"POBIJTE ih sve. Bog će prepoznati svoju djecu."

Tog je ljetnog dana 1209. stanovništvo Beziersa, u južnoj Francuskoj, bilo masakrirano. Opat Arnold-Amalrik, koji je bio imenovan za papinog izaslanika na čelu katoličkih križara, nije imao milosti. Kad su ga njegovi ljudi pitali kako će razlikovati katolike od heretika, on im je navodno dao zloglasan odgovor koji smo citirali na početku. Katolički su ga povjesničari ublažili na sljedeći način: "Ne brinite se. Mislim da će ih se vrlo malo obratiti." Bez obzira na to kako je točno glasio njegov odgovor, uslijedio je pokolj u kojem je najmanje 20 000 muškaraca, žena i djece ubijeno od ruku nekih 300 000 križara, koje su vodili prelati Katoličke crkve.
Što je dovelo do tog masakra? Bio je to tek početak albigenškog križarskog rata koji je papa Inocent III pokrenuo protiv takozvanih heretika u pokrajini Languedoc, u unutrašnjosti južne Francuske. Prije nego što je završio, oko 20 godina kasnije, možda je i milijun ljudi — katara, valdenza, pa čak i mnogo katolika — izgubilo život.

Religiozni razdor u srednjovjekovnoj Europi
Nagli razvoj trgovine u 11. stoljeću n. e. doveo je do velikih promjena u socijalnoj i ekonomskoj strukturi srednjovjekovne Evrope. Nicali su gradovi kako bi primili sve veći broj zanatlija i trgovaca. To je dalo prostora razvoju novih ideja. Religiozni otpad pustio je korijenje u Languedocu, gdje se, kao nigdje drugdje u Evropi, razvijala nevjerojatno tolerantna i napredna civilizacija. Grad Toulouse u Languedocu bio je treća najbogatija metropola u Evropi. Bio je to svijet u kojem su cvjetali trubaduri, a neki od njihovih stihova doticali su se političkih i religioznih tema.
Opisujući religiozne prilike u 11. i 12. stoljeću, u Revue d'histoire et de philosophie religieuses stoji: "U 12. se stoljeću, kao i u onom prije njega, i dalje dovodilo u pitanje moral svećenstva, izobilje u kojem su živjeli, njihovu potkupljivost i njihov nemoral, no prije svega kritiziralo se njihovo bogatstvo i moć, njihove tajne sporazume sa svjetovnim vlastima te njihovo dodvoravanje."

Putujući propovjednici
Čak je i papa Inocent III shvatio da raširena korupcija unutar crkve snosi krivicu za rastući broj otpadničkih putujućih propovjednika u Evropi, osobito u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji. Oni su većinom bili ili katari ili valdenzi. Korio je svećenike jer nisu poučavali narod, govoreći: "Djeca su željna kruha koji im vi ne želite podijeliti." No umjesto da je promicao biblijsko obrazovanje među ljudima, Inocent je tvrdio da su "božanska Pisma toliko duboka da jednostavni i nepismeni ljudi, pa čak i oni mudri i učeni nisu dovoljno sposobni da bi ih razumjeli". Čitanje Biblije bilo je zabranjeno svima osim kleru, a oni su je mogli čitati samo na latinskom.
Kako bi spriječio propovijedanje putujućih otpadnika, papa je odobrio osnivanje reda redovnika propovjednika, ili dominikanaca. Za razliku od bogatog katoličkog klera, ti su redovnici trebali biti putujući propovjednici čiji je zadatak braniti katolička ortodoksna učenja od "heretika" u južnoj Francuskoj. Pored toga, papa je slao i papinske izaslanike kako bi razgovarali s katarima i pokušali ih vratiti u katoličko stado. Budući da ta nastojanja nisu bila uspješna, a jednog od njegovih izaslanika navodno su ubili heretici, Inocent III je 1209. naredio da počne albigenški križarski rat. Albi je bio jedan od gradova u kojima su katari bili posebno brojni, pa su crkveni kroničari na katare ukazivali kao na albigenze (francuski, albigeois) te koristili taj izraz kako bi označili sve "heretike" u tom području, uključujući i valdenze.

