INTERVIEW: DR ZORICA STIPETIĆ

Iz knjige "Razgovori" Zlatana Gavrilovića Kovača

„Drugarice Stipetić, zanima nas problem znanstvenog pristupa djelu Augusta Cesarca. Naime, u Vašim „Argumentima za revoluciju“, u radu koji nazivate „biografskim i društvenim istraživanjem“, Vi slijedite temeljno dijalektičko načelo da se problemi prate u njihovu povijesnonu razvoju, drugim riječima, da je spoznaja društvene zbilje moguća tek ukoliko se činjenice društvenog života, kao momenti povijesnog razvoja, uklapaju u totalitet. I u tome vidimo veliku važnost toga Vašega posla.“

Z. STIPETIĆ: „Moja osnovna teza jest da je revolucionarnost bit Cesarčeva ukupna djela, odnosno da je to djelo, svo u promišljanju argumenata za revoluciju, determinirano svojim povijesnim vremenom anticipirajući buduće. Time je i metodološki pristup gotovo zadan: to je istraživanje društvene zbilje i ideoloških refleksija, te njihovih povijesnih relevantnosti. Dakako, i tu su prisutna ograničenja, jer je istraživanje „društvene zbilje“ moguće samo na izvjesnom stupnju apstrakcije, a ovdje se najčešće svodi na bitne esocio-političke oznake i osnovna društvena kretanja i unutar toga na problematiku komunističkog pokreta, te posebno društvene funkcije intelektualaca. Ali, među istraživanjima, ili još češće, interpretacijama, gdje se ideje, odnosno duhovna proizvodnja izvlači iz društveno-povijesnog konteksta i nezavisno od toga promatraju i vrednuju, takve interpretacije, po mom sudu, zaobilaze bitno, a ponekad na kraju i nužno krivotvore. Jer, što je društvo manje razvijeno i jače u krizi, to je snažnija društveno-politička determiniranost duhovne proizvodnje, a upravo je to jedna od temeljnih značajki međuratnog jugoslavenskog društva.

Istražujući determinante koje su odredile sadržaj i funkciju Cesarčeva djela, vjerujem da sam istraživala bitno, ali ne i sveukupnost. Naravno, imala sam na umu opasnost da se u toj šumi društvenog obzora ne izgubi hrast koji istražujem... Studija obuhvaća vrijeme od tri desetljeća (1910 – 1941) Cesarčeva djelovanja – razdoblje prijelomne povijesne kvalitete. Valjalo je, dakle, istaknuti ono povijesno u tom vremenu i Cesarčev odnos prema njemu: kao i svim interpretiranjima djelatnosti revolucionara nemoguće je odvojiti biografsko od društvenoga. Koncipirajući ono što sam smatrala temeljnim kod Cesarca – obrazlaganje argumenta za radikalnu društvenu promjenu – usredotočila sam se na njegove eksplicitne iskaze, te je tako ostala po strani iscrpna analiza književnosti, koja je tu argumentaciju dosljedno posredovala.

Cesarčevo književno djelo tek treba vrednovati: ono se, dakako, ne iscrpljuje u književnoj poruci – ali i ta poruka historičarima i sociolozima ima još mnogo toga reći o svojem dobu. Zastrašujuća slika vremena sugestivnija je i mračnija u Cesarčevoj književnosti nego u publicistici. To je otvorena velika istraživačka tema: bilo bi nužno za našu spoznaju o tom vremenu znati što o njemu govori umjetnost.“

„O odnosu Augusta Cesarca i Miroslava Krleže nemamo znanstvenih radova koji bi adekvatno ocijenili njihov zajednički revolucionarni rad. Ličnosti Cesarca i Krleže i njihova djela uglavnom zaokupljaju književne historičare i kritičare, pa čitava problematika ostaje na razini literarno-estetičkog tumačenja.

Odatle sve one mistifikacije, zbrke i nesporazumi, koje prate jednog istraživača kad prelazi na razinu „političke historiografije“, kao što je to slučaj sa Stankom Lasićem i njegovom interpretacijom sukoba na književnoj ljevici. Osnovno je da toj interpretaciji nedostaje idejna i politička dimenzija „sukoba“.

