"Kažu da male bebe znaju sve, njihove duše su se tek smjestile u ovozemaljska tijela, izabravši taj svoj život kako bi riješile neke karmičke dugove. Znaju što će im se događati, kakav će život imati, sjećaju se svojih prošlih života i točno znaju što trebaju postići i napraviti u sadašnjem životu. Kako rastu, ta slika blijedi, sjećanja se brišu, a svjesne spoznaje, učenje, zapažanje materije i nametnuta pravila sve više preuzimaju to biće. Sve što je podsvjesno sve više se potiskuje, dok iz nekih razloga opet te podsvjesne reakcije i unutarnji osjećaj ne izbiju na površinu, no tada je to drugačije oblikovano.
U životu nam se može dogoditi da se nađemo negdje i odjednom nam se sve učini poznato i blisko. Često puta je to sjećanje iz nekog prijašnjeg života, no uglavnom taj osjećaj ne ide dalje od prepoznavanja. Ako doživimo nešto takvo trebamo imati u vidu da se to nije slučajno dogodilo. To što smo se našli na takvom mjestu sigurno ima svoju poruku, nešto iz prošlosti nas želi podsjetiti na događaje koji su zasigurno značajni za sadašnjost. One suptilnije duše mogu imati druge načine podsjećanja iz prošlih života pa im tako poruke dolaze kroz snove ili vizije, no tu se najčešće radi o određenih isječcima iz prošlosti. Jedini sigurni način koji nam omogućava uvid u sve prošle živote je individualna nehipnotička regresija.
Upravo taj oblik regresije je najbolji zato što za vrijeme cijele seanse imamo potpunu kontrolu na svim razinama, svega smo svjesni, možemo odbiti vidjeti ono što ne želimo ako procijenimo da nam to može štetiti ili djelovati traumatično i u svakom slučaju iz tog iskustva donosimo ono što je najbolje za nas, a omogućava nam kvalitetan uvid u ono što je bilo i što se isprepliće sa sadašnjosti. Sve to je velika prednost u odnosu na hipnotičku regresiju koja zna izmaknuti kontroli i postati opasna ugrožavajući psihičko stanje osobe koja se tome podvrgla, a isto tako i u odnosu na grupnu regresiju koja ne dozvoljava da se terapeut pozabavi svakim pojedinačno pa neki ljudi mogu imati određene posljedice.
Ono što nam nehipnotička regresija može pružiti je pregled prošlih života do detalja koje sami želimo vidjeti, no te životne priče koje gledamo nisu toliko bitne u smislu što smo bili, koliko je značajno to iskustvo same duše, modeli ponašanja, reakcije, razmišljanja, postupci, događaji koji su uvjetovani tuđim odlukama, a tiču se nas, naši potezi prema drugima i na kraju kakav nam je osjećaj ispunjenosti tog života, jesmo li izvršili zadatak potpuno, djelomično ili ga prenijeli dalje, u neki kasniji život.
Način na koji doživljavamo viđenje prošlog života izgleda kao da maštamo. S obzirom da smo svega svjesni, nije neobično da se tako osjećamo, no često puta se nađemo u takvim životnim pričama koje baš i ne bi željeli maštati da to stvarno svjesno biramo. Nehipnotička regresija je čisto sjećanje duše nečega već doživljenog, a sve se pojavljuje u tom obliku zato što su svijest i podsvijest izjednačeni, neki to nazivaju prošireno stanje svijesti, no to je ipak nešto dublje.
U regresiju se treba upustiti kada imamo probleme koje ne možemo ni na koji način riješiti, kada su u nas usađeni strahovi koje si ne možemo na normalan način objasniti, kada nas muče pitanja poslovnog ili ljubavnog neuspjeha, intenzivnih zdravstvenih problema i kada želimo raditi na sebi u smislu duhovnog izgrađivanja. Zapravo je regresija preporučljiva svakome tko traži odgovor više, jer ćemo putem nje saznati puno više o stazama kojima je kročila naša duša, o njenim iskustvima i svemu što smo donijeli sa sobom u ovaj život. Uvid u prošle živote nam može skratiti put u rješavanju karmičkih repova koje vučemo za sobom. Ako vidimo što je bio osnovni problem u prošlom životu, pa još ako nađemo neke paralele sa sadašnjim životom i shvatimo da možda ponavljamo neke greške, to možemo puno brže početi mijenjati kada vidimo gdje su korijeni svega toga.
Najzanimljiviji dio regresije je iskustvo smrti. Iako mnogima zvuči zastrašujuće, zapravo je to najmanje zastrašujuće od svega. Svatko tko je prošao kroz vlastitu smrt u nekom životu izjavio je da je to nešto prekrasno, najljepši mogući osjećaj koji se ni sa čim ne može usporediti. Energija, mir, zadovoljstvo i osjećaj kako je to nešto sasvim prirodno nam govori da smrt uopće nije nešto strašno. Zapravo, baš dok to proživljavamo postajemo svjesni svoje besmrtnosti, saznajemo da ne postoji kraj nego da je sve to pretapanje iz jednog života u drugi, dokle god je potrebno. Naša duša se razvija korak po korak, a takvih koraka može biti jako puno u obliku raznih života. Ona ima zadatak savladati određene lekcije i sve dok u potpunosti ne savladamo jednu, nema prelaska na drugu.
Neki životi su važniji za sadašnji život, neki su manje važni, no svi skupa tvore cjelinu koja pokazuje gdje smo i za čim tragamo. Najvažnije je ono što smo odabrali rješavati u ovom životu, iz tog područja bi trebali izvući sve što je već doživljeno i na taj način odrediti kako najbolje kreirati svoje buduće poteze.
Još jedna zanimljivost je da neke naše frustracije, nemire, nezadovoljstva i blokade možemo riješiti samo sjećanjem iz ranog djetinjstva u ovom životu. Nekada je i to dovoljno da shvatimo što je uzrok nekih problema, a čim to osvijestimo, otvara nam se i prilika za rješavanje svega toga."
© Sva prava pridržana; Sanja Matoš
bglavac
irida
edin.kecanovic