Tko su bili katari?
Riječ "katar" dolazi od grčke riječi katharós, što znači "čist". Od 11. do 14. stoljeća katarizam se naročito proširio u Lombardiji, sjeverna Italija, i Languedocu. Ratarska su vjerovanja bila mješavina istočnjačkog dualizma i gnosticizma, koje su možda donijeli strani trgovci i misionari. The Encyclopedia of Religion definira katarski dualizam kao vjerovanje u "dva principa: jedan dobar, koji vlada svime što je duhovno, i drugi zao, koji je odgovoran za materijalni svijet, uključujući i ljudsko tijelo". Katari su vjerovali da je Sotona stvorio materijalni svijet, koji je neopozivo osuđen na uništenje. Nadali su se da će se spasiti od zlog, materijalnog svijeta.
Katari su se podijelili na dvije klase, na savršene i na vjernike. Savršeni su bili postavljani obredom duhovnog krštenja, nazvanim consolamentum. Obred se izvršavao polaganjem ruku, nakon jednogodišnjeg iskušavanja. Smatralo se da se tim obredom kandidata oslobodilo Sotonine vlasti, očistilo od svih grijeha i da je dobio sveti duh. Otuda je nastao naziv "savršeni", koji se odnosio na relativno malu elitu koja je bila poput svećenika u odnosu na vjernike.
Savršeni su se zavjetovali na uzdržljivost, krepost i siromaštvo. Ako je osoba koja je pripadala savršenima bila u braku, morala je napustiti svog partnera, jer su katari vjerovali da je spolni odnos izvorni grijeh.
Vjernici su bili osobe koje su prihvatile katarska učenja iako nisu izabrale asketski način života. Kleknuvši u čast savršenog prilikom obreda nazvanog melioramentum, vjernik je molio za oprost i blagoslov. Da bi mogli voditi normalan život, vjernici su sa savršenima sklopili convenenzu, ili sporazum, kojim su si osigurali obavljanje duhovnog krštenja na samrtnoj postelji, ili consolamentum.

Stav prema Bibliji
Iako su katari često citirali Bibliju, uglavnom su je smatrali izvorom alegorija i priča. Smatrali su da veći dio Hebrejskih pisama potječe od Đavla. Koristili su se dijelovima Grčkih pisama, kao što su citati koji tijelo dovode u suprotnost s duhom, kako bi poduprli svoju dualističku filozofiju. U Gospodinovoj molitvi molili su se za "kruh naš supersupstancijalni" (što znači "duhovni kruh") umjesto "kruh naš svagdanji" jer je materijalan kruh u njihovim očima bio nužno zlo.
Mnoga katarska učenja direktno su proturječila Bibliji. Na primjer, vjerovali su u besmrtnost duše i reinkarnaciju. (Usporedi Propovjednik 9:5, 10; Ezekijel 18:4, 20.) Osim toga, svoja su vjerovanja temeljili na apokrifnim tekstovima. Ipak, utoliko što su preveli dijelove Pisama na narodni jezik, katari su u određenoj mjeri učinili Bibliju poznatijom knjigom u srednjem vijeku.

Nisu bili kršćani
Savršeni su sebe smatrali zakonitim nasljednicima apostola i stoga su se nazivali "kršćanima", naglašavajući to dodavanjem riječi "pravi" ili "dobri". Međutim, mnoga katarska vjerovanja zapravo su bila strana kršćanstvu. Premda su katari priznavali Isusa kao Sina Božjeg, nisu priznavali njegov dolazak u tijelu i otkupnu žrtvu. Budući da su krivo tumačili biblijsku osudu tijela i svijeta, smatrali su da sva materija potječe od zla. Stoga su tvrdili da je Isus mogao imati samo duhovno tijelo i da je samo naizgled imao fizičko tijelo dok je bio na Zemlji. Poput otpadnika iz prvog stoljeća, i katari su bili oni "koji ne priznaju Isusa Krista da je došao u tijelu" (2. Ivanova 7).
M. D. Lambert piše u svojoj knjizi Medieval Heresy (Hereza u srednjem vijeku) da je katarizam "zamijenio kršćanski moral prisilnim asketizmom, (...) odbacio otkupninu odbijajući priznati spašavajuću moć [Kristove smrti]". On smatra da su "savršeni zapravo slični asketskim učiteljima s istoka, budističkim svećenicima i fakirima iz Kine ili Indije, stručnjacima za orfičke misterije ili učiteljima gnosticizma". Prema katarskom vjerovanju spasenje ne ovisi o otkupnoj žrtvi Isusa Krista, nego
o consolamentumu, ili krštenju svetim duhom. Onima koji su tako očišćeni, smrt će donijeti oslobođenje od materije.