Uzmimo kao primjer Lasićevu tvrdnju da Tito nije znao da se pripremaju „Krležine književne sveske“ ili onu pak stvarno proizvoljnu procjenu da je Krleža provocirao, kako Lasić kaže, „Cesarčevu discipliniranu partijsko-vojničku svijest“, koja je naposljetku dovelo do sloma njihova prijateljstva. Dakako, te mistifikacije nisu samo rezultat metodološke nedosljednosti nego su i rezultat karakteristične predodžbe da se navodno staljiniziranoj Partiji sučeljavala „književna ljevica“ svojom slobodnom koncepcijom revolucije. Čitav problem, dignut na viši stupanj apstrakcije, poprima obilježje neizlječivog sukoba Umjetnosti i Politike i postaje gotovo metafizičko pitanje.“

Z.STIPETIĆ: “Rekli ste nekoliko pitanja i tvrdnji, pa bi valjalo odgovoriti po redu. Prvo, konstatacija da nema znanstvenih radova o zajedničkom revolucionarnom radu Cesarca i Krleže. Pisalo se o tome, ali ne mnogo, ne osobito iscrpno i u cijelosti.

Međutim, to i nije bio, strogo uzevši, zajednički revolucionarni rad, jer se radilo o individualnom izrazu snažnih kreativnih ličnosti. U časopisu „Plamen“, a zatim i u „Književnoj republici“, područja su podijeljena vjerojatno dogovorno: Cesarcu je pripao veći udio i u idejnim i u političkim analizama – osobito u „Plamenu“ – dok je Krleža dominantno zaokupljen sferom umjetničke kreativnosti. U tom smislu, do po prilici 1927. ili čak 1929. godine, vidljivi su i međusobni utjecaji...No, uglavnom se govori o Krležinom utjecaju na Cesarca, zapostavljajući Cesarčev utjecaj na Krležu – očit u kritičkom promišljanju vidovdanske ideologije, Radića, Pribičevića, Meštrovića...

Slažem se s Vašom drugom konstatacijom da su neprilike neizbježne kada književni historičari, teoretičari i kritičari izolirano promatraju duhovne tvorbe, a onda se zbog historijskog toka, prema kojem se ipak moraju relativirati, suoče s realitetom čiji sadržaj ne poznaju, ili možda, ne žele uzeti u obzir. Tada nastaje sudar imaginarnog problema s historijskim problemom, teorijske konstrukcije s konkretnom zbiljom – i nastrada povijesna istina. „Revolucija“ i „Umjetnost“ promatrane kao „apsoluti“, nadhistorijska su kategorija, pa i ne mogu govoriti bitno o historijskom problemu. Činjenice kao izvor teorije prilično se zapostavljaju, a zamjenjuje ih mnoštvo pretpostavki, neprovjerenih anegdota, pojedinačne situacije istrgnute iz pripadajućeg konteksta, površne analogije. Ma, kako naspram naizgled uvjerljivih konstrukcija historiografska istraživanja bila suhoparna i svakako manje dopadljiva, ona su sve više potrebna. Ali, također bi bilo nužno da se i historiografija uzdigne iznad pukog pozitivizma i postane kritička samosvijest.

Smatram da je bitni propust mnogih interpretacija tzv. sukoba na ljevici i Krleže, što se eminentno povijesnom oduzima njihova povijesna specifičnost, suština povijesnog. Naravno, svođenje intelektualnih dilema isključivo na političko, nikad nisam apsolutizirala – premda mi se spočitava – ali sam obrazlagala zbog čega to jest bitno. Dimenziju političnosti također ima i ono što se i zbog čega se nešto iz historijskog problema danas reaktualizira. Bilo bi zanimljivo analizirati ključne pojmove i relevantnim interepretacijama, što bi pridonijelo spoznaji naših današnjih proturječnosti, ali ne uvijek i povijesnoj rekonstrukciji. Jedna je stvar učiniti (ili nastojati) problem suvremenim, a druga je njegovo znanstveno ispitivanje objektivno provjerljivim kriterijima koji su – barem za marksiste – također povijesna kategorija. I recepcija pojedinih interpretacija također očitava politički stav. Jer, politika nam je još uvijek (neugodna) sudbina...“

