada su djeca vidjela što se zbilo, razbježala su se, što sam kasnije saznao od roditelja, a za djecu sam ostao kao mrtav na tom pijesku. Kada sam došao k svijesti, vidio sam da nema djece, pa sam vikao sâm i tražio ih. Svi bolovi su nestali, samo iznad skočnog zgloba lijeve noge bila je mala opekotina, a tu je ušao komadić Sunca i putovao tijelom sve do slabine. Nije me smetalo sve do moje 21. godine, kada je nastala velika bol. Išao sam od liječnika do liječnika, sve dok mi nije rečeno da moram krenuti na životni put."  

Dakako, spoznaje o svom "putu" Prokić je primio od raznih bioenergetičara i sličnih osoba koje je konzultirao. "Prorečeno" mu je da će djelovati u Zagrebu, gdje je stigao 1971. godine i postigao golem uspjeh kod naivnog puka. Bez obzira na njegovu grubost u postupcima s "pacijentima", kao i na nenadane ispade agresivnosti, dnevno ga je opsjedalo i do 400 osoba, koje su slijepo vjerovale u njegove "(sve)moći". Premda usluge nije naplaćivao, ipak je dobro živio od dobrovoljnih priloga svojih "vjernika" i mogao si je nabaviti prilično zlata, koje mu je bilo potrebno u radu (sa Suncem?!).
Još jedan događaj u njegovom životu imao je veliko značenje: "Zaključao sam vrata i legao u kadu. I vrisnuo. Vidio sam čovjeka kako pada s križa. Desnicom je još bio obješen o čavao, ali je ipak padao! Trgnuo je rukom, a onaj križ s kojeg je padao odvojio se od njegovog tijela. Proletio je zrakom i pao mi na čelo. Od tog dana imam na čelu ožiljak u obliku križa. (…) Iz dlanova mi je liptala krv. Od tog trenutka imam izraženu moć iscjeljivanja. (…) Križ je došao na moju glavu 5. 11. 1989. i od tada pa do današnjeg dana, kada bi mi došao čovjek pojedinac ili sa slikom, kroz moja usta bi govorio duh (istaknuo J. B.) i kako nikad ne bih vidio osobu, ja bih tako smireno i najjednostavnije govorio toj osobi prošlost, sadašnjost i budućnost."
Ovdje smatramo važnim istaknuti da duh čiji je medij postao Prokić, nema nikakvih dodirnih točaka s Božjim duhom, nego je nalik pseudoreligioznim iskustvima drugih okultista. Koliko god svoje sposobnosti pripisivao Bogu, ostavivši po strani i Prokićev porušeni obiteljski život i njegovo "moram da napomenem da u crkvu slabo idem…", njegovi astralni letovi, zastupanje nauka o reinkarnaciji, anatomiji građenoj na čakrama, nepromjenjive predodređenosti u smislu sudbine — sve to isprepleteno s infantilnim vjerovanjem u vile i vodenjake, kao i pučkim praznovjerjem — jasno dokazuju da se ne radi o Božjem Duhu. Svi njegovi, navodni, iscjeliteljski i ini uspjesi, materijalizacije i bilokacije, imaju podudarnosti isključivo s drugim sličnim vidovnjacima, "prorocima", okultistima i sličnim medijima, od kojih ćemo još neke prikazati. Kao Crowleya, Fortunu, Steinera.. tako i Prokića u njegovom svijetu astrala, koji se isprepliće sa stvarnošću, a u kojem susreće misteriozne osobe, prati njegov "duhovni vodič".