Bezbožan križarski rat
Obične je ljude, iscrpljene iznuđivačkim zahtjevima klera i njihovom raširenom dekadencijom, privukao način života katara. Savršeni su Katoličku crkvu i njenu hijerarhiju poistovjetili sa 'sinagogom sotoninom' i s 'majkom bludnica' iz Otkrivenja 3:9 i 17:5 (St). Katarizam je u južnoj Francuskoj napredovao i istisnuo crkvu. Papa Inocent III reagirao je tako da je pokrenuo i financirao takozvani albigenški križarski rat, prvi križarski rat koji se vodio unutar kršćanstva, protiv ljudi koji su tvrdili da su kršćani.
Papa je preko pisama i svojih izaslanika dodijavao katoličkim kraljevima, grofovima, vojvodama i vitezovima u Evropi. Obećao je oprost i bogatstvo Languedoca svima koji će se boriti kako bi se "svim raspoloživim sredstvima" iskorijenila hereza. Oni se nisu oglušili na njegov poziv. Šarolika vojska križara iz sjeverne Francuske, Flandrije i Njemačke, koju su predvodili katolički prelati i redovnici, krenula je dolinom Rhone prema jugu.
Uništenje Beziersa označilo je početak osvajačkog rata u kojem je nestao Languedoc u orgiji vatre i krvi. Albi, Carcassonne, Castres, Foix, Narbonne, Termes i Toulouse, svi ti gradovi pali su u ruke krvoločnim križarima. U katarskim uporištima kao što su bili Casses, Minerve i Lavaur stotine savršenih bile su spaljene na lomači. Prema redovničkom kroničaru Pierreu des Vaux-de-Cernayu, križari su 'savršene spaljivali žive, osjećajući pritom radost'. Godine 1229, nakon 20 godina borbi i pustošenja, Languedoc je došao pod vlast francuske krune. No pokolj još nije završio.

Inkvizicija zadaje smrtni udarac
Godine 1231. papa Grgur IX osnovao je papinsku inkviziciju kako bi pružio podršku oružanoj borbi. U početku se sustav inkvizicije temeljio na optužbama i pritiscima, a kasnije na sustavnom mučenju. Njezin je cilj bio iskorijeniti ono što se nije uspjelo uništiti mačem. Suci inkvizicije — uglavnom dominikanski i franjevački redovnici — bili su odgovorni samo papi. Smrt na lomači bila je službena kazna za herezu. Inkvizitori su bili toliko fanatični i brutalni da su izbile pobune u Albi i Toulouseu, kao i u drugim mjestima. U Avignonetu su svi članovi inkvizicijskog suda bili masakrirani.
Godine 1244. predajom planinske tvrđave Montsegur, posljednjeg utočišta brojnih savršenih, najavljen je smrtni udarac katarizmu. Oko 200 muškaraca i žena umrlo je na masovnim lomačama. Tijekom godina inkvizicija je pronalazila preostale katare. Posljednji katar navodno je 1330. spaljen na lomači u Languedocu. U knjizi Medieval Heresy stoji: "Pad katarizma bio je najvažniji uspjeh inkvizicije."
Daleko od toga da su katari bili pravi kršćani. No, je li njihova kritika Katoličke crkve opravdala njihovo okrutno istrebljenje od strane takozvanih kršćana? Njihovi katolički progonitelji i ubojice sramotili su Boga i Krista te su pogrešno prikazivali pravo kršćanstvo dok su mučili i ubijali desetke tisuća otpadnika.