-„U teorijskoj literaturi postoje brojne definicije inteligencije, njenog odnosa prema komunističkom pokretu i Partiji, o njenom društvenom položaju i ulozi. Ali, bez obzira na svu raznolikost ovih definicija, kad iz cjeline društva prosuđujemo o inteligenciji, nalazimo da je njena društvena djelatnost izrazito politička. Općenito govoreći, razlikujemo tako građansku inteligenciju kojoj politička funkcija nije sporna upravo zato što je na pozicijama očuvanja postojećeg, ali teškoće nailaze kad je riječ o onoj marksističkoj, dakle onoj bez čijeg se udjela organizirani komunistički pokret ne može zamisliti i koja je kadra shvatiti perspektive radničke klase, prihvaćajući stavove koji odgovaraju historijskoj težnji proletarijata. U čemu se, zapravo, sastoje te teškoće i koliko je teza o vječnom sporu Komunističke partije i intelektualaca stvarno povijesno održiva? Naravno, govorimo o KPJ i intelektualcima koji su djelovali u ovim našim prostorima.“

Z. STIPETIĆ: „Moram ponoviti....Unatoč općepoznatim razlozima koji inteligenciju, odnosno intelektualce, sudbinski upućuju na radnički pokret – odnosno radnički pokret na inteligenciju – taj odnos nije teorijska konstrukcija, nego realan odnos koji proizlazi iz povijesnih uvjeta.

U Hrvatskoj je taj historijski susret zapravo dugotrajan proces proturječnosti i napetosti; proces u kojem je dinamika prilaženja tradicionalne ili stvaranja organske inteligencije različitog intenziteta, motivacija, značenja... O tom procesu ne mogu ovdje govoriti, a on u biti znači sintezu međuratne povijesti. Međutim, postoji jedan prostor koji otvara mogućnosti „imanentne“ napetosti između Komunističke partije i intelektualaca, a to je po definiciji obostrana funkcija društvene kritike. Ali, hoće li se i kako će se ta napetost realizirati, ovisi o ukupnoj društvenoj situaciji.

U najvećem dijelu međuratnog razdoblja (isključujem „sukob na ljevici“ kao specifičan problem), taj konkurentski odnos nije se očitovao, jer je zbog prirode društvene kritike odlučujući idejno-politički stav koji je u potpunosti određivao međusobne relacije. Stoga, kad je riječ o međuratnom razdoblju i sukobu KPJ s inteligencijom, ponajprije valja pitati: kojem sukobu, s kojom inteligencijom? Treba imati na umu da je izuzetna važnost inteligencije tog razdoblja u tome što je ona nastavila i razvila u do tad neslućenim granicama tradicionalnu ulogu inteligencije, artikulirala sve društvene probleme, vodila i reprezentirala politiku, stvarala javnost...

Društveno-politička kriza u koju je Jugoslavija ušla od svojega početka i koja se trajno razvijala – što i jest bilo autentično područje djelatnosti KPJ – učinila je da je žestoka idejno-politička borba najizraženiji oblik krize. Tu borbu vodi inteligencija kao političko vodstvo ili ideološki aparati stranaka, također i u komunističkom pokretu. A kako se u većem dijelu svoje politike (izuzev u razdoblju Narodne fronte) KPJ suprotstavlja SVIM VRIJEDNOSTIMA građanskog društva, obrazlažući NOVE VRIJEDNOSTI i nove povijesne obzore, potreba za intelektualnom djelatnošću bila je u Partiji još mnogo veća i sudbonosnija, nego u ostalim građanskim i građansko-seljačkim strankama. U svojoj povijesti KPJ je imala takve izuzetne kreativne intelektualce koji, dakako, u većini i nisu imali građanski status inteligencije, nego su kao intelektualci funkcionirali.

