Nema nikakve potrebe za izričitim izopćenjem mafijaša, jer je svatko u sastavu kriminalnih organizacija sebe stavio izvan crkvenog općinstva, makar se razmahivao religioznošću - objasnio je prekjučer u Assisiju monsignor Mariano Crociata, glavni tajnik Talijanske biskupske konferencije, koji je iskustvom s mafijom stekao izravno “na terenu”, dok je bio ordinarij u sicilijanskom gradu Notu.

Za mafiju i dalje vrijedi i do njezinog kraja će vrijediti ono što je 1993. u Agrigentu rekao, zapravo urlao Ivan Pavao II., u svome apsolutno najsrditijemu javnom istupu: “Mafija vrijeđa Boga”, “Sotona se danas zove mafija”, “Pokajte se! I vas će stići Božji sud!”

Cosa nostra mu se pokušala osvetiti na tipičan podao način, iz busije: podmetnula je eksploziv i teško oštetila rimsku stolnu crkvu i “majku svih crkava”, Lateransku nadbaziliku sv. Ivana, a istodobno i crkvu sv. Jurja u Velabru.

Katolička crkva je 1993. eksplicitno i platealno prelomila koplje nad organiziranim kriminalom, i ponovo 1994., kada je isti papa u Cataniji opet osudio mafiju, naglašavajući da to govori “u ime samog Boga”.

Još prije papa i biskupa mafiji su se suprotstavili mali ljudi iz Crkve, župnici, od kojih su neki to platili glavom, kao don Pino Puglisi protiv Cose nostre, a don Peppino Diana protiv camorre.

Mafija? Deterdžent?

A bogme ju je žestoko javno osuđivao i tadašnji nadbiskup Palerma kardinal Salvatore Pappalardo. Njegov prethodnik, kardinal Ernesto Ruffini, umro 1967., još se pravio slijep i gluh. Kad su ga novinari pitali što Crkva kani s mafijom, bezobrazno je odgovorio: “Što je to mafija? Je li to neki novi deterdžent?”

Sve dotad je trajalo doba kada se i Crkva uključila u sveopću urotu šutnje - poznatu kao omertŕ - zahvaljujući kojoj je mafija mogla nesmetano obavljati svoj “posao”. Glavni je krivac ipak bila država koja nije radila svoj posao ni na socijalnom, ni na privrednom, ni na policijskom planu.

To je razdoblje daleko za nama - barem kad je riječ o Crkvi u Italiji.

Pitanje je, naravno, je li Crkva stekla odvažnost i drugdje gdje mafije djeluju, bogateći se ispod žita i ubijajući one koje ih ometaju, ne samo druge mafijaše, i ne samo novinare, nego i dužnosnike (poput Joze Leutara) i obične građane, slučajne prolaznike (poput Zorana Dominija) - da se ograničimo ovaj put na Hrvate.

Vrijede li i u nas riječi Ivana Pavla II. u Cataniji: “Došao sam vam amo reći: ne ostajte zatvoreni u sebe, ustanite i dignite glavu!” - ili Crkva ponegdje još prekriva oči štolom kardinala Ruffinija? Odgovor na to očekujemo, naravno, iz Crkve.

Siromaštvo juga

Talijanska biskupska konferencija se sastala u Assisiju ne da samo ponovi ono što je njezin tadašnji primas rekao u Agrigentu i Cataniji, sišavši poput Danijela ravno pred lavlje ralje i riskirajući, doslovce, i život. Odlučila je zagrebati dublje, pozabaviti se zaostalošću i siromaštvom na talijanskom Jugu.

Ovih smo dana imali prilike, neovisno o assiškom skupu, čuti statističke podatke po kojima u Italiji, šestoj velesili po bogatstvu u svijetu, od 60 milijuna stanovnika njih 8 milijuna pripada u siromahe, baš kao i 1979. Odnosno podatke Caritasa po kojima u nekim siromašnijim oblastima, kojima je prihod po glavi stanovnika ipak dvostruko veći nego u Hrvatskoj, na primjer u Kalabriji, oko deset posto stanovništva u zoni apsolutnog siromaštva: nemaju ni 178 eura mjesečno za dvoje, koliko je ondje minimalno potrebno da dvije osobe barem jedu trideset dana, makar najjeftinije i najoskudnije.

