Konačno se ponovno okrećem sebi i započinjem jednu seriju posteva, u kojima ću nizati vlastite misli. Pritom ću koristiti vlastitu svijest, um i razum. Pristupati ću kao čovjek onomu što ću nazvati „ božanski razum “, odnosno „ božanska mudrost “. Pitam se, mogu li se pomiriti božanska mudrost ili razum s jedne strane, te ljudski razum s druge strane? Mislim da je to nemoguće, barem za sada. Vjerojatno će ispasti kao kad je Petar pristupio Isusu te ga je nagovarao da odustane od puta u Jeruzalem, znajući kakva sudbina očekuje njegova Gospodina. No, Isus ga je, prijekornim pogledom, otjerao od sebe kazavši mu da razmišlja ljudski, a ne Božji. Opetovano ponavljam u sebi, kako pomiriti i da li se to uopće može, razum Boga i razum čovjeka? Bog razumije Univerzum, jer isti je unutar njega, dok čovjek je zapravo malen ispod zvijezda. No, ako s razumom pristupim „ božanskoj mudrosti “, ne mislim da time vrijeđam Svevišnjeg. Dapače, mislim da je Njemu drago, jer time svoju svijest, svoj um i razum usmjeravam prema Njemu. Nemam niti približne vjere da ću ga uopće razumijeti. Zapravo, to niti ne želim, već želim otkriti samoga sebe, svoje mogućnosti, svoj Put, a znam da će mi On u tome pomoći.
Pročitah dva početna poglavlja Bhagavad-gite, te sam pokušao složiti svoje misli u pogledu pročitanog, a to sam pak pokušao ili barem pokušavam u ovom trenutku staviti u ovaj post. Riječ je o nečemu toliko puta vidljivom na ovom svijetu. Na bojnom polju su se našla dva suprostavljena neprijateljska tabora pred samu bitku. Spremaju se na ono što je u „ Objavama Zetana “ nazvano ritualnim nasiljem. Zapravo, dogoditi će se masakr. Udarit će čovjek na čovjeka i proliti će se krv. Arjuna je zastao i odlučio ne boriti se, ne vidjevši smisao u tom ubijanju. No, biva poučen od Krishne kako treba da se bori, jer da će ispasti kukavica u očima i suboraca i u očima nepijatelja. Biva poučen od njega da ne treba oplakivati one koji će biti na suprotnoj strani, one koji će možebitno biti ubijeni u bitci, premda mu Krishna daje za pravo da njegov stav jest razuman. No, ne znači li to da se u ovom slučaju suprostavljaju razum jednog čovjeka s jedne strane, te razum božanskog s druge strane? Biva poučen o tomu tko je pravi mudrac, onaj koji ne žali niti za živim niti za mrtvim, koji zna da sve što postoji, oduvijek postoji. Sada, jučer i sutra će postojati. Ne znači li to, upitah sebe, da postoji ova razina u kojoj su vrijeme sa prošlošću, sadašnjošću i budućnosti neminovnost, ali i ona druga razina gdje sve ostaje netaknuto vremenom, već postoji kao vječnost. Krishna to govori na sljedeći način:
„ ... Kao što Stanovnik tijela prolazi kroz djetinjstvo, zrelo doba i starost u ovom tijelu, tako isto on prelazi u druga tijela. Mudrac se nikada ne vara u tome. Samo dodiri osjetila, o Kuntin sine, stvaraju hladnoću i toplinu, zadovoljstvo i bol, no oni dolaze i prolaze, nepostojani su: podnesi ih hrabro, o Bharata! Zaista, onaj čovjek, koga oni ne uznemiruju, koji je podjednak u zadovoljstvu i bolu, pravi mudrac, sposoban je za besmrtnost, o Vođo ljudi. Nebiće ne može postati biće, biće ne može biti nebiće; razliku između ovog dvoga znaju oni koji vide istinu. Znaj da je ono što prožima svemir nerazorivo; nitko ne može uništiti ovo nepromjenjivo Biće. Prolazna su ovo tijela, vječito je ono što oživotvoruje tijelo; ono je nepropadajuće, neizmjerno, stoga se bori, o Bharata. Tko misli da netko može ubiti ili da je netko ubijen, ne zna istinu: nitko ne može ubiti, niti je itko ubijen! Ništa se ne rađa i ništa ne umire, ništa nije u vremenu postalo, niti će u budućnosti postati! To nerođeno, vječito stalno, prastaro ne umire kada se tijelo ubije. Znajući da je ovo nerazorivo, vječito, nerođeno i nepromjenjivo, o sine Prithin, kako i koga može čovjek ubiti ili biti ubijen? Kao što čovjek ostavlja na stranu iznošena odijela i oblači novo, tako Stanovnik tijela odbacuje iznošena tijela i oblači se u nova... “