Bez tih intelektualaca povijest KPJ je nezamisliva: oni su stvarali i organizirali pokret, obrazlagali novu etiku, novo društvo, vodili politiku i formulirali stavove o najbitnijim pitanjima vremena i trajno, bespoštedno vodili bitku s građanskom, desnom inteligencijom, odnosno politikom. Dakle, o kojoj je inteligenciji, sukobljenoj s Partijom, riječ? O desnoj, građanskoj? Valjda se to ne pita. Vjerojatno se misli na „sukob na ljevici“. I evo zašto je i pri formulaciji pitanja potrebno uvažavati povijesne činjenice: da bi se znalo da KPJ ulazi u sukob s inteligencijom tek 1939. godine zbog političkih razloga i u odsutnom političkom trenutku. Sukob nadrealista i socijalne literature, Krleže i socijalne literature, jest sukob grupa koje se smatraju bliske radničkom pokretu, ali to nije Partija, ni izravno ni posredno. Upravo se to danas hoće nametnuti, s dosjetljivošću, ali bez obaveze da se to i dokaže.

Zanimljivo će biti, kako će se, ako će se – pokušati argumentirati najnovija teza o 1925. godini... A sve to nije tek tako, jer 1939. godina nije baš sjajan izbor, da bi se dokazala „vječna“ ili barem neizbježna sukobljenost Komunističke partije i inteligencije.

To je godina početka ratne kataklizme i godina kad se izrađuju koncepcije za revoluciju i kad se ne može braniti kao dalekovidno i slobodoljubivo otklanjanje revolucije, koju je provodio dio inteligencije u „sukobu na ljevici“. Nasuprot tome, pomicanje sukoba preko literarnih polemika na početke tridesetih godina, pa i prije, znači proglašavati tu inteligenciju borcem protiv boljševizacije Partije, a uistinu protiv osposobljenosti za revoluciju. Još je jedna neprilika tih interpretacija u tome što ne mogu pokazati kakva je druga zaokružena koncepcija revolucije, ili društvene promjene, ili barem realne solucije bila domišljena od te inteligencije – izuzev građanskog rješenja.

Ili beznađa, što povijesno-politički ima posve jasno značenje. Neprijeporna je činjenica da je Partija polemike unutar grupa lijeve inteligencije tridesetih godina nastojala smiriti, jer su oslabljivale ono što se nazivalo „lijevi front“, na koji je računala i željela računati. Ali, taj „lijevi front“ nije Partija! I kad se praktično-politički valjalo izjašnjavati za Partiju i revoluciju, neki su posve razumljivo, otpali. A neki su otpali na iznenađenje mnogih, jer su dotad propovijedali revoluciju, doduše, tek kao daleku perspektivu, pa ih je ova historijska zatekla.

Je li u tom slučaju riječ o sukobu utopijskog i historijskog? Vjerojatno, samo što su motivacije i posljedice ipak političke. To je problem 1939. godine i „sukoba na ljevici“.

„Jedna od najznačajnijih aktivnosti Partije tridesetih godina u Hrvatskoj bila je borba za idejno osvajanje tradicionalnih intelektualaca i stvaranje svojih organskih intelektualaca. Međutim, među mnogim našim publicistima postoji uvjerenje da je društveni sloj inteligencije, tzv. „lijeva inteligencija“ toga vremena, bila sudbinski vezana za radnički pokret. Vi, opet, smatrate čistom konstrukcijom poistovjećivanje „lijeve inteligencije“ s nositeljima radikalne kritike društva i povijesti, s komunističkom inteligencijom.“

Z. STIPETIĆ: „Treba razlikovati pojam „lijeva inteligencija“ od pojma „lijevi intelektualci“. Osobno nisam zastupnik tih termina, jer se zalažem za što egzaktnija, a ne proizvoljna i metaforična, a u ovom slučaju – za to da se inteligencija i intelektualci označe pripadnošću onom idejom ili politikom, koju su zastupali. Pojam „lijevi“ izvorno znači radikalan stav, čija je suština revolucionarno opredjeljenje, a ja prihvaćam Lukacsevu definiciju o ljevici kao negaciji fundamentalnih vrijednosti građanskog društva, koja se ostvaruje u praksi radničkog pokreta. To je u međuratnom jugoslavenskom društvu bila samo Komunistička partija, odnosno komunistički intelektualci. Taj kriterij vrednovanja ne dozvoljava da se – kao što je uobičajeno u nas – pod „Lijevim“ podvodi „Lijeva“ građanska inteligencija, to jest ona koja je u višem ili nižem stupnju bila opozicijska režimskoj politici, a ne temeljima sistema. Njena većina nije bila spremna na egzistencijalni rizik do kojega je dovodio izravni dodir s komunistima.