Ovih smo dana također čuli i prenosili da je raspelo na zidovima učionica u Italiji izraz nacionalne kulture, s njezinim kršćanskim korijenima. Upravo se iz Crkve dižu glasi zgražanja nad onima kojima je jeftinije vješati raspelo, nego pomoći živom Kristu, koga bi valjalo prepoznati u najponiženijima, najobespravljenijima među bližnjima, stvorenima na sliku i priliku Božju, kako se uči u katekizmu.

Prečice do blagostanja

Čuli smo da su, osobito u sadašnjoj krizi, najpogođenija staračka domaćinstva i, još više od njih, domaćinstva s djecom; da bez posla ostaju jedini hranitelji, da njihova djeca ne jedu ni kvalitetno ni dovoljno, da ih to pogađa u najosjetljivijim fazama fizičkog razvitka, da to prijeti vrzinim kolom: tko se ne uspije razviti kada treba, teže će učiti, teže će se snaći na tržištu rada, lakše će se i sam naći među nezaposlenima.

Također - i tu je opasnost na koju upozoravaju biskupi, barem u Italiji - među siromašnima, među poniženima, među onima koje društvo pod vodstvom bogataša ne daje šansu, lakše će mafije novačiti nove pripadnike, jer će im ponuditi ne prečicu do blagostanja, nego jedini preostali put do njega.

Ako je mafiji ime Sotona, kako zvati one koji Sotoni novače vojsku?

Naravno da Italija danas nije jednako bogata, odnosno siromašna, kao 1979. Dapače, znatno je bogatija. Ako je broj siromaha danas jednak kao i prije 30 godina, to znači samo jedno: da se novostečeno bogatstvo koncentriralo u malobrojnim rukama, da se vrh društvene piramide vinuo bliže nebu, ali da je njezino dno ostalo jednako zakopano u glibu.

Jamačno je pojam siromaštva relativan, pa i u statistici - u Italiji i siromašniji jedu danas bolje i raznovrsnije nego kojekoji bogati feudalci nekoliko stoljeća ranije. Pojam apsolutnog siromaštva ostaje ipak isti: onaj tko nema dovoljno za jelo, koji se nema čime odjenuti, jednako je ugrožen kao i ranije, a strašno je da takvih - ne njihovom krivicom - brojimo na milijune i u Evropskoj uniji, pa i u najbogatijim zemljama svijeta.

Što se za njih zaista promijenilo? Dva aspekta, jedan relativan a drugi apsolutan. Relativno: što je veće bogatstvo u državi, jaz između njihove bijede i društvenog blagostanja sve je tragičniji. Apsolutno: što su besperspektivnije nesretniji, to će se lakše dati zavesti zlom - za što je XX. stoljeće dalo i previše argumenata.

Gladuje svaki šesti

U Italiji o tome ipak razmišljaju, makar u Crkvi. Ne dajući se zaglušiti trijumfalnim talambasima dvadesetogodišnjice rušenja Berlinskog zida i tako osvojene slobode - jer ona ostaje himera onome tko je slobodan samo gladovati i skapavati.

U svijetu zapravo i više nego u Italiji. Eto, jučer je FAO - pripremajući se za treći sastanak na vrhu o hrani - izračunao da bi bile dovoljne 44 milijarde dolara (tridesetak milijardi eura) da se nahrane gladni.

Bez te svote, smiješne spram onoga što se troši bilo na oružje, bilo na efemeran luksuz, gladuje svaki šesti čovjek na Zemlji, više od milijarde onih koji više zaista nemaju što izgubiti, čak ni svoje okove.

Dovoljno da ruke trljaju mafije, dakle sam Sotona, ako je bilo vjerovati Ivanu Pavlu II.

Inoslav Bešker

www.jutarnji.hr