Gotovo svi aspekti života u Africi prožeti su duhovnošću. Naš, "zapadnjački", koncept religije je vrlo različit i nefleksibilan jer se zasniva na osnovnoj pretpostavci da ista duhovna veza s jednim Bogom funkcionira jednako za svakoga. Afrička religija je potpuno drugačija. Afrikanci prizivaju različita božanstva u pokušaju utjecaja na njihove živote, ponekad uspješno, a ponekad ne. Načini vjerovanja koji funkcioniraju za jednu osobu možda neće funkcionirati za nekoga drugoga jer rezultati ovise o uspostavljanju osobnih odnosa s određenim božanstvima tijekom vremena.

 

U našoj kulturi, kad ljudi ostare i umru, radi se o procesu postupnog odvajanja i konačnog napuštanja i to zauvijek. Vjeruje se da mrtvi odlaze na udaljeno mjesto do kojeg ne možemo doprijeti, oni prestaju utjecati na fizički svijet i s vremenom ih zaboravljamo. U Africi vrijedi upravo obratno. Što su ljudi stariji, prema njima se postupa sa sve više uvažavanja i poštovanja. Preminuli nastavljaju sa svojom aktivnom ulogom u životu obitelji i zajednice.

 

Religija u Africi nije nešto rezervirano za određeno vrijeme ili mjesto i ne predstavlja posljednje utočište samo u slučaju krize. U stvari, često ne postoji formalna razlika između vjerskog i svjetovnog, religioznog i nereligioznog, duhovnog i materijalnog. U mnogim afričkim jezicima ne postoji riječ za religiju jer život pojedinca je u potpunosti oličenje njegove filozofije.

 

Tradicionalna afrička religija ne predstavlja nikakvu ekskluzivnost na način kako je mi poimamo. Pojedinci obično sudjeluju u nekoliko različitih oblika štovanja koji se međusobno ni na koji način ne sukobljavaju – smatraju se zajedničkim sredstvom postizanja istog rezultata, a to je bolja kvaliteta života.

 

 

 

Sveti rituali sastavni su dio svakodnevnog afričkog života. Isprepleteni su sa svim aspektima ljudskih nastojanja, od mudrog do svjetovnog. Od rođenja do smrti, svaki prijelaz u životu pojedinca označen je određenim oblikom ritualnog obreda. U praktičnom smislu, ovi sveprisutni rituali nalaze se u samom središtu religijskih običaja u Africi. Oni predstavljaju stredstvo pomoću kojeg pojedinci održavaju odnose s precima i drugim božanstvima.

 

Što motivira ovu izuzetnu predanost ritualu u svakodnevnom životu? Na koji način ljudi održavaju visoku razinu prožimanja duhovnog i materijalnog, svetog i praktičnog? Odgovor na ova pitanja leži u zapadno-afričkom konceptu prirode, fizičkom i duhovnom odnosu između čovjeka i svemira.

 

Prema ovom gledištu, svijet se sastoji od dinamičkih sila koje neprastano utječu jedna na drugu. Ljudi (kako živi tako i mrtvi), životinje, biljke i minerali, svi sadrže vitalnu silu u različitim količinama. Natprirodna bića koja mogu djelovati u prilog ili ometati napore ljudskog roda također se sastoje od ovih prirodnih sila, međutim, da bi uopće mogli računati na njihovu pomoć, vrlo je važna ljudska komponenta. U određenom smislu, svako božanstvo nastaje i dobija moć iz koncentracije i predanosti pojedinca čija se vlastita životna sila udružuje sa silom, recimo, životinje ili rijeke da bi božanstvo dobilo snagu. Kad ne bi postojao ljudski napor, ne bi postojao bog, a time niti prilika za poboljšanje kvalitete života.

 

Vrhovni Bog, Veliki i Sveukupni Bog je tako dalek i nedostupan da nema praktičko značenje u svakodnevnom životu i zato se ne štuje izravno. Postoji mnoštvo drugih duhova, božanstava i posrednika koji djeluju u ime čovječanstva i koji se izravno štuju jer imaju izravan utjecaj na ljude. Ponekad se štuju simbolički u obliku prirodnih objekata kao što su kamenje ili rijeke.

 

Sve na svijetu i izvan njega objašnjeno je duhovnim pojmovima, a to znači da se sve što se događa tumači kao neki oblik božanske intervencije. Bogovi i preminuli preci zahtijevaju odgovarajuće obrede poštivanja da bi mogli održati svoj interes za ljude i na taj način pružiti pomoć kad se to od njih zatraži. Kao i u životu, prije možemo očekivati pomoć od nekoga koga dobro poznajemo nego od stranca.

 

Ovo gledište vodi pojedinca do neumorne potjere za znanjem i ispravnom uporabom prirodnih sila kao i učenja na koji način se objelodanjuju natprirodni posrednici koji mogu spriječiti bolesti, poboljšati žetvu, upozoriti na opasnost ili smrt, izgraditi sretan brak, blagosloviti djecu... Ovaj stari, nepromjenjiv način života motivira odgovarajući stav prema tradicionalnim vrijednostima i drugim ljudskim bićima na način kojem se niti jedan pravni ili obrazovni sustav ne može niti približiti.

 

 

 

Štovanje predaka je uobičajeno u Zapadnoj Africi i važan je dio religijske prakse. Vjeruje se da mrtvi žive u svijetu duhova i u tom obliku posjeduju natprirodne moći različitih vrsta. Oni paze na svoje živuće nasljednike s dobronamjernim interesom, međutim, imaju sposobnost uzrokovati nevolje ako ih se zanemari ili osramoti. Odgovarajuća pozornost koja se iskazuje precima, posebice na sprovodima, ima za posljedicu pomoć u korist živućih. Ona također omogućuje pobožnoj osobi povoljno očišćenje kad se neizbježno pridruži precima u svijetu duhova.

 

U svjetlu ovih vjerovanja lako je razumijeti zašto je u afričkim zajednicama odnos prema satrijima pun poštovanja. Među ljudima koji štuju pretke stotinama godina nakon njihove smrti, poštivanje starosti poprima tajnovitu kvalitetu, kao da živući polako postaju bogovi. Pojedinci u godinama identificaraju se sa strahom koji je normalno povezan s mrtvima. Oni će se uskoro pridružiti svojim precima u svijetu duhova, postati će božanstva i vladati će natprirodnim silama i zato bi bilo nerazborito loše se odnositi prema njima.

 

Ako na trenutak zanemarimo tajnovita vjerovanja, svaki stariji muškarac i starija žena predstavljaju "skladište" dragocjenog i nezamjenjivog znanja i tajni za uspjeh u životu. Budući da su svjedočili i sudjelovali u povijesnim vremenima, svatko od njih je cjenjen kao nositelj neuobičajene mudrosti i iskustva u zajednici u kojoj se cijene običaji i tradicija.

 

 

Izvor:

Dan Gorlin – "History and Religion", 2000.