Ta „lijeva“ građanska inteligencija zapravo je građansko - liberalna, odnosno, bolje reći, demokratska inteligencija u koju ulaze i pristaše tzv. seljačkih stranaka. Ali, to ipak nije tako jednostavno, jer dio te inteligencije, u nedostatku snažnije istinske lijeve inteligencije, a u situaciji jakog pritiska desnice, u određenom povijesnom trenutku funkcionira kao lijeva. Zbog toga, uvjetno govoreći, lijevih intelektualaca, to jest komunista, bilo je i u dvadesetim godinama, dok je lijeva inteligencija fenomen tridesetih. Ovdje ne mogu analizirati njezinu iznijansiranost, motive i dinamiku formiranja koja obuhvaća različite grupe društveno-kritičke literature, socijalne umjetnosti i nadrealista, te humanističkih intelektualaca s početka tridesetih godina, do značajnih grupa u gotovo svim profilacijama inteligencija potkraj toga desetljeća.

S komunističkim ih pokretom vezuju različiti stupnjevi simpatija, savezništva i suputništva, ali ne uvijek i stvarnih političko-organizacijskih veza. I motivi su im različiti, ali svi su utemeljeni u svijesti da je potrebno izmijeniti društvenu situaciju. To nije značilo i mijenjanje društva u temelju – kao što su zahtijevali komunisti – ali bila je dobrodošao saveznik i posrednik. Jer, sredinom tridesetih godina, kad se lijeva inteligencija osjeća kao snažan činitelj u društvu, komunistička je politika nova politika, narodnofrontovska, utemeljena za obranu svih demokratskih građanskih vrednota protiv nadirućeg fašizma i različitih fašisoidnih i profašističkih tendencija u jugoslavenskoj politici. Ta politika ne nastupa eksplicitno protiv građanskog sistema, pa velikom dijelu lijeve inteligencije upravo to omogućuje savezništvo s KPJ.

Ali, iako jednake inspiracije, komunistička se politika različito očitovala u različitim krajevima Jugoslavije, odgovarajući tako na različite akutne političke situacije. Zbog toga je, zastupajući radikalno rješenje nacionalnog pitanja, u Hrvatskoj nužno morala voditi računa o Hrvatskoj seljačkoj stranci, najmasovnijem opozicijskom pokretu u Jugoslaviji. KPJ je tražila savezništvo i nastojala pridobiti haesesovsko članstvo. Taj pokret za rješenje hrvatskog pitanja okupio je predominantan dio inteligencije, ali svojom idejnom konzervativnošću i duhovnim siromaštvom nije mogao zadovoljiti potrebe znatnog dijela inteligencije, pogotovo kreativnih intelektualaca.

Politika narodne fronte činila se spasonosna toj inteligenciji, jer joj je davala osjećaj da zastupa „nacionalnu“ politiku slabeći – barem ne izričito – haesesovski „nacionalni pokret“, a da istodobno participira preko Narodne fronte sa svjetski najprogresivnijim kretanjima. Tako motivirana inteligencija činila je veliki dio lijeve inteligencije, ali to nije bila sva. Postojale su i grupe koje su, izvan orbite HSS-a ili marginalno vezane uz nju, prihvaćale marksističku orijentaciju, ali tek teorijski, na razini ideje, ne smatrajući da je neposredno moguća niti potrebna revolucija.