Dolazimo do važnog životnog pitanja, prihvatiti mogućnost da je svijest zaseban entitet koji postoji neovisno o tijelu, koji kada dođe trenutak odlazi iz tijela, kao odijela, i ulazi u Svjetlost, odnosno ponovno ulazi u drugo tijelo. Kada se kaže da samo dodiri tijela stvaraju osjećaj topline, hladnoće, bola i sl., ne znači li to da zapravo taj osjeća nema nikakve veze sa sviješću? No, opet, zar kad ne sanjamo, ne osjećamo isto toplinu, hladnoću, bol, ljubav i sl., kad se nađemo u tim svjetovima sna, u sličnim situacijama kao i u ovome što nazivamo stvarnošću? Možemo li i tada reći da ti osjećaji nemaju veze sa sviješću? Iako su ti osjećaji, neki lijepi, neki ružni, nepostojani i prolazni, oni su ipak tu. Stvar je u tome, kako poučava Krishna, da se na njih ne vezujemo. To je poučavao i Buda. Ne biti vezan za rezultat djela. Djeluj, ali da ne očekuješ ništa. Djelovanje samo radi djelovanja, ja bih se tako izrazio.To se može naći i u našem kršćanstvu. Kaže Krishna da je to recept za besmrtnost.
„ ... Nebiće ne može postati biće, biće ne može biti nebiće; razliku između ovog dvoga znaju oni koji vide istinu. Znaj da je ono što prožima svemir nerazorivo; nitko ne može uništiti ovo nepromjenjivo Biće... “.
No, ovdje moj ljudski razum dolazi u suprostavljanje s božanskim. Što je nebiće? Što je biće? Što je nerazorivo Biće? Odnosno, kad dođemo do nerazorivog bića, gdje nestaje ono prvotno nebiće? Jer, ako je nebiće nemanifestirani duh, a biće manifestirani duh, o kojemu se također govori kasnije u poglavlju 2., što je onda nerazorivo Biće? Sam Bog? Cijelovito biće sastavljeno od mnoštva nebića i bića, odnosno nemanifestiranih duhova i manifestiranih duhova ( U Starom zavjetu stoji kada se Bog obraća jednom proroku riječima ja sam te poznavao ( nebiće? ) prije nego sam te oblikovao ( biće? ) u utrobi tvoje majke )?
No, kada su ovo moje oči vidjele, cijelo tijelo je poskočilo:
„ ... Prolazna su ovo tijela, vječito je ono što oživotvoruje tijelo; ono je nepropadajuće, neizmjerno, stoga se bori, o Bharata. Tko misli da netko može ubiti ili da je netko ubijen, ne zna istinu: nitko ne može ubiti, niti je itko ubijen! Ništa se ne rađa i ništa ne umire, ništa nije u vremenu postalo, niti će u budućnosti postati! To nerođeno, vječito stalno, prastaro ne umire kada se tijelo ubije ... “.
Ovdje bi komotno mogle stajati riječi iz Novog Zavjeta da je tijelo bezvrijedno, a da je Duh onaj koji daje život tijelu ( oživotvoruje ). Dakle, manifestirani duh ( tijelo ljudsko ) ne može živjeti, a da ne posjeduje u sebi ono istinsko, nemanifestirani duh ( izvor; bitak ). A ovo dvoje ne bi moglo postojati da ne postoji nerazorivo Biće, koje u sebi, ja bih rekao, sve objedinjuje. Možda se nazire smisao sada koji može razumijeti moj ljudski razum. Srce poskače od sreće u ovim trenucima i to Vam ja ne mogu opisati. Zašto? Zašto? Zašto se to događa dok pišem ove retke?
U nastavku gore rečenog moglo bi stajati, ne bojte se onih koji imaju moć ubiti tijelo, ali nakon toga ne mogu ništa. Smrt je samo privid. Mijena. Jer ne bi mogao ubiti nitko, da ne postoji otprije. Ako, je ovo drugo (biće; manifestirani duh) uvjetovano onim prvim (nebiće; nemanifetirani duh), onda zaista nitko ne može ubiti niti itko ne može biti ubijen, jer to je naprosto nemoguće. Tko živi? Tijelo? Kako, kad je već prije njega nešto postojalo (dakle živjelo) i oživotvorilo to tijelo.
bglavac
irida
edin.kecanovic