Prokićev svjetonazor je i animistički, i šamanistički, i spiritistički... — samo najmanje kršćanski! Pozor! Prema Prokićevim riječima, "duhovni vodiči" su, zapravo, duše pokojnikâ! Sâm Prokić piše: "Bez duhovnog vodiča nema nam života; to je obično duša nekog od naših već umrlih predaka, a prije nego li je postala duhovni vodič, morala se isprati od grijehova. Naš duhovni vodič hrani se krvlju, jer je krv život, a vodič svakog od nas osobito djeluje na naš mozak." Iznenadne bolesti za Prokića su znak da je nečiji duhovni vodič opijen i da je zaspao. "Ljudske duše umrlih posvuda su oko nas. Ponekad ih možemo vidjeti, kad su u obličju neke ptičice, poput vrapčića ili sjenice, ali su najčešće nevidljive ljudskim fizičkim okom. (...) Sada napominjem, sva moja astralna putovanja i vizije uspijevam ostvariti uz pomoć svoga duhovnog vodiča ili snage."
Ima još jedan zanimljiv detalj u životu ovog "proroka". On, sukladno Novom dobu, naviješta i novi dan koji će biti posvećen Gospodinu, kako je to njemu objavio njegov duhovni vodič. Taj dan više neće biti nedjelja, nego četvrtak! "U najskorijoj budućnosti mnogi ga budu svetkovali i slavili, baš ovako kao što ga ja slavim. Na taj dan idem u kupovinu, odmaram se, slavim ga kao što se slavi nedjelja i mogu da kažem da sam jako sretan baš zato što sam prvi došao do ovog dana, borio se i izborio ga. Bogom je dân, a ono što je Bogom dâno ne može se oteti. Sada ostaje da se vidi kada će i drugi sljedbenici da prihvate ovaj dan i za koje vrijeme da ga svetkuju kao što ja danas činim."
Kršćanin zna da je nedjelja vezana uz blagdan Kristova uskrsnuća, a ono je za nas kršćane novo stvaranje. Jedino to je bio dovoljan razlog da se nedjelja počne slaviti umjesto starozavjetne subote. Uvođenjem četvrtka kao dan svetkovanja, Prokić svojim vjernicima sugerira da njega prihvate kao drugoga Krista i da slave njegov dan umjesto Kristovog. To čitatelj ne smije izgubiti iz vida.
Očito je o kakvim se "duhovima vodičima" radi u životu "proroka" Prokića i sličnih gurua. Povratak s astralnih putovanja i sâm ulazak u svoje tijelo Prokić opisuje kao "velike slasti, sámo spajanje duha i mog fizičkog tijela; taj vrhunac može se samo osjetiti u orgazmu. (...) Napominjem da sam ovu slast osjećao tri dana, a bolovi u predjelu slabine i lijevog testisa su prestali, a konstantno je po meni, mojem tijelu, strujala slatka energija". Prokić bilježi da je izlaske iz tijela najlakše ostvarivao pri izlazu i zalazu sunca, a svoje parasposobnosti povezivao je uz "Đorđevdan", koji se slavi posebno kod Cigana (6. svibnja), a oni se također bave gatanjem. "Ljude ne dijelim po boji... Ali, najdraži su mi Cigani. S njima najrađe volim razgovarati." Ne znamo je li s Ciganima izmjenjivao svoja "vidovnjačka" iskustva, ali pouzdano znamo ovo: "Moje vizije su vrlo jake. Prenosim ih na sve moje posjetitelje koji dolaze kod mene. Mogu da predvidim zemljotres, mogu da predvidim velike ratne sukobe, mogu da predvidim sve nesreće koje dolaze na zemlju, mogu da predvidim ono što se dešava."
Čini se da tek jedno Prokić ipak ne može: izbjeći "sudbini". To dokazuje i njegova neobična smrt u inozemstvu. Možda je tada pao i veo sa zagonetnog proročanstva koje je primio na početku svoga "puta", a reklo ga je biće s one strane stvarnosti: "Ne zaboravi da ćeš zadnji saznati tko si."
Tko je bio Ivica Prokić? Umjesto odgovora, napominjemo da on spada u krug samouvjerenih ljudi, koji su, poput Alistera Crowleya (oca modernog sotonizma), svoje "moći" pripisivali "božanskim silama", "energijama" ili "inteligenciji". Ipak, Crowley je, za razliku od svetaca, svoj razvratni život završio obeshrabrujućim riječima: "Ništa mi nije jasno, strah me je…"

- nastavlja se-