Dalje, lijevoj inteligenciji pripadali su brojni pojedinci kojima je to bio logičan put da postanu komunisti. Dakle, osim približavanja demokratske inteligencije revolucionarnom radničkom pokretu, na djelu je bio također – govoreći Gramscijevim jezikom – i proces transformacije tradicionalne inteligencije u organsku inteligenciju radničkog pokreta... Diferencijacija se akutno očitovala u zaoštrenoj političkoj situaciji potkraj 1938. i u tijeku 1939. godine, kad se trebalo distancirati od Mačekove politike (koja od kolovoza postaje vladajuća politika) i prakticirati radikalniju politiku, koja je iznova uključivala revolucionarne zahtjeve. Svojevrsni javni izraz te diferencijacije je i „sukob na ljevici“.

„Kakva je bila „lijeva inteligencija u klasnom definiranju nacionalnog pitanja?“

Z. STIPETIĆ: „Lijeva inteligencija značajno je pripomogla da se mnogi komunistički stavovi posreduju u javnosti, ali je također ostavila i stanovitu hipoteku na klasnom definiranju nacionalnog pitanja i za komunističke intelektualce sve do, po prilici, 1940. godine ( izuzimam, dakako, raspravu o nacionalnom pitanju u KPJ 1923.) Iako sa zakašnjenjem u odnosu na društvene potrebe, klasno određenje nacionalnog pitanja u potpunosti i isključivo djelo je komunista. Rekla bih, usprkos dijelu lijeve inteligencije.“

„Na stranici 213. u Vašoj prijašnjoj knjizi „Komunistički pokret i inteligencija“, pišete o nehomogenosti i specifičnosti jugoslavenske lijeve inteligencije, osvrćete se na Cesarca i navodite: „Indikativna je činjenica za jugoslavensku lijevu inteligenciju što takav autoritet, kakav je bio August Cesarec, nije mogao – osim u časopisu „Danas“ – ostvariti suradnju u beogradskom krugu“. U čemu je bit ove nehomogenosti?“

Z. STIPETIĆ: Lijeva inteligencija je autentični produkt svojega društvenog ambijenta, ma koliko – što je, i opet, svojevrsno – bila vezana za adekvatne svjetske tokove. Unutar jugoslavenske lijeve inteligencije (samo strogo uvjetan termin), grupe socijalne literature najviše su povezane međusobno, ali je Cesarec, iako u krugu socijalne literature, u Hrvatskoj smatran pretečom, stajao po strani od njega. I generacijski, i iskustveno, i u nekim političkim nijansama, a posebno u nacionalnom pitanju, postojale su stanovite razlike: Cesarec je više radikalizirao politički trenutak. Bio je član Redakcijskog komiteta časopisa „Nova literatura“ (Beograd 1928-29), gdje su bila u počasnoj funkciji i mnoga značajna građansko-demokratska ili komunistički orijentirana imena u svijetu i u Jugoslaviji, ali u tom časopisu nije ništa objavio.

U tom trenutku zaoštrenih političkih prilika (prvo vrijeme šestojanuarske diktature i svježe sjećanje na atentat u Skupštini), Cesarec je surađivao u časopisima tzv. hrvatske koncentracije, koja je okupljala najznačajnije hrvatske ličnosti. Kad su se ubrzo zablude oko te koncentracije razjasnile, pokazujući premoć i odlučnost desnice, od njega su otpali komunisti i demokratski orijentirani duhovi, a tad u Beogradu više nije bilo lijevih časopisa. Kad su snažno probrujali, Cesarec je bio u Sovjetskom Savezu, Španjolskoj i Francuskoj. Na povratku, svim svojim autoritetom, borio se u Hrvatskoj protiv desnice: za tu presudnu i zadnju svoju bitku želio je ponovno biti na samom poprištu.“

