Nekako sve češće sam u vrlo jednostavnim stanjima, bez mnogo misli. Sve to mi bude s nekom lakoćom. U stanju tome, tek kao čudo mi izgleda pitanje: 'Pa kako je moguće da toga često svijestan nisam bio?'
Ustvari odmah mi je i jasno, a pitanje i nije pitanje, nego stanje i odraz njegov.
Očima, pomoću svijetla, 'vidim'. Namjerno to pod navodnike stavljam, jer pravo viđenje nije ovo očima. Ovo je interakcija moje takvosti svijetlom, i meni razvijeno tumačenje stvari osnovom svijetla što ga izsijava. Kada neki predmet nebi zračio, tada on kao da na taj način nebi postojao. Ustvari se i pitam, što ustvari jest viđenje očima?
Uobičajeno jest, da je to ono tamo. Ispravnije je da je to slika svijetlom nečega, a slika jest slika. To često jest bitno, jer tako možemo i do puno zabluda, prihvatom gotovosti. Nikada nije dobro živu čovjeku zaključivati, barem ne 100%. Zar da zakljućim - slika je slika. Ma, ne. To čete vi uraditi. Ja samo govorim. Zar da to radim umjesto vas?
A ono jednostavno pitanje: 'A što je ustvari tamo van mene, van moga tijela?' Zar nije čudno pitati se to? Meni je. Zašto? Pa od kuda znam što je to vani, a što unutra? Tko sam uopće, da bi se granice mene prihvatile? Toliko jednostavno pitanje, da ga večina niti ne vidi.
Mnogi kažu da treba živjeti i uživati dar života. Čuo sam to često. Mogao bi to onako površno i prihvatiti, ali zar tada nije moguće, da pobrkam darove. Mogao bi pomutiti radost nečiju, oduzimanjem dara njegova. Da se to ne desi i da ne pomutim sreću drugim dragim bićima, trebao bi vidjeti dar meni darovan. Trebao bi osjetiti darivatelja. Zar nije tako? Kako inače da sa radošću ptihvatim dar?
Osjećam život kao najveći mi dar. Pitanja mnoga sam imao tražeći istinitost sebe. Tražio sam Ono po čemu postojim i što se to ustvari zbiva? Mene jest sačinilo nešto, a sada ja postojanjem stvaram ono što dolazi. Jesam li svijestan toga? Darujem li na taj način? Da, ako posjedujem svijest, jer inače je to slučaj, kojega ni ne vidim. Tada je to kao prenijeta neka svijest kroz mene, bez da sam i primjetio. Mnogi kažu da je to volja Božja. Tom površnošću se odriču spoznaje i ljepote života. Ujedno tako mogu svojim neodgovornim životom nanositi bol drugima prisvajanjem.

Volim život, zahvalan sam za darove mi date i sretan što ih i drugi imaju.
A što je sa sviješću da i ja djelujem na stvaranju novih radosti? Tako su i oni pređi meni stvarali. Neki svijesno, a neki ne. Svi, ali oni svijesni imali su i viših stupnjeva svijesti, da tako kažem. Oni su radosno živjeli život voljom Božjom, svijesno. Tako su i njihova dijela dar drugima od istoga darivatelja. Koliko jednostavnosti i lakoće u tome. I nije to odricanje od odgovornosti. Čak što više, jest odgovorno, jer tako se živi uz stalnu molitvu za činjenje dobrih dijela. To uistvari znači, da ne padnemo u napast prisvajanjem.
Znaju oni što meditiraju i što se energetskim tokovima bave, da smo kao protočni sustavi. Zaustavimo li energetski protok, energija stane. Ona će nas vrlo brzo pretvoriti u ono za što nismo stvoreni kao ljudi. Stvoriti ćemo nezdrave procese, koji će tom energijom razgrađivati sustav našega postojanja. Tako je i volja Njegova. Ona prolazi kroz sve nas. Svijest o tome nas oplemenjuje i otvara nam duhovne oči.
Prijatelji dragi, budimo ono što jesmo. Otklonimo zasjenjenja posjeda i mržnje. Znam, posjeda se nećete moći, ali tada poštujmo isto to i kod drugih. Tako onima koji nemaju ni osnovno, ako imate, pomognite. To je poštivanje posjedovanja. Mnigi će se odmah zapitati kako ne biti naivan i davati onima koji već imaju? Vježbajmo dobrotu i vidjeti ćemo što su stvarne vrijednosti. Jedan radostan osmjeh često je veči od hrpe zlata. Vrlo malo materijalnoga treba za sreću.
Kratko sam spominjao ono što vidim. Neka to bude odavde iz ove svijesti, kakova jest, namjeran trud da se pridonese, bar malo, uskrsnuću radosti u vama.