„Kakvo je bilo Cesarčevo shvaćanje nacionalnog pitanja?“

Z. STIPETIĆ: Cesarčev razvojni put u shvaćanju nacionalnog pitanja paradigmatičan je za KPJ. Ulazi u javni život i politiku kao sedamnaestogodišnjak, ogorčen pozicijom Hrvatske u Austro-Ugarskoj. Pripada „nacionalno-revolucionarnoj“ omladini, koja je zastupala svojevrsnu nacionalno-unitarističku jugoslavensku ideju, koja je trebala biti sinteza specifičnosti jugoslavenskih naroda (tada se smatralo da je riječ o Srbima, Hrvatima i Slovencima). Nakon što je omladinski pokret ušao u ekstremni i ekstatični nacionalizam, zapostavljajući sve ostale dimenzije „nacionalnog oslobođenja“, koje je isprva taj pokret u sebi nosio, Cesarec se distancira i ponovno se (jer je tako i započeo) inspirira socijalističkom idejom. Stvaranje Jugoslavije, on, organizirani komunist, pozdravlja kao historijski progresivan čin, bolje reći kao povijesni dug, smatrajući da je to tek put k potpunom oslobođenju, koje može provesti jedino socijalistička revolucija.

Upravo činjenica što je smatrao da je povijesno aktualna svjetska revolucija, a ne „nacionalna“, Cesarec je pripremi svjetske revolucije (kao i mnogi drugi komunisti) podredio sva ostala politička pitanja jugoslavenskog društva tog trenutka. Već za godinu-dvije, to se pokazalo pogrešnim, jer se epohalna vizija svjetske revolucije ponovno vraća u sferu utopije, a nacionalni se problemi ogoljuju u svoj svojoj kompleksnoj i akutnoj stvarnosti. To gorko iskustvo trajno je ostalo u svijesti ove prve generacije komunista, koje nije ispravno generalizirati kao unitariste zbog unitarističkog stava u partijskim deklaracijama do 1923. godine.

U tom prvom razdoblju Komunističke partije sasvim sigurno velik broj istaknutih komunista (slovenski, hrvatski, pa i nekolicina srpskih protagonista) nisu bili unitaristi, premda nisu praktično-politički inzistirali na opasnostima od unitarizma koje su naslućivali, pa na njih i upozoravali, kao Cesarec, već prvih dana prosinca 1918. godine. Radikalna autokritika, korekcija zanemarivanja ili pogrešnih stavova o nacionalnom pitanju već je 1923. godine izvršena, pri čemu se Cesarec ističe kao jedan od najradikalnijih i najprogresivnijih komunističkih mislilaca. Tada je izgrađena podloga za sva kasnija definiranja Jugoslavije kao višenacionalne zemlje, u kojoj je prisutno nacionalno ugnjetavanje. Također je artikuliran klasni sadržaj nacionalnog pitanja. Ali, KPJ nije tada imala snage politički prakticirati takve stavove. Njena slabost i frakcijske borbe, snaženje i transformacija utjecaja Kominterne, dominacija građanskih (građansko-seljačkih) nacionalnih pokreta, uzrokovali su izvjestan diskontinuitet i „zaboravljanje“ svojih izvora. Cesarec ih čuva, pa i kad podliježe Kominerninom zahtjevu o razbijanju Jugoslavije (što je kod njega moguće uočiti 1928. i 1929. godine), uvijek slijedi viziju stvaranja nacionalno ravnopravne Jugoslavije. Kad je u politici Narodne fronte pronađena formula da se zahtijeva preustrojstvo države rješenjem nacionalnog pitanja u sklopu Jugoslavije, takvu politiku komunisti su s oduševljenjem prihvatili, ona je omogućila daljnje širenje i snaženje pokreta.

Jedan od najoduševljenijih propagatora je i Cesarec. On mu niti tada, u razdoblju najvećeg pritiska HSS-a i „nacionalnog pokreta“, nije popustio, ne prihvativši zbog političke taktike onu narodnjačku retoriku kojoj nije izbjegao rijetko koji intelektualac, pa i komunist u Hrvatskoj, u toj sferi i u tom vremenu. Uočavajući strahotu ljudske regresije u svim oblicima nacionalizma, upozoravao je gotovo dva desetljeća na „arenu mržnje“ kojoj mora voditi unitarizam. Viziju oslobođenja vidio je u komunizmu, ostao je pjesnik propovijedajući da je „nova civilizacija“ komunistička suština. To je ono što još pripada budućnosti.“

Razgovor vodio: ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ

 

 

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/1128